Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Hladni rat je davno završen! Ovoga izgleda nisu svjesni samo bosanski muslimani koji su bili višestruko uključeni u taj rat, kako na lokalnom tako i na geopolitičkoj pozornici. Sve što danas određuje sudbinu bosanskih muslimana može se reći da je rezultat upravo tog rata, jer su ostali mnogi reslovi kao i akteri tog rata.
Na globalnoj sceni dešavaju se tektonske promjene i vodi se, možda, novi rat za novi svjetski poredak. Sa završetkom hladnog rata navodno je kapitulirao komunizam, dok su trijumfirali liberalna demokratija i kapitalizam. Međutim, trenutno je liberalizam na izdisaju dok je kapitalizam u fazi propadanja. Na sceni je nazapamćeni populizam na čijim talasima su na svjetsku pozornicu došle nove autokrate i diktatori.
RAME UZ RAME SA ZAPADOM
Za Bosnu i Hercegovinu se može reći da je bila tragična kolaterala svršetka hladnog rata te da se oslobodila komunističkog jarma i stala na stranu pobjednika. Još uvijek se tretira kao zemlja u tranziciji, što je vrlo nedefiniran termin. Doima se kao „ničija zemlja“ nesposobna da pristupi željenim zemljama liberalne demokratije.
Pošto svijet živi u strahu od opakog populizma koji ugrožava same temelje kolijevke liberalne demokratije – Evrope, sve je prisutniji strah i kod građana Bosne i Hercegovine da će se EU raspasti prije nego se njihova država priključi ovoj zajednici.
Već sa ove distance mogu se prilično razvrstati uzorci, razlozi i motivi rasturanja Jugoslavije čija je najveća i najtragičnija rezultanta bila Bosna i Hercegovina, odnosno bosanski muslimani. Zbog genocida kojeg su nad bosanskim muslimanima počinili susjedi kršćani još uvijek se svjetski, posebno zapadni historičari libe uprti prstom koji svjetski centri moći su kreirali ratove na Balkanu da bi poentirali sa krajem hladnog rata.
Jedna od teorija je da su Papa Woytila i Zbigniev Brzezinski stajali iza plana da se na Balkanu mobiliziraju ekstremističke klero-nacionalističke grupacije unutar jugoslovenskih naroda i okrenu na rušenje komunizma.
Pošto su bosanski muslimani specifični, na način da su jedini nekršćanski narod na Balkanu, čija je religija posebno bila gušena u vrijeme komunizma, kreatori rušenja komunizma su imali saveznika na Bliskom istoku odakle su regrutirali najmilitantnije vjerske fanatike od Afganistana do Balkana. Radilo se o selefističkim grupacijama, mladim studentima i klericima koji su studirali u Saudijskoj Arabiji ili u nekim drugim univerzitetima islamskih zemalja koji su bili pod patronatom Saudijske Arabije. Iako se nagađalo i sumnjalo da iza takvih islamskih militantnih grupacija stoje izravno zapadne zemlje, nedavna izjava saudijskog prijestonasljednika Muhammeda Bin Salmana definitivno je te sumnje opravdala. Bin Salman je jasno i glasno rekao kako je Zapad u svojoj borbi protiv komunističkog Sovjetskog Saveza stajao iza selefističkih militantnih organizacija i da on danas smatra da je to bilo pogubno za Saudijsku Arabiju. Treba imati u vidu da je Saudijska Arabija imala dodatni motiv biti saveznik Zapada u borbi protiv bezbožničkog lagera zemalja iza kojih je stajao Sovjetski Savez. Iran je nakon islamske revolucije stao na stranu Sovjetskog Saveza i što ga bitno određuje da je i dan danas najgorči zalogaj koji je zastao u grlu pohlepnog Zapada. Zbog sektaške razlike nastale usljed povijesnih sukobe i borbe za (pre)vlast unutar islamskog svijeta, što rezultira današnjom borbom za prevlast i monopol nad islamom, Saudijska Arabija i Iran su ljuti neprijatelji i tako se ponašaju na geopolitičkoj svjetskoj sceni.
