Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Crvene zastave, protestne pjesme i najava nacionalizacije banaka u jeku Grčke krize nakratko su oživeli veliki san dvadesetog vijeka: san o rušenju tržišta djelovanjem više sile. Većim dijelom dvadesetog vijeka ljevica je tako zamišljala ulazak u novu ekonomiju koja dolazi posle kapitalizma. Silu bi primijenila radnička klasa, izlaskom na birališta ili barikade. Kao poluga bi poslužila država, a prilika bi se ukazala zahvaljujući čestim epizodama ekonomskog kolapsa.
Međutim, sve što se u posljednjih dvadeset pet godina urušilo bile su nade ljevice. Njene planove osujetilo je tržište; individualizam je potisnuo vrijednosti kolektivizma i solidarnosti; značajno uvećana svjetska radna snaga možda izgleda kao „proleterijat“, ali više ne razmišlja i ne ponaša se kao nekada.
Za one koji pamte tih dvadeset pet godina, a ne ljube kapitalizam, to je bilo traumatično iskustvo. U međuvremenu, tehnologija je otvorila novi put koji ostaci stare ljevice – i sve snage u njenoj orbiti – moraju prihvatiti ili izumrijeti. Izgleda da kapitalizam neće biti srušen silom. Ukinut će se tako što će unutar starog sistema proizvesti nešto dinamičnije, u početku ne tako primijetno, nešto što će se nametnuti i oblikovati ekonomiju utemeljenu na novim vrijednostima i oblicima ponašanja. Taj novi sistem nazivam postkapitalizmom.
Kao i u doba opadanja feudalizma prije 500 godina, smenu kapitalizma postkapitalizmom ubrzat će spoljni udari, a oblikovat će je pojava nove vrste ljudskog bića. Taj proces je već u toku.
Postkapitalizam čine mogućim tri velike promjene koje je donijela revolucija informacionih tehnologija u posljednjih dvadeset pet godina. Prvo, smanjena je potreba za radom, zamagljene su granice između rada i slobodnog vremena i oslabljena veza između rada i nadnice. Dolazeći talas automatizacije, trenutno usporen zato što naša društvena infrastruktura loše podnosi posljedice tog procesa, u velikoj mjeri će umanjiti količinu potrebnog rada – ne samo za puko preživljavanje nego i za udoban život za sve.
Drugo, informacije umanjuju sposobnost tržišta da ispravno formira cijene. Jer funkcioniranje tržišta podrazumijeva oskudicu, a informacije su dostupne u izobilju. Sistem se brani uspostavljanjem monopola – u obliku gigantskih tehnoloških kompanija – kakvi nisu viđeni poslednjih 200 godina. Ali monopoli ne mogu dugo trajati. Razvoj poslovnih modela i njihova evaluacija na osnovu preuzimanja i privatizacije informacija koje je generirala najšira zajednica stvaraju nestabilne korporativne konstrukcije koje su u suprotnosti sa osnovnom potrebom ljudi, da slobodno koriste ideje.
Treće, svjedoci smo spontanog rasta kolaborativne proizvodnje: pojavljuju se robe, usluge i organizacije koje ne reagiraju na diktat tržišta i menadžerske hijerarhije. Najveći informacioni proizvod na svijetu – Wikipediju – besplatno uređuju volonteri, čime su izdavači enciklopedija izbačeni iz posla, a reklamna industrija lišena prihoda u visini od tri milijarde dolara.
Gotovo neprimijetno, u skrivenim nišama tržišnog sistema, veliki segmenti ekonomskog života počinju da pulsiraju nekim drugim ritmom. Ali ekonomska profesija ne obraća pažnju na paralelne valute, vremenske banke, zadruge i autonomne prostore koji se umnožavaju nakon rušenja starih struktura zbog finansijske krize 2008. godine.
