Sonny Liston, u prvoj rundi nokautiran od strane šampiona teške kategorije Muhamed Alija, čeka kraj odbrojavanja, Lewiston, Maine, 25. maj, 1965. (Hulton Archive/Getty Images)
Zvuči primamljivo provoditi vrijeme komentirajući ovaj oštri vonj koji izbija iz Trumpove vlade – što sve više nalikuje sceni iz nekog Carl Hiaasenovog romana – ali ću se oduprijeti tom porivu i umjesto toga fokusirati se na jednu veličanstvenu strategiju. Prošle sedmice pisao sam o nastojanju vanjskopolitičkih elita da utjecaj smatraju konačnim ciljem umjesto sredstvom postizanja željenog stanja. Ove sedmice, tvrdim da odustajanje od stvaranja utjecaja i tjeranje nekog drugog da podnese teret ponekad može biti epitom strateške mudrosti.
Šta je Ali uradio?
Moja inspiracija ovdje je preminuli Muhamed Ali i njegov poznati meč protiv Georgea Foremana u Zaireu, oktobra 1974. (poznat pod nazivom „Grmljavina u džungli“ (eng. „Rumble in the Jungle“)). Foreman je bio strašan protivnik, neporažen u 40 profesionalnih mečeva (od kojih je 37 osvojio nokautom). Bio je veći, snažniji i mlađi od Alija i u ranijem meču za titulu uništio je Joea Fraziera, nokautirajući ga u drugoj rundi. Prije susreta sa Alijem, proglasili su ga velikim favoritom.
Šta je Ali uradio? Kao što je poznato svim ljubiteljima boksa, Ali je razvio mudru strategiju: takozvanu „rope-a-dope“ taktiku izmaranja protivnika držanjem uz konopac. Umjesto da se direktno bori protiv Foremana ili pokušava igrati oko njega na onoj vrućini, Ali se naslonio na konopac, zaštitio i pustio Foremana da postepeno iscrpi samoga sebe pokušavajući naći Alijeve slabe tačke. Foreman je nakon nekoliko rundi bio iznuren, a u osmoj ga je Ali nokautirao.
Ali kakve veze ova epizoda ima sa vanjskom politikom? Uzmimo za primjer Hladni rat. Tokom te dugotrajne borbe, Sjedinjene Države često su koristile Alijevu strategiju protiv Sovjetskog Saveza, iako nisu uvijek bili dosljedni kao Ali protiv Foremana. Do sredine 50.-tih, Washington je sklopio savez sa većinom svjetskih industrijskih sila i rezultirajuća koalicija je uveliko nadmašila Sovjetski savez i njegove slabe (a u nekim slučajevima i pobunjeničke) saveznike u pogledu proizvođačkih kapaciteta, vojne moći, bogatstva, javnog autoriteta i sveopćeg dobrostanja. Moskva je uspjela regrutovati par kvazi-marksističkih ili socijalističkih režima među zemljama u razvoju, ali te države nisu bile neki adut. Dok su Sjedinjene Države imale Njemačku, Japan, Francusku, Kanadu, Ujedinjeno Kraljevstvo, Izrael, Saudijski Arabiju, itd. na svojoj strani, Sovjeti su imali Kubu, Demokratsku Narodnu Republiku Jemen, marksistički režim u Etiopiji, Nikaragvi i Angoli; te arapske socijaliste poput Gamal Abdel Nasserovog Egipta i Baathovih režima u Iraku i Siriji.
Sjedinjene Države poduzele su štošta kako bi narušile ove dogovore, ali su generalno uložili manje vremena pokušavajući oštetiti sovjetske klijent države nego što je Moskva podupirući ih. Američki saveznici su uvijek bili snažniji i stabilniji od njihovih (između ostalog, Moskvini saveznici na Bliskom Istoku konstantno su gubili ratove).
I Sjedinjene Države su to ponekad radile – pogotovo u Vijetnamu – ali njihova ekonomija bila je znatno snažnija i većina saveznika jačala je a ne slabila njihovu moć. Igranje taktike iscrpljivanja protivnika protiv SSSR-a bila je pametna strategija Amerikanaca i odigrala je poprilično važnu ulogu u pobjedi u Hladnom ratu.
Od tada, međutim, upravo su Sjedinjene Države zaboravile lekciju koju je Ali održao Foremanu.