ARAPSKE SPONZORUŠE
Isti taj sukob se prenio i na bosanske muslimane u vrijeme kad su bili izloženi najsvirepijoj agresiji.
Samo zato što je hladni rat bio splahnuo te Sovjetski Savez bio „na koljenima“, Iran je mogao ostvarivati svoje prisustvo na Balkanu poput mnogih islamskih zemalja. Zapravo je Iran imao dominantnu ulogu u političkoj i vojnoj podršci bosanskim muslimanima u odnosu na ostale islamske zemlje. Može se reći da su islamske zemlje tada vodile vrlo solidarnu politiku prema Bosni i Hercegovini te da više nikad takvo jedinstvo islamskog svijeta nije ostvareno. Nakon intervencije NATO-a u Bosni i Hercegovini, što je uvjetovalo kraj rata i potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu, Iran se potpuno povukao iz Bosne i Hercegovine. Sličan uvjet je dobio predsjednik Alija Izetbegović od strane američkog predsjednika Billa Clintona da niti jedan strani ratnik iz islamskih zemalja ne smije ostati u Bosni i Hercegovini. Iako se može reći da dogovor nije ispoštovan u potpunosti njegova glavnica jeste. Naime, vođe i komandanti odreda El Mudžahid likvidirani su od strane HVO-a na jednom punktu u Žepču samo nekoliko dana nakon potpisivanja Dejtonskog ugovora, a preživjeli komandant Ebu Meali umro je relativno mlad u svom domu u Alžiru prije par godina.
Ali ostala je ideologija koju su prihvatili bosanski muslimani u priličnom broju. Neki tvrde da selefistički vjerski pravac danas u BiH upražnjava desetak hiljada bosanskih muslimana. Dva su glavna uvjeta zbog kojih se učenje Muhammeda Abdul Wahaba tako proširilo u Bosni i Hercegovini. Prvi je školovanje bosanskih studenata u Saudijskoj Arabiji gdje su bivali indoktrinirani selefističkim učenjem, a drugi je obilat novac koji Saudijska Arabija investira i sponzorira vehabijske ideologe kao i same pristalice.
Međutim, kako djeluju diljem svijeta od Azije i Kafkaza, Dalekog i Bliskog istoka, do Evrope i Balkana tako su vehabije ispoljile nasilje i teror i u Bosni i Hercegovini. Tokom rata izvršili su zločine i to ritualnog tipa odsijecanja glava zarobljenicima, a poslije rata napadali su i ubijali povratnike kršćane, vršili diverzije na crkve, izvodili atentate itd. Zbog svojih nasilnih metoda djelovanja i agresivnih verbalnih prijetnji, kao i povezanosti sa svjetskim terorističkim organizacijama sa istim svjetonazorom, bar stotinjak ih je uhapšeno i osuđeno. Tako da danas mnoge vehabije bosanskih korijena čame po zatvorim od Australije i Amerike, do Evrope i Balkana. Skoro da nema države nastale iz bivše Jugoslavije da u njoj nije osuđeno nekoliko pripadnika selefističkog pokreta ili grupacija.
Mnogo više ih je poginulo u ratovima koji su se nizali nakon svršetka hladnog rata u islamskom svijetu, posebno u Siriji.
Vrlo je širok i raznolik spektar njihovog mlitantnog i ekstremističkog djelovanja. Pojavom društvenih mreža postali su strastveni korisnici istih. Opsjednuti mržnjom prema drugim pripadnicima religija i kultura, pa i drugačijim svjetonazorima i drugačijem mišljenju u odnosu na selefističku interpretaciju islama, zastrašivali su ljude raznim prijetnjama.
Nakon poraza ISIL-a u Siriji stiče se dojam da je intenzitet njihovog terora u BiH splasnuo. Da ih propaganda od strane Srba i Hrvata, kako iz Mostara i Banje Luke, tako i iz Zagreba i Beograda ne koristi u dnevno političke svrhe neko bi pomislio da su promijenili ćud i ponašanje.