Morate se potruditi da biste primijetili novu ekonomiju na djelu. Jedna lokalna nevladina organizacija je mapirala zadruge, alternativne proizvođače, paralelne valute i lokalne sisteme razmjene u Grčkoj i locirala više od 70 velikih projekata i stotine manjih inicijativa, od skvotova do zajedničkog korištenja automobila i dječjih vrtića. Ekonomski stručnjaci to ne smatraju za privrednu aktivnost – ali u tome i jeste poenta. Takve inicijative postoje zato što koriste, možda još nesigurno i neefikasno, valute postkapitalizma: slobodno vrijeme, umrežene aktivnosti i besplatne stvari. Može se učiniti da je to nesiguran, možda i opasan temelj za izgradnju alternative sadašnjem globalnom sistemu, ali isto se moglo tvrditi za novčani i kreditni sistem u doba Edvarda III.
Novi oblici vlasništva, kreditiranja, nove vrste ugovora: u posljednjih deset godina izrasla je čitava poslovna potkultura koju u medijima nazivaju „ekonomijom dijeljenja“. Često se govori o „javnim dobrima“ i „kolaborativnoj proizvodnji“, ali malo ko se zapitao šta sve to znači za sam kapitalizam.
Vjerujem da nam to otvara novi put – ali jedino ako ti mikroprojekti budu podržani, promovisani i zaštićeni promenama u ponašanju države. Za to je neophodna promjena u načinu razmišljanja – o tehnologiji, o vlasništvu i radu. Tako, gradeći elemente novog sistema, možemo reći sebi i drugima: „Ovo više nije samo mehanizam preživljavanja, moje privatno utočište u neoliberalnom svjetu; ovo je nov način života koji upravo nastaje.“
***
Kriza iz 2008. godine odnijela je 13 posto globalne proizvodnje i 20 posto globalne trgovine. Globalni rast je prešao u minus – u ekonomiji u kojoj se recesija definira kao rast manji od 3 posto. Kriza je na Zapadu proizvela depresiju dužu od one iz 1929-1933. Čak i danas, uprkos naznakama bljedunjavog opravka, ekonomisti su užasnuti mogućnošću dugoročne stagnacije. Naknadni potresi u Evropi prijete da pocijepaju kontinent.
Kao rješenje ponuđeni su štednja i monetarno popuštanje. Ali to ne daje rezultate. U najteže pogođenim zemljama penzioni sistem je uništen, starosne granice za odlazak u penziju približavaju se sedamdesetoj godini života, obrazovanje se privatizuje, a diplomci opterećuju dugovima koje će otplaćivati čitavog života. Usluge državnih službi se ukidaju, a infrastrukturni projekti odlažu za budućnost.
Mnogi i dalje ne razumiju pravo značenje riječi „štednja“ u današnjem svijetu. Štednja nije samo osam godina budžetskih rezova, kao u Britaniji, pa čak ni katastrofa koja je snašla Grčku. Štednja podrazumijeva spuštanje nadnica i životnog standarda na Zapadu dok se ne izjednače sa rastućim nadnicama i standardom srednje klase u Kini i Indiji.
U međuvremenu, u odsustvu alternativnih modela, stvaraju se uslovi za još jednu krizu. Stvarne nadnice opadaju ili stagniraju u Japanu, južnim zemljama eurozone, SAD i Britaniji. Netransparentni bankarski sistem i dalje funkcionira i danas je čak veći nego 2008. Nova pravila o povećanju bankarskih rezervi se odlažu ili ublažavaju. U međuvremenu, zahvaljujući poplavi besplatnog novca, najbogati postaju još bogatiji.
Neoliberalizam se transformirao u sistem programiran da periodično proizvodi katastrofalne krize. Što je još gore, neoliberalizam je ukinuo obrazac koji je u posljednjih 200 godina bio tipičan za razvoj industrijskog kapitalizma – svaka ekonomska kriza stimulirala je nove oblike tehnoloških inovacija od kojih su svi imali koristi.
Neoliberalizam je prvi ekonomski model u posljednjih 200 godina koji polazi od premise o neophodnosti smanjivanja nadnica i razgradnji društvene moći radničke klase. Ako pogledamo periode uspona kojima se bave teoretičari dugih ciklusa – kao što je sredina devetnaestog vijeka u Evropi, početak i sredina dvadesetog vijeka širom svijeta – uočit ćemo da je snaga organiziranog radništva primorala preduzetnike i korporacije da odustanu od pokušaja da zastarjele poslovne modele održe u životu spuštanjem nadnica i da inovacijama stvore novi oblik kapitalizma.