Naime, da li je ijedna zemlja potrošila toliko novca, vremena i napora u nastojanju da kontrolira mjesta toliko nebitna za dugotrajni balans moći kao što su Irak, Afganistan, Somalija ili Jemen, da ne spominjemo posljednje akcije u Libiji i raznim dijelovima Subsaharske Afrike? Sjedinjene Države nisu mnogo postigle ovim ulaganjima – štaviše, u nekim slučajevima stvari su se pogoršale – dok se domaća infrastruktura urušava, društveni problemi množe, a političke podjele unutar zemlje produbljuju. Vrijedno je spomenuti i to da je upravo ovakav odgovor Osama bin Laden htio isprovocirati napadom na Sjedinjene Države 11. septembra 2001. Vjerovatno je podcijenio američku krhkost, ali nema sumnje da je reakcija na 11. septembar nanijela veću štetu Sjedinjenim Državama od samog napada.
Amerikanci ne trebaju paničariti
U međuvremenu, dok su Sjedinjene Države rasipale bogatstvo i pažnju po dalekim zemljama, Kina se držala pravila igre kojim je Amerika nekada postala svjetska sila: izmicanje iz inostranih problema i izgradnja svjetske ekonomije u vlastitoj zemlji. Peking i dalje stoji pred mnoštvom izazova, ali je maksimizirao svoje izglede ne trudeći se ovladati svijetom i ne pokušavajući izgraditi svoju naciju na mjestima koja su i geografski i politički daleko od Kine. Ukratko, lekcija je da velike sile često mogu postići svoje ciljeve i ojačati svoju poziciju moći dopuštajući protivnicima da se bave skupim a neprofitabilnim projektima koji im odvraćaju pažnju i crpe njihve resurse. Drugim riječima, drže se konopca ili koriste strategiju, kako je John Mearsheimer nazvao, „upecaj i pusti da iskrvari“, s ciljem da namame protivnike u skupe i neosvojive konflikte dok sami sve to posmatraju sa distance. Ova strategija, međutim, radi samo ako se protivnik upeca i ne shvati o kakvoj je igri riječ.
Ovim uvidima dolazimo do nekoliko zaključaka bitnih za današnjicu Amerike. Prvenstveno, američki lideri moraju se sjetiti da najčešće i nije neki uspjeh preuzeti odgovornost rješavanja nekih nepopravljivih međunarodnih problema, ma koliko voljeli biti u centru pažnje i pretrpani poslom. Naravno, to nije argument za potpuno povlačenje, već podsjetnik da svaki problem ne traži rješenje iz Amerike, a posebno kada je dati problem mnogo veća briga drugima nego SAD-u.
Drugo, intervencije Rusije u Siriji i Ukrajini nisu bile velike pobjede, čak iako je Moskva postigla par svojih ciljeva u oba slučaja. Nijedno od tih uplitanja nije bilo jeftino, a troškovi će se vjerovatno nagomilavati još neko vrijeme. Ja bih radije vidio predsjednika Vladimira Putina kako troši nepostojeće resurse pokušavajući popraviti stvari u obje zemlje nego vidjeti kako Washington iznova baca novac na propalu stvar.
Treće, Amerikanci ne trebaju paničariti zbog kineske ambiciozne inicijative „Jedan pojas, jedan put“, iako bi bilo mudro biti na oprezu. Peking bi lahko mogao profitirati od unapređenih transportnih poveznica i većeg pristupa zemljama Centralne Azije, Indijskog okeana i Evrope, ali inicijativa u posljednje vrijeme izaziva zabrinutost i negodovanje među lokalnim stanovništvom i mogla bi se uskoro uplesti u zamršenu međunarodnu politiku nekih država. Kao što sam ranije pisao, Kina i Sjedinjene Države će se vjerovatno boriti za utjecaj na nekoliko mjesta u narednih par decenija, ali ako Amerikanci budu pametni, pažljivo će promisliti o tome koja su područja krucijalna a koja nisu, i izbjeći upadanje u kaljuže koje crpe snagu i bogatstvo bez ikakve povratne dobiti. Ukratko, „letjeti kao leptir“, ali i dalje znati „ubosti kao pčela“.
(TBT, FP, Stephen M. Walt, Prevela Esma Latić)