Ovo je bila mračna godina za nezavisne medije. Američki predsjednik Donald Trump kontinuirano napada novinare nazivajući ih snabdjevačima “lažnih vijesti” i “neprijateljima američkog naroda.” Neliberalne demokratije u Poljskoj i Mađarskoj potkopavaju tradicionalne medijske kuće, a autoritarni režimi u Turskoj i Venecueli koriste političke i socijalne nemire kao opravdanje za represiju na nezavisne novinske organizacije.
U ovoj inače sumornoj stvarnosti javlja se i neočekivana svijetla tačka: Malezija, zemlja koju Freedom House u svom godišnjem izvještaju o slobodama medija u proteklih 16 godina u kontinuitetu ocijenjenjuje kao “ne slobodnu”.
Sve to se promijenilo na općim izborima 9. maja, kada je Ujedinjena malezijska nacionalna organizacija (UMNO), stranka koja je vladala malezijskim vladama od nezavisnosti, zamijenjena neočekivanom koalicijom koja sebe naziva Savez nade (Pakatan Harapan). Izvanredna pobjeda je donijela obećanje reforme u većinski muslimanskoj zemlji – koaliciju predvodi bivši premijer UMNO-a Mahathir Mohamad, koji je bio odgovoran i za hapšenje svog tadašnjeg zamjenika Anwara Ibrahima, po lažnoj optužnici za sodomiju 1998., kao i za oštru represiju na štampu 1987. godine. Novi parlament je formiran 16. jula, a Malezija prvi put u više od 60 godina ima novu vladu.
Malezija nije sekularna zemlja, a koalicija koja je pobijedila na izborima nije “liberalna”. Ipak, ova nova vlada, na čelu sa Mahathirom i Anwarom, kao de facto premijerom, obećala je da će povući drakonske zakone koji se odnose na štampu. To bi moglo postaviti model za druge države u jugoistočnoj Aziji, a možda i drugdje u muslimanskom svijetu.
Istražujući za svoju knjigu Mirenje islamom: Kozmopolitski novinari u muslimanskoj jugoistočnoj Aziji, otkrio sam da postoje načini podrške nezavisnim medijima, osim liberalne koja je nama poznata – uključujući ono što opisujem kao “islamski idiom”.
Jedan od pet izvora koje sam izučavao je Harakah, novine Panmalezijske islamske stranke (Parti Islam se-Malaysia). Stranka ima poveznice s Muslimanskim bratstvom i podržava stvaranje Islamske države. Godinama novine i web uređuju Ahmad Lutfi Othman i Zulkifli Sulong, dvojica beskompromisnih aktivista slobode medija. Većinom iz „profesionalnog“ ili reformskog krila stranke (za razliku od vjerskih učenjaka, uleme), novinari i urednici koje sam poznavao, napustili su Islamsku stranku 2015.kako bi pomogli formirati zasebnu stranku Amanah koja je bila dio koalicije koja je pobijedila na općim izborima u Maleziji 9.maja.
Iako su pet publikacija koje sam pregledao – dvije u Maleziji i tri u Indoneziji – potpuno različite u političkoj orijentaciji, postoje i sličnosti u načinu na koji muslimanski novinari koji tamo rade misle o svrsi njihovog posla. Univerzalni principi novinarstva, kao što su istina, ravnoteža, verifikacija i nezavisnost od moći, mogu se objasniti i potvrditi na islamskom jeziku.
Na primjer, objašnjavajući princip verifikacije, koji se obično opisuje na engleskom kao “provjera i ponovna provjera”, često se čuju reference na dobro poznati ajet iz Kur'ana: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.”
Izjava poslanika Muhammeda s.a.v.s. da je „Najbolji džihad je reći istinu pred nepravednim vladarom“ također je nešto što sam više puta čuo od inodenzijskih novinara – od kojih su mnogi bili uključeni u prodemokratski pokret koji je 1998.doveo do ostavke predsjednika Suharta. Muslimanski novinari koji rade za alternativne medije u Maleziji poput Harakaha i nezavisni news portal Malaysiakini također su često spominjali ovaj hadis, uz navode prve dvojice halifa da bi ih narod trebao ispraviti ako pogriješe.
Alternativni mediji u Maleziji bili su ključni u razotkrivanju 1Malaysia Development Berhad (1MDB) skandala oko investicijskog fonda. Malaysakini je detaljno izvještavao o skandalu 1MDB-a vrijednog milijardu dolara o nečuvenim razmjerama političke korupcije direktno povezane sa bivšim premijerom Najibom Razakom čija je sve veća autokratija, prije nego što je otjeran s pozicije, bila povezana s prikrivanjem vlastite korupcije. Na primjer, Zakonom o lažnim vijestima, donesenom pet sedmica prije izbora, propisuje se do 6 godina zatvora i kazna do 123.000 dolara za proizvodnju „lažnih vijesti“. Mnogi su se plašili da je zakon namijenjen ušutkivanju opozicijskih medija kroz oznaku „lažna vijest“ na svaki izvještaj o skandalu 1MDB.
Iako se Wall Street Journal našao među finalistima za osvajanje Pulitzerove nagrade za izvještavanje o stotinama miliona dolara iz državnih fondova koje su završile na računima premijera kako bi se osigurala pobjeda na općim izborima 2013. godine, o ovim događajima se malo izvještavalo u Maleziji osim u online medijima. Umjesto toga su mainstream novine, pod utjecajem politike, objavljivale samo vladina odbacivanja navoda – zajedno sa prijetnjama da će tužiti ili ušutkati sve kritičare. Izvještaji u Malaysiakiniju i drugim news portalima, koji imaju veliku čitanost i čije se vijesti dijele na društvenim mrežama, bili su od ključnog značaja.
Šta je onda sljedeće za novinare iz Malezije? Prije izbora, lideri koalicije obećali su da će, ako Savez nade pobijedi, pregledati sve zakone i propise koji ograničavaju medije. Novi ministar komunikacija i multimedija Gobind Singh Deo izjavio je da će vlada formirati savjet za medije iako još uvijek nije jasno kako će se birati članovi. Grupe građanskog društva su se također oglasile, rekavši novom premijeru da nije dovoljno “redefinirati” Zakon o lažnim vijestima, već on mora biti potpuno ukinut – zajedno sa drugim zakonima koji ograničavaju medijske slobode, uključujući Zakon o širenju propagande i Zakon o štampi i izdavaštvu. U susjednoj, većinski muslimanskoj zemlji, Indoneziji, neobična koalicija novinara, političkih elita starog kova i naprednih grupa građanskog društva dovela je do historijskog donošenja zakona o medijima iz 1999. godine kojim je institucionalizirana sloboda štampe i popločan put stvarnoj i trajnoj reformi.
U svijetu u kojem se islam često smatra suprotstavljenim demokratiji i pluralizmu, važno je prepoznati da se muslimanski novinari, poput onih u Indoneziji i Maleziji, a od kojih mnogi nisu ni liberalni niti sekularni, također bore za pravdu, izlažući korupciju očima javnosti i braneći prava slabih. Put može biti drugačiji, ali je cilj isti.
(Čitajte u printanom izdanju The Bosnia Timesa)
(TBT, FP, Prevela Jasmina S. Drljević)