U svakom periodu rasta rezultat je bila sinteza automatizacije, viših nadnica i rasta potrošnje. Danas nema pritiska radne snage, a tehnologija koja je u središtu tekućih inovacija ne donosi rast potrošnje ili ponovno angažiranje stare radne snage na novim radnim mjestima. Informacija je mašina za spuštanje cijena i smanjivanje količine rada potrebnog za održavanje ljudskog života na planeti.
Zato su mnogi pripadnici preduzetničke klase postali neoluditi. Umjesto da otvaraju laboratorije za genetski inženjering oni ulažu u restorane, kozmetičke salone i firme za pružanje usluga čišćenja: bankarski sistem, sistem planiranja i kultura poznog neoliberalizma najviše stimuliraju one preduzetnike koji otvaraju loše plaćena radna mjesta sa dugim radnim vremenom.
Inovacija je već među nama, ali još nije pokrenula peti period kapitalističkog rasta koji teorija dugih ciklusa predviđa. Razlog je u specifičnoj prirodi informacione tehnologije.
***
Okruženi smo ne samo inteligentnim mašinama već i novim slojem stvarnosti koji čine informacije. Na primer, avion: kompjuteri upravljaju njegovim letom; projektiran je, testiran i „virtuelno proizveden“ već milion puta; avion u realnom vremenu šalje povratne informacije proizvođaču. U avionu su ljudi koji gledaju u ekrane povezane sa Internetom, bar u sretnijim zemljama.
Kada se gleda sa zemlje, to je i dalje ista bijela gvozdena ptica kao u doba Jamesa Bonda. Ali sada je to također inteligentna mašina i čvorište mreže. Avion uključuje informacione sadržaje i dodaje „informacionu vrijednost“ svijetu, pored svoje fizičke vrijednosti. Na prepunom poslovnom letu, gdje svi putnici pripremaju prezentacije i pišu izvještaje, putnička kabina je fabrika informacija.
Ali koliko sve te informacije vrijede? Odgovor nećete pronaći u poslovnim bilansima: prema savremenim računovodstvenim praksama vrijednost intelektualne svojine određuje se metodom nagađanja. Jedno istraživanje Instituta SAS iz 2013. godine pokazalo je da se podaci ne mogu adekvatno vrednovati na osnovu troškova prikupljanja, tržišne vrijednosti, pa ni očekivanog prihoda u budućnosti. Tek računovodstvo koje uključuje neekonomske koristi i rizike kompanije može pokazati dioničarima koliko podaci vrijede. Nešto je pogrešno u logici koju koristimo da odredimo vrijednost najvažnije stvari u modernom svijetu.
Veliki tehnološki napredak ostvaren početkom 21. vijeka nije ograničen na nove predmete i procese. On uključuje i stare procese u koje je ugrađena inteligencija. Udio znanja u proizvodu postaje vrijedniji od njegovih fizičkih komponenti. Ali to je vrijednost koja se mjeri kao korisnost, a ne kao razmjenska ili imovinska vrijednost. Devedesetih godina ekonomisti i tehnolozi su u isto vrijeme došli na istu ideju: da informacije u novoj ulozi stvaraju novu, „treću“ vrstu kapitalizma – vrstu koja se od industrijskog kapitalizma razlikuje onolko koliko se industrijski razlikovao od trgovačkog i robovlasničkog kapitalizma 17. i 18. vijeka. Ali dinamiku tog novog „kognitivnog“ kapitalizma nisu uspjeli opisati. Za to postoji dobar razlog. Njegova dinamika je suštinski nekapitalistička.
Tokom i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ekonomisti su informacije vidjeli kao „javno dobro“. Američki zakonodavci su čak propisali da nije dozvoljeno ostvarivati profit od posjedovanja patenata, već samo od proizvodnje roba. Onda smo postepeno počeli da shvatamo šta je intelektualna svojina. Kenneth Arrow, ekonomski guru svog vremena, izjavio je 1962. da je u ekonomiji slobodnog tržišta primarna svrha novih izuma generiranje prava intelektualne svojine. „U mjeri u kojoj je uspješan, takav sistem garantira nedovoljnu iskorištenost informacija“, pisao je.
