Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Navodno Bošnjaci imaju strašnu dilemu uoči predstojećih izbora; ne bi glasali za SDA, ali nemaju za koga drugog glasati jer ni druge stranke nisu ništa bolje ili su čak i gore od SDA.
Ovo je vrlo prozirna dilema i rezultat je, opet, vješto smišljene SDA-ove propagande. Tvrdnja da SDA nema alternativu datira iz vremena Sulejmana Tihića koji se zbog svoje nepopularnosti tako sakrio iza velike stranke. Danas se Bakir Izetbegović suočava sa još većim problemom jer su i on i njegova stranka veoma nepopularni u narodu. Izložen talasima gnjeva i općenarodnog nezadovoljstva Izetbegović traži izliku u opstanku na vlasti u tome što ukazuje u kojoj mjeri su opozicioni lideri gori od njega i njegove stranke.
MARKA ILI LIRA
Jedinu stvarnu izliku što je njegova vlast loša našao je, poput pravog populiste, u antibošnjačkoj zavjeri ustvrdivši da se protiv Bošnjaka vodi specijalni rat. Nema populizma bez teorija zavjere, zar ne?!
Njegovo difamiranje političkih oponenata počelo je sa prozivkom ko dijeli, a ko ne dijeli bošnjačke vrijednosti. Svakako da je Izetbegović sebe stavio u poziciju merituma da to ocjenjuje, a direktne prozivke odnosile su se na Fahrudina Radončića.
Potom je Izetbegović ponovo sa pozicije merituma nacionalnog vođe pokušao difamirati pa čak i diskvalificirati svoje oponente tvrdnjom da ne sliče na svoj narod. Ovo je neka nemušta reminiscencija na poziv Alije Izetbegovića upućen oficirima Armije BiH da pokušaju sličiti na svoj narod, tako da se ne može baš razgovjetno razumjeti ova poruka ako je upućena opozicionim liderima. U najgorem slučaju to je samo jedna od bezbroj populističkih fraza dodvoravanja narodu.
I na koncu Izetbegović se obrušio na medije, prije svega na Dnevni Avaz, tvrdeći da nanosi štetu Bošnjacima jer, kako je ustvrdio, nikad ne napada Srbe i Hrvate već samo Bošnjake. Ako se svemu ovome doda tvrdnja da su za Dragana Čovića i Milorada Dodika, zbog svega iznesenog, poželjni partneri u vlasti Fahrudin Radončić i Nermin Nikšić, onda se nameće neizbježan zaključak da je SDA, odnosno njen lider Izetbegović ogrezao u nacionalizmu i šovinizmu. Ovo su vrlo jasni dokazi u kojoj mjeri Bakir Izetbegović sije mržnju u predizbornoj kampanji; Draga Čovića i Milorada Dodika mrzi na nacionalnoj, a Fahrudina Radončića i Nermina Nikšića na vjerskoj osnovi. Samo tako Srbi, Hrvati pa i Bošnjaci mogu razumjeti njegove predizborne poruke.
To što u negativnom klero-nacionalističkom kontekstu ne spominje Dragana Bosića, Željka Komšića, Peđu Kojovića, pa vrlo rijetko i Denisa Bećirovića, samo je pragmatični izbor uvjetovan njihovom bezopasnom pozicijom po njega i njegov režim.
Sve ove Izetbegovićeve populističke besmislice ne bi zavrijeđivale pažnju, jer na mržnji sigurno ne može očekivati nikakav hajr, pa ni pobjedu, da nisu izrečene sa pozicije nacionalnog lidera koji se već postavio kao meritum nacionalnih vrijednosti. I sva ovako napuhana i nategnuta kampanja bi se raspršila kao mjehur od sapunice pred samo jednom jedinom spoznajom naroda. Bošnjake treba upitati kako im se zove nacionalna valuta: marka ili lira (?) i sve će im biti jasno!
Ako bi se pitao Bakir Izetbegović onda bi to bila turska lira, a ne konvertibilna marka. Možda je Bakir Izetbegović na priči o novom ekonomskom čudu kojeg je stvorio Recep Tayip Erdogan i dobio prošle izbore. On je imao imidž da „zna namaknuti pare“ i kao takav se predstavljao obećavši tokom kampanje otvaranje od 100 hiljada novih radnih mjesta. Narod je pohrlio za njim nadajući se da će Erdogan (konačno !) „odriješiti kesu“. Njegova fascinacija Erdoganovim populizmom odvela ga je u zabludu da je ustvrdio da je sam Bog poslao Erdogana turskom narodu.
Šta bi nas sad strefilo da se ostvarila Izetbegovićeva želja, bolje reći da je bio u stanju politički realizirati svoje zamisli i potpuno predati u ruke sudbinu naroda, pa i države, Erdoganu na način kako mu je on „predao zastavu“ koju je nosio njegov otac Alija?!
