Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
U Prijedoru je počinjen genocid međutim činjenica da ovaj genocid nije sudski dokazan predstavlja osnov sporenja ne samo među onima koji negiraju genocid, nego i u široj bh javnosti. Gotovo da je uvriježeno genocid počinjen na teritoriju BiH teritorijalno svesti na područje Srebrenice. Genocid u ostalim bh gradovima se spomene nasumično, gotovo po potrebi. Međutim, ono što predstavlja još veću opasnost jeste da genocid u Prijedoru nije u potpunosti niti naučno dokazan i sistematiziran. Postoje parcijalna obuhvatanja ove teme, članci, tekstovi, publikacije i knjige koje se ovom temom bave sa aspekta genocida, međutim samo pobrojavanjem i opisom (pojedinih) počinjenih zločina, u nekim slučajevima i pobrojavanjem djela u osnovu genocida, ali ne ulazeći u dokazivanje ovog krivičnog djela, a pogotovo ne namjere koja se nije uspjela dokazati pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Prva optužnica za genocid koja se pojavila pred Haškim krivičnim tribunalom podignuta je upravo za zločine počinjene u Prijedoru (predmet Kovačević). I druga optužnica za genocid podignuta je za zločine u Prijedoru, tačnije logor Keraterm (predmet Sikirica).
Za genocid u opštini Prijedor optužen je sami vrh Republike Srbije, Srpske Republike BiH, Autonomne regije Krajina (ARK-a), te opštine Prijedor: Slobodan Milošević; civilno i vojno rukovodstvo bosanskih Srba Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić (prije prihvatanja sporazuma o priznanju krivnje), Radovan Karadžić, Ratko Mladić; Radoslav Brđanin, najviši politički lider ARK-e, Momir Talić, komandant štaba vojnih snaga u ovom regionu, Stojan Župljanin, zapovjednik svih policijskih snaga ARK-e, te na lokalnom nivou pored navedenih Milana Kovačevića (optuženog zajedno sa Simom Drljačom koji je ubijen prilikom hapšenja) i Duška Sikirice, za genocid je optužen i Milomir Stakić, predsjednik Kriznog štaba opštine Prijedor.
Djela u osnovi genocida (actus reus) su u svim ovim procesima nesporno dokazana međutim ono što je izostalo je dokazivanje namjere.
Actus reus genocida dokazan pred MKSJ
U Prijedoru su djela u osnovi genocida počinjena i ubijanjem pripadnika grupe (ubijanjem koje je povezano sa preuzimanjem vlasti u opštinama i gradovima, odnosno nakon preuzimanja; te ubijanjem pripadnika grupe povezanim sa logorima i drugim zatočeničkim objektima) i nanošenjem teških fizičkih i duševnih povreda, i smišljenog nametanja grupi životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog uništenja, a moguće je da postoje i dokazi o postojanju preostala dva vida činjenja krivičnog djela genocida (mjere preduzete u cilju sprječavanja rađanja u okviru grupe, te premještanje djece iz jedne u drugu grupu). Dovoljno je međutim da izvršilac genocida preduzme samo jednu od pet predviđenih modaliteta počinjenja krivičnog djela genocida prema pripadnicima određene grupe.
Ubijanje pripadnika grupe u Prijedoru izvršeno je ubijanjem koje je povezano sa preuzimanjem, odnosno nakon preuzimanja vlasti; te ubijanjem pripadnika grupe u logorima i drugim zatočeničkim objektima. Ubistva izvršena za vrijeme, odnosno nakon preuzimanja vlasti, dokazana pred MKSJ, obuhvataju između ostalih sljedeće događaje: likvidaciju više osoba u Kozarcu i okolnim područjima u maju i junu mjesecu 1992. godine; likvidaciju više osoba u Hambarinama u maju te potom julu 1992. godine; likvidaciju više osoba u selima Kamičani (maj 1992) i Jaskići (juni 1992), dok su likvidacije kulminirale poslije 20. jula 1992. godine kada su masovno likvidirani civili u selima Bišćani, Čarakovo, Briševo, Tomašica, te Ljubija (na fudbalskom stadionu te u rudniku željezne rude). Ubistva povezana sa logorima i zatočeničkim objektima, također dokazana pred MKSJ, obuhvataju: likvidacije žena, djece i muškaraca u različitim okolnostima u logoru Trnopolje od maja do oktobra 1992. godine; ubistvo više stotina osoba za vrijeme postojanja logora Omarska; ubistvo više stotina osoba za vrijeme postojanja logora Keraterm (sa posebnim osvrtom na masakr u sobi 3 24. jula 1992); likvidacije u kasarni u Benkovcima 25. jula 1992; likvidaciju preko 50 logoraša Omarske pronađenih u jami Lisac – Bosanska krupa krajem jula 1992. godine; likvidaciju 124 logoraša iz logora Omarska nad jamom Hrastova glavica – Sanski Most 5. augusta 1992; likvidaciju logoraša Omarske ispred logora Manjača – Banja Luka 6. augusta 1992. godine; likvidaciju oko 200 logoraša na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine..