Koliko je to tačno možete uočiti na primjeru svih do sada stvorenih modela elektronskog poslovanja: monopoliziraj i zaštititi podatke, prikupi sve besplatne podatke generirane interakcijom korisnika, uvedi komercijalne interese u oblasti proizvodnje podataka koji još nisu komercijalizirani, ispitaj prognostičku vrijednost prikupljenih podataka – uvijek i na svakom mjestu osiguraj da rezultate ne može koristiti niko osim korporacije.
Kada se načelo koje je izložio Arrow obrne, njegove revolucionarne implikacije postaju očigledne: ako spoj tržišne ekonomije i intelektualne svojine vodi do „nedovoljne iskorištenosti informacija“, onda ekonomija pune iskorištenosti informacija ne može tolerirati slobodno tržište ili apsolutna prava intelektualne svojine. Poslovni model svih modernih digitalnih giganata uslovljen je oskudicom informacija.
Ipak, informacija ima u izobilju. Umnožavanje informacijskih dobara ništa ne košta. Ono što je jednom napravljeno može se umnožavati beskonačno mnogo puta. Pjesma ili džinovska baza podataka koju koristite da biste napravili avion imaju određenu proizvodnu cijenu; ali troškovi njihove reprodukcije teže nuli. Ako uobičajeni mehanizmi formiranja cijena u kapitalizmu još djeluju, cijena bi također morala težiti nuli.
Već dvadeset pet godina ekonomisti se hrvu sa ovim problemom: ekonomija kakvu poznajemo podrazumuheva ograničenu raspoloživost dobara, a opet najdinamičnija sila u modernom svuhetu dostupna je u izobilju i, kao što je primuhetio genijalni hipik Stewart Brand, „želi da bude slobodna i besplatna“.
Paralelno sa svuhetom monopoliziranih informacija i nadzora koji grade korporacije i države, informacije razvijaju i jednu drugačiju dinamiku: informacije kao društveno dobro, besplatno na mjestu korištenja, koje se ne može posjedovati ili eksploatirati i ne može mu se odrediti cijena. Pročitao sam više pokušaja ekonomista i poslovnih lidera da izgrade okvir kojim će razumjeti ekonomiju koja počiva na obilju informacija u društvenom posjedu i otkrio da je sve to već zamislio jedan ekonomista iz 19. vijeka, u doba parnih mašina i telegrafa. Ko? Karl Marx.
***
Mjesto je Kantish Town u Londonu, februara 1858, negdje oko četiri ujutro. Marx je odavno morao da napusti Njemačku. U Londonu je okupiran izvođenjem misaonih eksperimenata i pravljenjem bilješki. Kada su šezdesetih godina najzad dobili priliku da vide šta je Marx te noći napisao, intelektualci sa ljevice su priznali da to „dovodi u pitanje sva dosadašnja tumačenja Marxa“. U pitanju je „Fragment o mašinama“.
U „Fragmentu“ Marx zamišlja ekonomiju u kojoj je zadatak mašina da proizvode, a zadatak ljudi da ih nadziru. Došao je do zaključka da bi u takvoj ekonomiji glavna proizvodna snaga bile informacije. Proizvodni kapacitet mašina kao što su mehanička predilica, telegraf i parna lokomotiva ne zavisi od količine rada potrebnog da se mašina proizvede već od stanja društvenog znanja. Drugim riječima, organizacija i znanje daju veći doprinos proizvodnom kapacitetu nego rad uložen u proizvodnju i upravljanje mašinama.
Imajući u vidu ono što će marksizam postati – teorija eksploatacije koja se ostvaruje krađom tuđeg radnog vremena – to je revolucionaran iskaz. To znači da kada znanje jednom postane proizvodna snaga za sebe, koja premašuje stvarni rad uložen u proizvodnju mašina, ključno pitanje više nije „odnos nadnice i profita“ već ko kontroliira ono što Marx opisuje kao „moć znanja“.
U ekonomiji u kojoj najveći dio posla obavljaju mašine, priroda znanja koje je zatvoreno u mašine mora, piše on, biti „društvena“. Na kraju noćnog misaonog eksperimenta Marx je pokušao zamisliti konačno odredište nove putanje: stvaranje „idealne mašine“ koja traje vječno i ništa ne košta. Mašina koja se može proizvesti bez troška, zaključio je, ne bi dodavala nikakvu vrijednost proizvodnom procesu i ubrzo bi, za nekoliko obračunskih perioda, oborila cijene, profit i radne troškove svega što dotakne.