Ne, ne trebaju se Bošnjaci bojati da će ekonomska kriza i devalvacija lire išta utjecati na stabilnost konvertibilne marke, jer, na svu sreću te dvije valute skoro da nemaju nikakvih dodirnih ekonomskih tačaka. Jer garanciju za stabilnost konveribilne marke, odnosno Centralne banke BiH pruža izravno njemačka valuta, odnosno njemačka vlada.
POLITIČKA IDOLATRIJA
To je Izetbegović bio zaboravio u svojoj opčinjenosti harizmom turskog predsjednika Erdogana. Osim što je to nepristojno, to je i nedopustivo da neko ko sebi uzima za pravo da bude meritum i sa pozicije nacionalnog vođe ima takve političke avanture i izlete. Zato Izetbegović treba biti sankcioniran na predstojećim izborima da mu više nikad naum ne padne da svoje privatne fascinacije nameće kao nacionalne vizije.
Ostaje pitanje ko i zašto je Izetbegoviću dopustio takvu poziciju. Nije to samo pozicija pobjedničke stranke na osnovu koje je postao bošnjački član Predsjedništva BiH da bi se reklo – narod mu je dao tu poziciju. Glasači SDA su, bez obzira što njihova stranka pobjeđuje, ipak u manjini. Izetbegović je sebi preuzeo prerogative vođe na osnovu stranačkog programa koji je predstavljen narodu kao nacionalni program. Pošto tu stranku kao i Izetbegovića osobno podržava Islamska zajednica, bar u onom formatu i obimu u kojoj je ona jedina legitimna vjerska institucija za Bošnjake, uvriježena je percepcija da SDA u sebi baštini nacionalni program.
Bilo je mnogo polemika oko toga zašto Bošnjaci nemaju svoj nacionalni program i da li im uopće treba takav program. Moje osobno mišljenje bilo je da Bošnjaci nemaju nacionalni program jer ga nema ko sačiniti. Još uvijek sam tog stajališta. Ali je primarni razlog što nemaju program u tome što Bošnjaci nemaju potrebu da tragaju i daju odgovore na probleme i krize u koje zapadaju. I kad se javi potreba za tim sve se svede na neka stranačko-esdeaovska sijela i iskupe na kojima se daju nekakve površne formulacije.
Takva politika je očito „dala svoje“ i osim reisu-l-uleme Huseina Kavazovića, te predsjednika KDB „Preporoda“ Senadina Lavića niko se više ne odaziva Izetbegoviću na takva sijela. Ni ta vrsta indolencije i ignorancije intelektualne bošnjačke elite nikako se ne može odobravati. Kriza u koju je zapala nacionalna bošnjačka politika nakon ekonomske krize u Turskoj morala bi biti podstrek intelektualcima da počinju ozbiljno razmišljati mogu li se uopće više lideri SDA predstavljati nacionalnim vođama i smijemo li im dopustiti da tako samovoljno vode nacionalnu politiku. Erdogan sigurno gubi ekonomski rat sa Amerikom što će dalekosežno uvjetovati nove kurseve i geopolitičke pravce Turske. Moraju li Bošnjaci zbog ideološko-političkih srodnosti SDA i AK Partije slijediti kurs vanjske politike Turske i njeno blokovsko svrstavanje sa Rusijom, što bi izravno ugrozilo geopolitički položaj, a možda i teritorijalni integritet BiH?
Ne moraju i ne smiju! Da li je toga svjestan lider SDA Bakir Izetbegović? Očito jeste, ali nema ni snage ni volje da se distancira od Erdogana. Zašto? Zato što postoji ideološka agenda SDA koja se naslanja na iste političke i ideološke centre u islamskom svijetu na koje se naslanja i AK Partija. Oni se najjasnije očituju kroz ideologiju koju je Alija Izetbegović promovirao kroz „Islamsku deklaraciju“, potom i na autoritet i harizmu njenog autora kao dosadašnjeg ideologa nacije. Iako Alija Izetbegović u „Islamskoj deklaraciji“ eksplicite navodi kako je „nezamislivo je da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije“ i Erdogan i njegov sin-nasljednik Bakir upali su u ovu stupicu. Ova opaska Alije Izetbegovića odnosila se naravno na Kemala Ataturka, ali je neprimjenjiva na današnju SDA i Bakira Izetbegovića, kao i na AK Partiju i Tayipa Erdogana. Bosanski muslimani su duboko zagazili u političku idolatriju i mrtvog Aliju fetišiziraju, dok većina vjerničke populacije u Turskoj više slavi i klanja se Erdoganu nego laicizirani Turci Ataturku.
Usljed te politike idolatrije bosanski muslimani su zapali u tešku depresiju bez volje i snage da promijene stanje. Pa da im porukom baš iz „Islamske deklaracije“ završim ovu kolumnu: „Mase hoće (islamsku) akciju, ali bez svoje inteligencije ne mogu je povesti!“
(Čitajte u printanom izdanju The Bosnia Timesa)
(TBT)