Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Vrlo, vrlo teško će biti Bosancima, a vala i Hercegovcima odlučiti kome da daju svoj glas na narednim Općim izborima. Posebno će Bošnjaci imati tešku dilemu da li i pored sveg jada i čemera kojeg u svakom smislu i svakom segmentu svog života preživljavaju od kada većinom glasaju za svoju nacionalnu stranku SDA, ili će joj uskratiti svoju podršku i dati svoj glas jednoj od mnogobrojnih stranaka i lidera iz opozicije.
A, šta je alternativa?!
Ako bi svijet gledali u crno-bijeloj tehnici takve dileme nemaju Hrvati, a ni Srbi nisu baš u velikom broju zbunjeni. Ovakva percepcija odgovara SDA-u koja optužuje opoziciju da fragmentira Bošnjake i tako slabi genaralno njihovu poziciju u odnosu na Srbe i Hrvate. Tako da je kampanja, manje više, i koncipirana izljevima animoziteta prema srpskom i hrvatskom političkom bloku vladajućih stranaka i obrnuto. Bošnjački mediji su u totalnoj anatemi prema lideru SNSD-a Miloradu Dodiku, odnosno lideru HDZ-a Draganu Čoviću. Čak i jedan opozicioni blok stranaka, poput DF-a i GS-a, isključivo se artikuliraju kroz negativna saopćenja i reakcije na svaki, ama baš svaki potez Čovića i Dodika.
Možda je i razumljivo takvo ponašanje SDA, kao nacionalističke i povrh svega vodeće i vladajuće stranke u državi. Ali, pitanje je treba li to tako raditi opozicija? Valjda treba ako se misli ušićariti koji glas da bi se prešao izborni prag i stranke mogle „budžetariti“ a lideri životariti od politike. No, opozicija koja ima ambiciju ostvariti bolji rezultat i tako postati politički faktor bez koga se neće moći kreirati državna politika na bilo kojoj razini sasvim sigurno treba drugačije djelovati. Pošto nema takve opozicije zato i jesu glasači, bar oni koji istinski brinu za stanje u društvu i prosperitet države, u tako teškoj dilemi. Dugo, zaista dugo glasači imaju takve dileme i bivaju ušutkani samo jednim jedinim pitanje: “A, šta je alternativa?“ Tako da se može reći da opozicija primarno mora dati drugačiji odgovor od onog kojeg lakonski izgovaraju režimski lideri kad kažu da nema alternative. Opozicioni lideri moraju ubijediti narod da su oni alternativa režimu i otkloniti najveću dilemu pred kojom se nalazi ogromna većina glasača. Očito to još nisu učinili i niko iz opozicije još nije ubijedio potencijalne glasače da su oni ozbiljna i dostojna alternativa režimu. Zašto?
Mislim da je primarni problem opozicije što je manje-više svaka stranka suviše blisko ulazila u vlast sa režimom, ili je čak nastala ispod režimskog šinjela. Tako da je njihovo ponašanje vrlo slično, a i politički pogledi i stavovi im se bitno ne razlikuju. Moglo bi se čak reći da je haman sva opozicija copy paste režima.
Teokratski surogat
Drugi ključni problem od kojeg pati opozicija jest međusobna suradnja i solidariziranje u borbi protiv režima. Glasač vidi i ima dojam da ni jedan lider opozicione stranke ne bi stao u odbaranu lidera druge opozicione stranke kad ga „mezete“ režimski mediji, kao da bi mu „kruna s glave spala“. Čak šta više među opozicionim liderima se osjeti zluradost u takvim situacijama. Da ne govorimo kako među opozicionim liderima skoro svakodnevno frcaju varnice posebno između Komšićevog DF-a i Nikšićevog SDP-a, ili Radončićevog SBB-a i Konakovićeve stranke Narod i pravda itd.
Iksuni režimski lideri mogu biti zadovoljni ovakvim stanjem u opoziciji i stoga osobno izbjegavaju verbalnu konfrontaciju. Samo su kandidature Fahrudina Raodnčića, pa i Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine djelimično unijele pometnju i nervozu u režimske redove. I ta nervoza je više izraz slabosti njihovog kandidata Šefika Džaferovića nego zbog snage njegovih protukanidata. Briga režima je što Džaferović neće (pri)dobiti sve stranačke glasove. Očito je zbog ovog problema krenuo u kampanju s tribinama po općinskim ograncima SDA kako bi prvo dobio povjerenje u stranačkoj bazi.
Tako da se doima da režim vrši veći pritisak na oponentske medije nego na opozicione stranke i lidere. Neki smatraju da je to politika koju je Bakir Izetbegović usvojio od Recepa Tayipa Erdogana koji se brutalno obračunao da opozicionim medijima u Turskoj. Prema jednoj kolumni urednice Oslobođenja režim vrši pritisak preko finansijskih kontrola i inspekcija na printane dnevne novine Avaz i Oslobođenje. Moguće da režim procjenjuje da mu ne prijete toliko opoziconi lideri i stranke koliko mediji.
Zaista, ako se osvrnemo unuzad nekoliko godina i prisjetimo se (pred)posljednjih izbornih kampanja, nema više ni televizijskih emisija, poput emisije „60 minuta“ na FTV, niti printanih sedmičnih novina koje su bitno određivali izborne kampanje i nametali teme koje bi u bitnom određivali izborne favorite, odnosno gubitnike.
Mnogi uticajni mediji su stjecajem okolnosti izgubili na oštrini, neki su se primakli režimu, a neki su se opet izmakli kontroli režima. Tako da će se izborna kampanja, kad su mediji u pitanju, ipak odviti na društvenim mrežama i internet portalima.
Ovo stanje odgovara opoziciji, ali ni to izgleda opozicija ne koristi adekvatno. Nema nadahnutih vizionara koji bi puni vjere u ono što govore raspirili novi val patriotizma i pokrenuli mase iz letargije. Također nema ni promučurnih političara koji bi se okrenuli oko sebe i vidjeli šta drugi rade. Nakon velikog uspjeha Zorana Zaeva u Makedoniji, koji je pokrenuo demonstracije radi rušenja režima, u kojima je bio i fizički napdnut, pokazao se i kao hrabar diplomata dogovorivši novo ime za Makedoniju sa grčkim premijerom Alexisom Tsiprasom, što je omogućilo njegovoj zemlji definitivno pristupanje NATO savezu.
Nažalost ništa od ovoga još nije tema kampanje ni opozicionih stranaka, a morala bi biti. Nema govora da će ikada Bosna i Hercegovina pristupiti euroatlantskim integracijama dok je ovog režima na vlasti pod dirigentskom palicom Bakira Izetbegovića. Jer NATO savez je nastao da štiti vrijednosti država sa damokratskim liberalnim društvima što je i ostala njegova glavna misija. Ono što sada nudi i propagira režim kao ideologiju SDA može se ocijeniti kao nekakav surogat teokratskih društava kakva egzistiraju negdje na dalekom istoku i zakafkazju i to u muslimanskim tranzicijskim društvima i zamljama koje su se u prošlom stoljeću oslobodile imperijalizma i komunizma. Zato se opozicija treba kaniti fatalizma i okrenuti optimizmu i bar slutiti pobjedu. Tad bi, valjda (!), građani prepoznali alternativu.
(TBT)