Kada shvatite da infomacije posjeduju fizičku prirodu i da je softver mašina, da cijene memorije, propusnog opsega i procesorske snage eksponencijalno opadaju, vrijednost Marxovih uvida je očevidna. Okruženi smo mašinama koje ne traže nikakav trošak i koje, ako to želimo, mogu vječno trajati.
U bilješkama objavljenim tek sredinom dvadesetog vijeka Marx je zamislio priliv i skladištenje informacija u nečemu što naziva „općim intelektom“ – koji čine umovi svih ljudi na planeti povezani društvenim znanjem, u kojem svaki novi proboj donosi korist svima. Ukratko, zamislio je nešto slično informacionoj ekonomiji u kojoj živimo. A njeno rađanje, zapisao je, „podići će kapitalizam u vazduh“.
***
Stari put koji je ljevica dvadesetog vijeka zamišljala kao prolaz na drugu stranu kapitalizma nestao je s vidika kada se promijenio teren.
Ali otvoren je novi put. Kolaborativna proizvodnja i korištenje mrežnih tehnologija za proizvodnju roba i usluga koje funkcioniraju jedino ako su besplatne ili dijeljene ukazuju na mogući izlaz iz tržišnog sistema. Potrebno je da država stvori okvir – kao što je stvorila okvir za rad fabrika, stabilnu valutu i slobodnu trgovinu početkom devetnaestog vijeka. Postkapitalistički i tržišni sektor će vjerovatno koegzistirati još decenijama, ali velika promjena je počela.
Mreže vraćaju „granularnost“ postkapitalističkom projektu. To jest, one mogu poslužiti kao osnova jednog netržišnog sistema koji sam sebe obnavlja i ne mora se svakog jutra iznova stvarati na kompjuterskom ekranu nekog komesara.
Za tranziciju su potrebni država, tržište i kolaborativna proizvodnja koja nadilazi tržište. Ali da bi se to dogodilo, čitav projekat ljevice, od protestnih grupa do velikih socijaldemokratskih i liberalnih partija, mora se rekonfigurirati. Zapravo, kada ljudi jednom razumiju logiku postkapitalističke tranzicije, takve ideje više neće biti vlasništvo ljevice – već jednog znatno šireg pokreta za koji nam je potrebno novo ime.
Ko bi to mogao učiniti? U starom projektu ljevice to je bila industrijska radnička klasa. Prije više od 200 godina, radikalni novinar John Thelwall je upozoravao ljude koji su sagradili engleske fabrike da su stvorili nov i opasan oblik demokratije: „Svaka velika radionica ili pogon je malo političko udruženje koje se ne može ušutkati odlukama parlamenta niti rasturiti odlukom suda.“
Danas je čitavo društvo jedna velika fabrika. Svi učestvujemo u stvaranju i održavanju brendova, normi i institucija koje nas okružuju. U isto vrijeme komunikacijske mreže koje su neophodne za svakodnevni rad i stvaranje profita bruje od dijeljenog znanja i nezadovoljstva. Danas je mreža ono što se „ne može ukinuti ili rasturiti“ – kao fabrike prije 200 godina.
Istina, država može zatvoriti Facebook, Twitter, čak i čitav Internet i moblinu mrežu u vrijeme krize, ali time paralizira ekonomiju. Može čuvati i nadzirati svaki kilobajt informacija koje proizvodimo. Ali ne može ponovo nametnuti hijerarhijsko, propagandom kontrolirano i neobaviješteno društvo od prije pedeset godina, osim ako nije spremna da se liši nekih od ključnih elemenata modernog života – kao u Kini, Sjevernoj Koreji ili Iranu. Kao što je rekao sociolog Manuel Castells, to bi bilo slično deelektrifikaciji zemlje.
Stvaranjem miliona umreženih ljudi koji su finansijski eksploatirani, a ukupno ljudsko znanje im leži na dohvat ruke, informacioni kapitalizam je stvorio novog pokretača historijske promjene: obrazovano i povezano ljudsko biće.