Više je razloga zbog čega su se vehabije opredijelile za tihu selefizaciju. Jedan od ključnih je promjena vladara u na saudijskom dvoru koji je započeo nove reforme smatrajući da je u Saudijskoj Arabiji sve bilo pogrešno unazad tridesetak godina. Radi se o Muhammedu Bin Salmanu, vrlo ambicioznom i nadobunom kraljeviću, koji se ne libi obračunati u sopstvenoj zemlji sa radikalnim vehabijskim klericima kako bi reformirao vrlo sklerotično saudijsko društvo. Selefije u Bosni i Hercegovini javno iskazuju animozitet prema njemu.
Da li se stoga bosanski muslimani trebaju nadati da su vehabije u Bosni i Hercegovini promijenile svoj koncept djelovanja i odrekle se svojih ekstremističkih ciljeva? Niko vam to ne može garantirati.
Da bi se ta dilema otklonila nužno je raskrinkati aktere i ključne nosioce vehabizma u Bosni i Hercegovini, a to, i pored mnoštva tekstova još niko svojski nije uradio.
Ustvari priča o vehabijama u Bosni i Hercegovini je vrlo ordinarna. Ona počinje sa samog početka osamdesetih godina i podudara se sa dva događaja koja su obilježila kraj povijesti prošlog stoljeća. To je pojava islamske revolucije u Iranu i vojna intervencija Sovjetskog Saveza u Afganistanu. Oba ova događaja naljutila su mlade studente koji su iz cijelog svijeta studirali islamske znanosti u prebogatoj kolijevci islama Saudijskoj Arabiji. Među njima su bili i studenti iz Bosne i Hercegovine. Čak je Hasan Makić, mladić iz Bužima, 1982. bio proglašen za najboljeg studenta tokom jednog desetljeća na jednom univerzitetu u Medini. Nagrađen je sa 30. 000 dolara skupa sa jednim studentom iz Afganistana. Studenti iz Afganistana nakon studija vraćali su se u svoju zemlju da bi se borili protiv Rusa i bezbožničkog režima u Kabulu. Oni su formirali Talibane.
BOSANSKI TALIBANI
Isti zadatak je vjerovatno dobio i Makić, da formira i priprema bosanske talibane za borbu protiv komunizma. Njegovi profesori i instruktori su očito imali dobre procjene da će se i u Bosni i Hercegovine desiti rat, ali su pogriješili da najbolji student iz hadiskih znanosti može imati harizmu i organizatorske sposobnosti da okupi mlade ljude i formira bosanske talibane. Makić to zaista nije bio. Komunističke tajne službe su bile nešto „nanjušile“ pa su privodile Makića i ispitivale ga o boravku u Saudijskoj Arabiji, ali su očito imale bolje procjene da on ne može biti opasan čovjek po njihov režim.
Oni su uočili opasniju grupu muslimanskih intelektualaca koji nisu studirali na arapskim univerzitetima i bili su fascinirani islamskom revolucijom u Iranu, pa su ih pohapsili i osudili na poznatom Procesu 83. Među njima je bio i stvarni budući lider koji će srušiti komunizam tako što će pobijediti komuniste na demokratskim izborima. Bio je to Alija Izetbegović!
Makić će čak biti zarobljen dok je u Prijedoru obavljao imamsku dužnost i deportovan u logor na Manjači.
Do pojave tzv. mudžahedina, stranih ratnika koji su iz islamskih zemalja došli ratovati u Bosnu i Hercegovinu, bosanske vehabije su zaista bile minorne i nisu imale nikakva uspjeha u svojoj da'vi i misiji. Tako će i Makić tek nakon što je oslobođen iz logora pokazati svoje znanje i ideološke vizije pišući brošuru „Uputa borcima“. Brošura je inkriminirana od strane haških istražitelja.
U to vrijeme u prvi plan i fokus izbija Mahmut Karalić, koji se predstavlja kao emir/zapovjednik Muslimanskih oružanih snaga (MOS) iz kojih je nastala čuvena 7. muslimanska brigada. I Karalić je bio medinski student koji je čak jedno vrijeme bio profesor hadisa u Gazi Hausref-begovoj medresi.