Pored navedenih, postoje i brojni drugi slučajevi pojedinačnih ili likvidacija manjih grupa izvršenih prilikom napada na grad i pojedina sela ili u logorima.
Kada je u pitanju ubijanje pripadnika grupe, u svrhu dokazivanja zločina genocida, potrebno je dokazati kako su oni ubijeni kao pripadnici date grupe u svrhu njenog uništenja. Pri tome, nije bitan stvarni, nego namjeravani domet uništenja grupe, koliko je genocidnim planom pripadnika date grupe predodređeno za uništenje.
Uzimajući u obzir samo prethodno navedene slučajeve, nezamislivo bi bilo tvrditi da su navedena lica ubijena na osnovu svojih individualnih svojstava a ne kao pripadnici zaštićene grupe. Krajnji cilj ovih likvidacija nije bilo ubistvo, neko uništenje grupe kao takve. 3176 ubijenih nesrba u Prijedoru likvidirano je u cilju uništenja dijela zaštićene grupe – Bošnjaka i Hrvata.
Nanošenje teških fizičkih i duševnih povreda u Prijedoru vršeno je u desetinama formiranih logora i drugih zatočeničkih objekata: od Omarske i Keraterma koji se po svireposti metoda mučenja smatraju jednima od najokrutnijih logora od Drugog svjetskog rata pa do Trnopolja, zgrade SUP-a u Prijedoru, zgrade SUP-a u Ljubiji, fudbalskog stadiona i željezničke stanice u Ljubiji, kasarni u Prijedoru, logoru Autotransport, Sportskoj dvorani Mladost, te brojnim drugim objektima pogotovo školama, sportskim dvoranama i društvenim domovima koji su i u u ovom periodu i u ovom gradu preoblikovani u logore. U svim ovim objektima civili koji su protupravno lišeni slobode podvrgnuti su sistematskom mučenju i nečovječnom postupanju: od tuče i premlaćivanja različitim predmetima (vojničkim čizmama, kunducima, palicama, lancima, letvama, nogama od drvenih stolica, topuzima..) koje je trajalo satima, preko tjeranja logoraša da se međusobno tuku, seksualnog zlostavljanja logoraša i međusobnog tjeranja na seksualno opštenje; sakaćenja, skrnavljenja, ranjavanja i puštanja logoraša da iskrvare na smrt; tjeranjem logoraša da jedu fekalije, kosu ili druge tvari; pa sve do stvaranja uslova konstantnog straha i terora u kojima su logoraši svakodnevno strahovali za vlastiti život, dijapazon je fizičkog i psihičkog mučenja kojem su logoraši prijedorskih logora bili izloženi.
Da bi nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda moglo da se smatra djelom u osnovi genocida, povrede ne trebaju imati trajne posljedice ili da budu neizlječive prirode, ali se traži uslov da one moraju biti teške. Iz dostupnih svjedočenja preživjelih logoraša, vidljivo je ne samo da su te povrede teške nego da su u velikom broju slučajeva imale i trajne i neizlječive posljedice pa je tako veliki broj preživjelih logoraša ostao sa trajnim fizičkim oštećenjima te sa onim psihičkim, pateći od PTSP-a koji u Bosni i Hercegovini, i pored činjenice da od ovog poremećaja boluje znatan broj njene populacije (i na strani žrtava i na strani počinitelja zločina) nije adekvatno liječen.
Smišljeno nametanje grupi životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja u Prijedoru je provođeno istovjetno kao i u drugim logorima i zatočeničkim objektima na tlu BiH: logoraši su smještani u prenatrpane, zagušljive prostorije, u kojima su spavali na betonu ili nekoj drugoj podlozi bez bilo kakvim pokrivača te se zbog broja logoraša u pojedinim logorima često se ne bi mogli niti uspraviti; u pojedinim logorima logoraši su na smjenu spavali sjedeći, a u nekim objektima čak i stojeći. Logoraši su izgladnjivani i mučeni žeđu; davan im je u pravilu jedan obrok dnevno koji nije zadovoljao minimalne potrebe za njihov biološki opstanak. Logoraši u velikom broju logora nisu imali prostorija za obavljanje nužde ili su tučeni prilikom izvođenja za obavljanje iste pa su nuždu bili prisiljeni obavljati u prostorijama u kojima su bili zatvoreni, što je dodatno otežavalo uslove u kojima su se nalazili i pogodovalo je razvijanju različitih zaraznih bolesti. Logorašima nije pružana medicinska pomoć pa je u velikom broju slučajeva, uslijed premlaćivanja i iživljavanja nad logorašima, dolazilo do infekcija i zagnjojena rana pa su brojni logoraši umirali danima u agoniji.