***
To će biti više od ekonomske tranzicije. Naravno, tu su jednako neodložni zadaci smanjivanja emisije ugljika i rješavanja problema demografskih i fiskalnih bombi koje nas čekaju. Ali ja se ovdje koncentriram na ekonomsku tranziciju koju pokreću informacije jer je ta tema dosad bila zanemarivana. Horizontalno umrežavanje je opsesija koja se prepušta vizionarima, dok ozbiljni ekonomisti s ljevice nastavljaju kritizirati programe štednje.
Zapravo, na terenu, u zemljama kao što je Grčka, otpor mjerama štednje i stvaranje „mreža na koje se možete osloniti“ – kao što je jedan aktivista izjavio – napreduju ruku podruku. Postkapitalizam kao koncept tiče se prije svega novih oblika ljudskog ponašanja koje konvencionalna ekonomija ne smatra relevantnim.
Kako da zamislimo promjenu koja slijedi? Jedini koherentan obrazac koji imamo na raspolaganju je smjena feudalizma kapitalizmom – a zahvaljujući istraživanjima epidemiologa, genetičara i statističara, danas o tom prelazu znamo mnogo više nego prije pedeset godina, kada je to bila isključiva nadležnost društvenih nauka. Prvo moramo primijetiti da su različiti modusi proizvodnje strukturirani oko različitih stvari. Feudalizam je bio ekonomski sistem strukturiran običajima i zakonima koji se tiču „dužnosti“. Kapitalizam je strukturiran isključivo ekonomski: djelovanjem tržišta. Na osnovu toga možemo predvidjeti da postkapitalizam – koji podrazumijeva obilje – neće biti samo modificirana verzija složenog tržišnog društva. Ali ne možemo reći mnogo više o tome kako će sistem izgledati.
Gornjom tvrdnjom ne želim samo zaobići teško pitanje: nije nemoguće skicirati opće ekonomske parametre postkapitalističkog društva do, na primjer, 2075. godine. Ali ako to društvo bude strukturirano oko ljudske slobode, a ne ekonomije, moguće je da će ga oblikovati neke sasvim nepredvidljive stvari.
Na primjer, kada je pisao 1600. godine, Shakespeare je očigledno bio svjestan da tržište stvara nove oblike ponašanja i morala. Po analogiji, najočiglednije „ekonomsko“ zapažanje za Shakspeaera 2075. bile bi promjene u rodnim odnosima ili seksualnosti ili zdravlju ljudi. Ali možda tada čak neće ni biti dramatičara: možda će se promijeniti sama priroda medija koje koristimo da pričamo priče – kao što se promijenila u elizabetanskom Londonu kada su napravljena prva javna pozorišta.
Zamislite to kao razliku između, na primjer, Horatija u Hamletu i lika kao što je Daniel Doyce u Dickensovoj Maloj Dorrit. Obojica pokazuju znakove opsesija karakterističnih za njihovo vrijeme – Horatio je opsednut humanističkom filozofijom; Doyce je opsjednut patentiranjem svojih izuma. Lik kao što je Doyce nije moguć kod Shakespeara; kod njega bi u najboljem slučaju završio u sićušnoj ulozi komične figure iz radničke klase. Ali u vrijeme kada je Dickens pisao, većina njegovih čitalaca je poznavala nekog kao što je Doyce. Kao što Shakespeare nije mogao zamisliti Doycea, tako ni mi ne možemo zamisliti kakvu vrstu ljudskog bića će stvoriti društvo kada ekonomija prestane biti glavni organizacioni princip ljudskog života. Ali neke naznake možemo naslutiti kod mladih ljudi širom svijeta koji ruše barijere vezane za seksualnost, rad, kreativnost i sopstvo tipične za dvadeseti vijek.
Feudalni model poljoprivredne proizvodnje prvo se sudario sa ekološkim ograničenjima, a zatim sa snažnim spoljnim udarom – epidemijom kuge. Uslijedio je demografski šok: zbog nedovoljnog broja ljudi za obrađivanje zemlje nadnice su porasle, a održavanje starog feudalnog sistema zasnovanog na dužnosti više nije bilo moguće. Nestašica radne snage učinila je neophodnim tehnološke inovacije. Nove tehnologije koje su omogućile uspon trgovačkog kapitalizma bile su one koje su stimulirale trgovinu (štampa i računovodstvo), stvaranje bogatstva kojim se može trgovati (rudarstvo, kompas i brži brodovi) i produktivnost (matematika i naučni metod).