Dok Karalić nije došao u oružani konflikt sa jednom grupicom stranih plaćenika bio je neprikosnoveni lider selefija koje su bile veoma aktivne na dopremanju humanitarne pomoći iz Saudijske Arabije bosanskim muslimanima.
Tokom rata mnogo mlađa generacija studenata od Hasana Makića počinje agresivnije ispoljavati selefističko učenje. Posebno su se isticali Zuhdija Adilović, Hasib Kapo i Ibrahim Husić. Zapravo njihova da'va ogledala se na žestokoj kritici Islamske zajednice više nego na vrbovanju mladih i njihovoj indoktrinaciji. Međutim, jedan čovjek koji je došao iz Egipta, a nakon što je izišao iz zatvora gdje je bio osuđen zbog pripadanja nekoj od radikalnih islamskih organizacija, mnogo ozbiljnije je radio na platformi za djelovanje selefističkog pokreta u Bosni i Hercegovini. Radilo se o Imadu El Misriju koji će nakon rata biti uhapšen pod bosanskim imenom i deportiran u Egipat. On će napisati brošuru pod naslovom „Shvatanja koja treba ispraviti“. U ideološkom smislu ova knjiga se može smatrati vehabijskim bukvarom i njome je ostvaren vrlo značaj napredak u promicanju i populariziranju vehabijske ideologije među bosanskim muslimanima.
Možda se njen učinak jedino može mjeriti sa učinkom „Islamske deklaracije“ Alije Izetbegovića, zbog koje su ga vehabije prigrlile kao svog vođu.
Valjda stoga vehabije nikad nisu uspjeli sačiniti kvalitetnu šuru i izabrati halifu za BiH iako je bilo takvih pokušaja.
Bez obzira što još ordinira nekoliko grlatih vehabijskih daija i šejhova, poput Džavada Gološa, Edina Peze i Safeta Kuduzovića, koji su popularni među prilično brojnom selefijskom zajednicom/(para)džematima, izgleda da je najsnažniji uticaj ipak imao Imad El Misri kroz vehabijske medrese koje su bile formirane tokom rata. Sljedbenici El Misrija bili su formirali udruženje „Aktivna islamska omladina“ (AIO) čije je djelovanje zabranjeno. Ipak tih 120 vrbovanih mladića nakon zabrane AIO nastavilo djelovati kamuflirano u razne humanitarne organizacije, kulturološka udruženja, odnosno kroz organe SDA pa i same organe Islamske zajednice.
Stvarno djelovanje selefija je dosta prikriveno i ono se svodi na politički uticaj unutar SDA kako bi realizirali finansijske projekte vezane za biznis sa Arapima. Navodno imaju toliko novca do mogu finansirati kampanje načelnika općina i (pot)kupiti bilo kojeg funkcionera i državnog službenika radi ostvarenja svojih ciljeva, ali i zaštite „braće“ i njihovih projekata.
Nakon terorističkog napada na pariški sarkastični list „Charlie Hebdo“ zbog blasfemičnih karikatura poslanika Muhammeda, s.a.s., ljevičari, bar u Sarajevu, dobili su izliku da se više ne kače sa tom sortom ljudi. Tako je u posljednjih par godina potpuno izostalo kritičko tretiranje selefija u Sarajevu što veoma odgovara režimu koji je u sprezi sa njima.
Također su selefije svoje simpatije okrenule prema Tayibu Erdoganu zbog njegovog radikalnog odnosa prema Zapadu, a i stoga što Muhammeda Bin Salamana smatraju cionističkom marionetom, što se podudara sa populističkom politikom koju vodi Bakir Izetbegović.
I na koncu kako zbog prošlosti iz vremena hladnog rata kada su bili saborci protiv komunističke imperije, još više zbog patološke mržnje prema Iranu, kakvu ispoljava Trump, Amerikanci dosta i u Sarajevu „gledaju kroz prste“ i toleriraju režimu ideološku kohabitaciju sa selefijama.
