Piše: Matthias Ecke, thebosniatimes.ba
Bila je to teška večer za Karla Marxa. Sa svog postolja u istočnonemačkom gradu Chemnitzu bio je prinuđen svjedočiti jednom od najvećih skupova u poslijeratnoj Njemačkoj na kojem su se izvikivale fašističke parole. Trg na kome je postavljena gigantska glava filozofa, u gradu koji se od 1953. do 1990. zvao Karl-Marx-Stadt, bio je poprište nasilnih nemira uz nacistička obilježja. Kako se to dogodilo u ovom gradu bogatog industrijskog nasljeđa?
Neposredan povod za nemire bilo je tragično ubistvo. U noći 26. augusta 35-godišnji Nijemac izboden je na smrt. Dva mlada azilanta iz Sirije i Iraka uhapšeni su pod osnovanom sumnjom da su počinioci. Uprkos brzoj i uspješnoj istrazi lokalnih vlasti mreža radikalno desnih grupa i huligana pozvala je na demonstracije da bi pokazali, kako su rekli, „ko je glavni u gradu“. Na snimcima koji su se pojavili na internetu moglo se vidjeti kako jure strance po ulicama naočigled zatečenih, malobrojnih policijaca.
Slijedećeg dana lokalne antimigrantske mreže i druge desničarske grupe organizirale su masovan protest uz podršku ultradesničarske partije AfD. Odazvalo se oko 6.000 ljudi (daleko više nego što je policija očekivala), a među njima i mnogi tzv. obični građani koji su došli da izraze svoj gnjev zbog ovog ubistva i njemačke migrantske politike uopće. Demonstracije su se dijelom otele kontroli, pa je bilo nezakonitih nacističkih pozdrava koji su prošli nekažnjeno, a napadnuti su i novinari. Na slijedećim demonstracijama 1. septembra, koje su organizirali AfD i lokalne desničarske grupe, istaknuti političari iz AfD-a marširali su rame uz rame sa neonacistima ukidajući razliku između stare i nove desnice.
Mada desničarska propaganda i nasilje nisu isključivo istočnonjemački problem, usljed brojnih političkih, ekonomskih i kulturoloških faktora oni su koncentrirani prije svega u novim federalnim državama. Tranzicija istočne Njemačke na tržišnu ekonomiju u najvećoj mjeri je uspjela. Danas je medijalna zarada po glavi stanovnika tek nešto niža od prosjeka EU27, dok je Saksonija najprosperitetnija među (5) novih federalnih država. Nezaposlenost je na rekordno niskom nivou. Ali gotovo 30 godina od ujedinjenja, pretežne razlike u prihodima između istoka i zapada Njemačke i dalje opstaju, radni dan na istoku je duži i mnogi ljudi su prinuđeni napustiti porodicu i prijatelje u potrazi za poslom na zapadu zemlje.
Često se previđa da se dva dijela Njemačke, ujedinjena već tri decenije, i dalje oslanjaju na prethodnih 40 godina razdvojenosti tokom kojih su formirane različite političke kulture. Neki analitičari tvrde da Saksonija i drugi dijelovi istočne Njemačke historijski pripadaju evropskom istoku, a ne zapadu i da je njihova politička kultura sličnija poljskoj ili mađarskoj nego onoj u zapadnoj Njemačkoj.
Na istoku Njemačke brojna tranziciona iskustva doprinijela su niskom stepenu povjerenja u državu i njene predstavnike, dok istovremeno preovladava (sačuvan) koncept političkog odlučivanja sa vrha nadole, uz autoritarnu predstavu o svemoćnoj državi. Učešće u politici je niže od njemačkog prosjeka, organizacije građanskog društva i političke partije su slabije i bez čvrstog uporišta.
Saksonija je poseban slučaj. Tu su aktivističke strukture radikalne desnice čak podržale terorističku grupu NSU (National Socialist Underground, Nacional-socijalističko podzemlje) tokom njenog ubilačkog pohoda protiv stranaca. Rasističke demonstracije PEGIDA u Drezdenu ostale su lokalni fenomen, uprkos pokušajima da se pokret omasovi. Većina uznemirujućih antimigrantskih demonstracija u Njemačkoj posljednjih godina održane su upravo u saksonskim gradovima kao što su Freital, Heidenau, Clausnitz ili Bautzen.
Na vlasti u Saksoniji je gotovo 30 godina konzervativna Kršćansko-demokratska unija (CDU), koja se sada suočava sa posljedicama svog upornog potcjenjivanja desničarskog ekstremizma. Sem toga, godine stroge štednje iscrpile su saksonske javne službe, uključujući i snage reda i zakona. Kada na ulicama nema dovoljno policije vjerovatno ih nema dovoljno ni u službama.
Tek će se pokazati da li su nemiri u Chemnitzu značajan trenutak njemačke političke historije. Oni jesu bili masovni, ali ne i izuzetni – posljednjih godina su antimigrantski protesti redovna pojava širom zemlje. Međutim, ono po čemu su nemiri u Chemnitzu posebni jeste činjenica da se do sada rijetko dešavalo da skup koji organiziraju neskriveni neonacisti dobije toliku podršku među građanima. Ljudima očigledno nije smetalo da se pridruže grupi baraba koje dižu ruku u nacistički pozdrav, jer im je izgledalo da se bore za pravednu stvar. Atmosfera podjela izazvana oštrom javnom debatom o legitimnosti i uspjehu nove migrantske politike spustila je moralni prag njemačkog društva.
S druge strane, ovi događaji nisu prošli bez reakcija javnosti, uz vatrene pozive vodećih političara na odbranu vrednosti liberalne demokratije i vladavine prava. U medijskom diskursu nemiri se smatraju signalom upozorenja da je ugrožena sama suština demokratskog poretka.
Ali neredi i reakcije na njih vjerovatno će ojačati radikalno desničarsku partiju AfD. Njena agenda nalaže da se svaki društveni spor predstavi kao kulturološki rascjep ili sukob civilizacija. Pozivi različitih stranaka na demokratsko jedinstvo zamagljuju međusobne razlike, čime zapravo doprinose narativu ultradesničara da su oni jedina stvarna alternativa. Sa dobrim rezultatima u anketama, bogatim resursima parlamentarne stranke i jakim uticajem na izbor dnevnih pitanja u javnosti, AfD je postala politička snaga s kojom treba računati. Nastupio je kraj izuzetnosti njemačkog partijskog sistema. Historijski ukorijenjen, poslijeratni imunitet na uspostavljanje radikalno desnih političkih stranaka definitivno je stvar prošlosti.
Uprkos svemu, otpor tome je još uvijek ogroman. U ponedjeljak 3. septembra Karl Marx je odahnuo: čak 65.000 ljudi okupilo se na antirasističkom koncertu pod nazivom Wir sind mehr / Nas je više. Zbog velikog odziva, koncert je bio izmješten sa Marxovog trga u veći prostor. Ova svirka će svakako osvježiti kulturnu scenu u Chemnitzu, ali za odbranu demokratije bit će potrebno nešto više od pjesme.
(TBT, Social Europe)