Kroz čitav taj proces bili su prisutni elementi naizgled tipični za stari sistem – novac i kredit – koji su poslužili kao temelj za izgradnju novog sistema. Mnogi zakoni i običaji iz vremena feudalizma rezultat su nastojanja da se novac jednostavno ignorira; na vrhuncu feudalizma kredit i kamata su smatrani đavoljom rabotom. Kada su novac i kredit srušili postavljena ograničenja i formirali tržišni sistem, nastupila je revolucija. Ono što je novom sistemu dalo energiju bile su neograničene količine besplatnog bogatstva u Amerikama.
Kombinacija svih tih faktora omogućila je grupama koje su u doba feudalizma bili marginalizirane – humanisti, naučnici, zanatlije, pravnici, radikalni propovjednici i pisci boemi poput Shakespeara – da preuzmu vodstvo u transformaciji društva. U ključnim trenucima, u početku nevoljno, država je odustala od sprečavanja promjene i počela da je stimulira.
Ono što danas potkopava kapitalizam, a što ekonomisti glavnog toka uglavnom zanemaruju, jesu informacije. Većina zakona koji se tiču informacija utvrđuju pravo korporacija da ih gomilaju i pravo država da im pristupaju, bez obzira na ljudska prava građana. Ekvivalent štamparske prese i naučnog metoda jesu informacione tehnologije i njihovo prelivanje u sve druge tehnologije, od genetike i zdravstvene zaštite do poljoprivrede i filmova, gdje one ubrzano spuštaju troškove.
Moderni ekvivalent dugotrajne stagnacije poznog feudalizma je izostanak treće industrijske revolucije. Umjesto dalje automatizacije koja ukida potrebu za radom, koncentrisali smo se, kao što primjećuje David Graeber, na otvaranje loše plaćenih radnih mjesta. Mnoge ekonomije su u stagnaciji.
Šta bi bio ekvivalent novog izvora besplatnog bogatstva? To zapravo nije bogatstvo: to su „eksternalije“ – besplatne stvari i blagostanje koje se generira kroz umrežene interakcije. Uspon netržišne proizvodnje, informacije koje se ne mogu posjedovati, horizontalne mreže i preduzeća bez uprave. Francuski ekonomista Yann Moulier-Boutang vjeruje da je moderni ekvivalent otkrića novog svijeta Internet koji je „istovremeno i brod i okean“. Zapravo, on je brod, kompas, okean i zlato, sve zajedno.
Spoljni udari koje trpi moderno doba su očigledni: problem energije, klimatske promjene, starenje stanovništva i migracije. Te promjene mijenjaju dinamiku kapitalizma i čine ga neodrživim na duži rok. One još ne djeluju tako snažno kao epidemija kuge – ali kao što smo vidjeli na primjeru New Orleansa 2005, nije potrebna epidemija kuge da bi se razorio društveni poredak i funkcionalna infrastruktura u finansijski složenom i osiromašenom društvu.
Kada se tranzicija shvati na taj način, nije nam potreban savršeno proračunat petogodišnji plan – već projekat koji ima za cilj da razvije tehnologije, poslovne modele i ponašanja koja razgrađuju tržišne sile, socijaliziraju znanje, ukidaju potrebu za radom i približavaju ekonomiju izobilju. To nazivam Projektom Nula – jer cilj je da se uspostavi energetski sistem sa nultom emisijom ugljenika; proizvodnja mašina, roba i usluga sa nultim marginalnim troškovima; i smanjivanje količine potrebnog rada do nivoa koji se približava nuli koliko god je to moguće.
Većina ljevičara dvadesetog vijeka je smatrala da je kontrolirana tranzicija preveliki luksuz: većina je vjerovala da ništa iz starog sistema ne može opstati u novom – mada je radnička klasa oduvijek pokušavala da stvori alternativni život unutar i „uprkos“ kapitalizmu. Kada je mogućnost tranzicije u sovjetskom stilu konačno odbačena, moderna ljevica se ograničila na opozicione politike, na opiranje privatizaciji zdravstva, zakonima koji ukidaju sindikate, vađenju nafte iz škriljca i tako dalje.