OPERACIJA „BLAVOR“
Nemaju bosanski muslimani u svojoj povijesti gore pa čak i ružnije iskustvo sa nekom grupacijom od iskustva sa selefijama. Oni se mogu porediti samo sa Hamzevijama koje je osnovao Hamza Orlović (“Hamza Bošnjak”) iz Gornje Tuzle.
Orlović je, prema Wikipediji, živio u 16.stoljeću. Turski pisci ga označavaju kao predstavnika odmetničke frakcije derviša. Borili su se protiv tadašnjeg režima, dok su ideal vidjeli u vraćanju prvobitnom islamu. Smatra se da se je hamzevijski islam sastojao od mješovitih islamskih i hrišćanskih, odnosno bogumilskih, uticaja.
Sa javnim pristalicama Hamze Bošnjaka se surovo obračunavao tadašnji vezir Mehmed-paša Sokolović. Hamza je odveden u Istanbul, gdje je ispitivan i osuđen zbog svog učenja. Zbog velikog broja pristalica među janičarima u Istanbulu, veliki vezir Mehmed paša Sokolović tajno pogubljuje Hamzu Bošnjaka, 6. juna 1573. Hamzinog egzekutora, Mehmed pašu Sokolovića je 11. oktobra 1579. u njegovom saraju ubio derviš, porijeklom iz Bosne, koji je po nekim piscima bio pripadnik hamzevijskog reda. Hamzevijska sekta je djelovala još puna dva stoljeća poslije Hamzine smrti, a broj njenih pristalica prema Osmanskim podacima u 17. stoljeću iznosio je 80.000 ljudi.
Malo je poznato, jer to ulema malo i prikriva, da je kritiku Hamzevija u najoštrijoj formi javno iskazivao Hasan Kafi Prušćak. On je tvorac doktrine „srednjeg/umjerenog puta“ za bosanske muslimane. Nema dvojbe da je šejhul-islam prilikom donošenja fetve i zabrane Hamzevija kao heretičkog pokreta imao to u vidu i da je uvažio Prušćakove stavove.
Većina oficijelne bosanske uleme kritizira vehabije, neko blaže a neko radikalnije, ali još niko od njih nije postavio problem njihovog prisustva i djelovanja na način kako je to uradio Prušćak sa Hamzevijama. Očito su se stekli svi uvjeti/šartovi da se povede takva rasprava među bosanskim muslimanima – kako među ulemom još više među sekularnom inteligencijom. U Evropi, poput Francuske, već su pokrenute inicijative za usvajanjem zakona kojima će se zabraniti slefističko učenje. I bez toga, masovno se zatvaraju mesdžidi koji su markirani kao selfistički punktovi. Na stranu problem islomofobije čija plima je zahvatila Evropu, ovakve inicijative su sasvim razumljive kad je u pitanju djelovanje ovog pokreta. Jer nikakva vrsta odjeća na muslimanki ne bi bila sporna, bar u liberalnim društvima, da nije brendirana selefističkom ideologijom mržnje prema okolini u najširem smislu. Za bosanske muslimane pitanje prisustva selefija i njihove kako ideologije, još više pragme mnogo je kardinalnije nego za Evropljane. Jer selefije nisu islamistička sekta u klasičnom smislu tog značenja, koja je nastala usljed raskola i šizme poput mnogobrojnih islamskih sekti, pa tako i derviške sekte Hamzevije. Vehabije kao pokret nije brendirao čak na reformator Abdul Vehab. On se može smatrati samo jednim od nekoliko njihovih ideologa. Njih je brendirao Lawrence od Arabije, dakle engleski kršćanin. Neki teoretičari zavjere tvrde čak da su vehabije brendirane od strane zapadnih obavještajnih službi pod kodnom šifrom „blavor“. To je tako fascinirajuća parabola da naivnom muslimanu zaustavlja dah u prsima. Da, blavor jest zmija, ali živi tako što ubija svoje srodnike. Kako to čini je zaista fascinirajuće; dopušta da ga zmija proguta počevši s glave, da bi joj on pojeo unutricu i tako je usmrtio.