Ako sam u pravu, logičan fokus za zagovornike postkapitalizma je izgradnja alternativa unutar sistema; korištenje moći države na radikalan način; usmjeravanje svih dejstava na ostvarivanje tranzicije – a ne na odbranu odabranih elemenata starog sistema. Moramo otkriti šta je najhitnije i šta je najvažnije i prihvatiti da se te dvije stvari ponekad ne poklapaju.
***
Moć imaginacije će biti veoma važna. U društvu informacija nijedna misao, nijedna debata ili san nikada nisu uzaludni – bilo da su nastali u šatoru na planini, u zatvorskoj ćeliji ili oko stonog fudbala u tek osnovanoj kompaniji.
Kao i u virtuelnoj proizvodnji, u procesu tranzicije u postkapitalizam rad uložen u fazu projektiranja može smanjiti broj grešaka u fazi implementacije. A projektiranje postkapitalističkog svijeta, kao i projektiranje softvera, može biti modularno. Različiti ljudi mogu raditi na različitim mjestima, različitim brzinama, uz relativnu autonomiju. Ako bih dobio priliku da mi se besplatno ispuni jedna želja to bi bilo stvaranje jedne globalne institucije koja bi oblikovala kapitalizam: model otvorenog koda za čitavu ekonomiju. Svaki eksperiment koji bi se obavio u takvoj instituciji nužno bi je obogatio; to bi bio otvoreni kod sa onoliko polaznih tačaka koliko ih ima u najsloženijim klimatskim modelima.
Najveća kontradikcija današnjice je kontradikcija između mogućnosti stvaranja besplatnih i obilnih roba i informacija, s jedne, i sistema monopola, banaka i vlada koje pokušavaju da ih učine privatnim, oskudnim i komercijalnim, s druge strane. Sve se svodi na sukob između mreže i hijerarhije: između starih oblika društva koji su izrasli oko kapitalizma i novih oblika koji najavljuju ono što tek dolazi.
***
Da li je utopijsko vjerovanje da se nalazimo na ivici evolucije koja će nas prevesti na drugu stranu kapitalizma? Živimo u svijetu u kojem parovi istog spola mogu sklapati brakove i u kojem je kontracepcija, za samo pedeset godina, prosječnoj ženi iz radničke klase donijela više slobode nego što su aktivistice iz ere Bloomsberryja mogle i da sanjaju. Zašto nam je onda tako teško zamisliti ekonomsku slobodu?
Projekti elita zatvorenih u svijet limuzina sa tamnim staklima danas izgledaju jednako prevaziđeno kao ideje milenijarističkih sekti devetnaestog vijeka. Demokratija specijalnih jedinica za razbijanje demonstracija, korumpiranih političara, kontroliranih medija i državnog nadzora izgleda lažno i krhko kao Istočna Njemačka prije trideset godina.
Svako čitanje ljudske historije mora dopustiti mogućnost da se priča loše završi. Takav ishod nas progoni u u filmovima o zombijima i katastrofama, u postapokaliptičnim pejzažima filmova kao što su Put ili Elizijum. Ali šta nas sprečava da zamislimo sliku idealnog života, izgrađenog na obilju informacija, nehijerarhijskom radu i odvajanju rada od nadnice?
Milioni ljudi počinju da shvataju da im je prodat san koji se kosi sa onim što stvarnost može ponuditi. Njihova reakcija je bijes – i povlačenje u nacionalne oblike kapitalizma koji mogu razoriti svijet. Posmatranje kako se takvi oblici javljaju, od radikalnih frakcija Sirize koje se zalažu za izlazak iz eurozone do Nacionalog fronta i izolacionizma američke desnice slično je posmatranju noćnih mora koje su se ostvarile krizom Lehman Brothersa.
Potrebno nam je više od utopijskih snova i ograničenih horizontalnih projekata. Potreban nam je sistem utemeljen na razumu, dokazima i projektima koji se mogu testirati, sistem koji prati historiju i ekološki je održiv. I potrebno je da se bacimo na posao.
(TBT, The Guardian)