Ovakvu viziju pred svojim očima trebaju imati bosanski muslimani kad pokušavaju shvatiti svoju „braću“ selefije pa se zapitati ko će ovdje opstati i ispovjedati „svoj“ islam.
Nakon toga trebaju se zapitati da li selfije i u jednom vjerskom segmentu priznaju njihov vjerski pa čak i društveni legitimitet i suverenitet. Odgovor je već poznat jer su neke vehabijske vođe pred sudom ustvrdile kako ne priznaju laičke, kao ni vjerske zakone ove države. Prije bi se vehabija prekrstio nego bi proučio fatihu šehidima, na primjer. Nešto se uporno guraju u prve safove prilikom namaza, a posebno da neko od vehabija stoji iza imama. Oni samo zbog ruhse/olakšice djelovanja u neselfističkim džematima staju i klanjaju za sunijskom imamom i formalno su prisutni u molitvi, dok zamišljaju da klanjaju za imamom u heremu kod Kabe, koji je, naravno, selefija. Oni javno ismijavaju namaz bosanskih muslimana da „kljucaju“ dok obavljaju molitvu.
Njihov namaz, opet uopće ne bi bio validan po svim definicijama fikskih autoriteta po kojima su se bosanski muslimani stoljećima ravnali. Primjerice, predajom selama pri svršetku namaza, na desnu i lijevu stranu, bosanski musliman predaje selam dušama/ruhovima svih poslanika i Allahovih miljenika evlija. Taj vusilet vehabije potpuno negiraju!
Beskonačna je lista grijeha koje su selefije počinile prema bosanskim muslimanima, a najveći grijeh je da su im ukaljali čast i obraz pred butum dunjalukom. Percepija bosanskih muslimana, nekad zvanih Dobrim Bošnjanima, danas u svijetu nije uopće simpatična i mnogi ljudi zaziru od njih upravo zbog vehabija. Nek se i zaobiđu komšije u ovoj temi jer su ionako sklone propagandi protiv bosanskih muslimana, ipak se morati shvatiti da polovina bosanskih muslimana živi na kršćanskom Zapadu i plaća ceh tom negativnom imidžu. Nek’ bilo koji bosanski musliman zamisli život u idealnoj „Božijoj državi“ kolijevci selefizma, shvatiti će da ne bi opstao niti bi kao bosanski musliman mogao ostvarivati svoja elementarna ljudska prava. A selefije sanjaju da će jednog dana uspostaviti društveno-političko uređenje po uzoru na „Božiju državu“ i u Bosni i Hercegovini!
Nek’ vehabije navedu ijednu jedinu korist zbog koje bi bosanski muslimani trebali tolerirati i trpiti njihove vjerske hirove, sve naprijed navedeno će se smatrati ishitrenim stavovima koji su proizišli usljed straha za budućnost islama u Bosni i Hercegovini. Čak šta više, nek’ kažu ijednu samokritiku i spremnost na kajanje te da iskažu žaljenje zbog do sad pričinjene štete svojoj navodnoj braći, opet bi se naprijed izneseni stavovi trebali korigirati. Ali, pošto mnogi smatraju da u njima „nema duše ni merhameta kao što ni u raku nema krvi“, stoga bi bilo ravno kerametu/čudu vjerovati da se tako nešto desi. Naprotiv, oni će suočeni sa ovakvim pogledima i mišljenjem prionuti kovanja plana za osvetu! Jer oni vjeruju da je u osveti njihov život! Zato i jeste pitanje selefističkog djelovanja u Bosni i Hercegovni pitanje „života i smrti“ za bosanske muslimane – u duhovnom i egzistencijalnom smislu!
P.S.
Da se ne bi krivo protumačilo kako su ovo subjektivni stavovi, za očekivati je da se pitanje ši'itske indoktrinacije bosanskih muslimana stavi u isti tretman sa pitanjem selefija. Dakle, ukoliko bosanski muslimani odluče zabraniti djelovanje selefističkog pokreta u Bosni i Hercegovini, treba zabraniti i djelovanje ši'itskog pokreta „u paketu“!
(Čitajte u printanom izdanju The Bosnia Timesa)
(TBT)