Sva navedena tri modaliteta činjenja krivičnog djela genocida dokazana su pred MKSJ.
Dokazivanje posebne namjere (mens rea) je izostalo
Ipak, da bi se radilo o genocidu, krivično međunarodno pravo traži da navedena djela budu učinjena sa posebnom, specijalnom namjerom (mens rea) da izvršilac za cilj ima uništenje, u cijelosti ili djelimično, zaštićene grupe. Pojedinci unutar ove grupe moraju biti „targetirani“, ubijani, zatočavani i fizički i psihički mučeni na temelju njihovog pripadništva grupi, a ne na temelju individualnih svojstava.
Evidentno je na osnovu svih dostupnih materijala da osobe za likvidaciju, zatočenje, mučenje, izgladnjivanje.. nisu birane na osnovu svojih individualnih svojstava nego kao pripadnici grupe i na njihovom mjestu se mogao naći bilo koji drugi pripadnik grupe predodređene za uništenje. Izuzetak predstavlja izdvajanje istaknutih, viđenijih i obrazovanih članova grupe, pripadnika određenih profesija, što također međutim govori u prilog argumenta da se radi genocidu (elitocid) i ova izdvajanja vršena su prvenstveno u cilju obezglavljivanja grupe, stav koji je i MKSJ zauzeo da predstavlja genocid. Motiv poduzimanja inkriminirajućih radnji nije bila vjerska mržnja, netrpeljivost, osveta za zločine iz Drugog svjetskog rata, lični obračuni i drugi brojni motivi koji se danas navode (uglavnom od strane onih koji ne razumiju ili neće da razumiju karakter rata u BiH, uključujući ovdje i sudije MKSJ) nego su sve navedene radnje vršene isključivo u cilju smanjenja broja populacije nesrba na ovom području; moguće je da su pri tome neposredni izvršioci ohrabrivani na počinjenje ovih djela iz nekog od prethodno navedenih motiva, međutim krajnji cilj rukovodstva i učesnika udruženog zločinačkog poduhvata bio je genocid.
Genocid i zločin protiv čovječnosti
Ipak, namjera pred MKSJ nije dokazana i svi optuženi za genocid u Prijedoru osuđeni su ili za zločin protiv čovječnosti ili progon kao krivična djela za koje se ne traži i koji u svom biću ne sadrže element postojanja namjere uništenja grupe.
Actus reus i krivičnog djela genocida i krivičnog djela zločina protiv čovječnosti je isti međutim dok se krivično djelo genocida može učiniti samo s umišljajem, tako da izvršilac svjesno, htijući i pristajući na posljedicu tog djela preduzima jednu ili više od pet mogućih modaliteta izvršenja prema članovima zaštićene grupe s kranjim ciljem da te radnje dovedu do njenog uništenja, za dokazivanje zločina protiv čovječnosti nije potrebno dokazivanje specijalne namjere. Dok je dakle kod zločina protiv čovječnosti žrtva pojedinac, kod genocida je žrtva zaštićena grupa a ubijanje, zatočavanje, nanošenje fizičkih ili psihičkim povreda, te nametanje nepovoljnih uslova pojedincima predstavlja samo sredstvo da se ostvari konačni cilj – uništenje grupe.
Krivično djelo genocida razlikuje se i od progona gdje izvršilac žrtve bira zbog pripadnosti određenoj zajednici, međutim krajnji cilj nije uništenje zajednice kao takve.
Posredno dokazivanje namjere: Plan pravljenja Velike Srbije kao dokaz postojanja plana ili politike
Dokazivanje namjere izuzetno je kompleksno te se, u nedostatku neposrednih dokaza u vidu pisanih dokumenata, naredbi, zapisnika.. o počinjenju genocida (koji gotovo nikada i ne postoje jer bivaju uništeni ili skriveni od države koja počini genocid), ovo dokazivanje u pravilu izvodi posrednim putem.
Ovo stanovište zauzeo je i MKSJ, ističući kako je „u jurisprudenciji ovog međunarodnog suda i Međunarodnog suda za Ruandu usvojen pristup da se, ako ne postoje neposredni dokazi, posebna namjera koja je uslov za utvrđivanje genocida može dokazati posredno, zaključivanjem na osnovu “činjenica, konkretnih okolnosti, ili pak na osnovu ‘obrasca ciljnog djelovanja'” (Prvostepena presuda u predmetu Brđanin). U drugostepenoj presudi u predmetu Jelisić posredno dokazivanje namjere elaborirano je na sljedeći način:
„Postojanje plana ili politike ne predstavlja sastavni dio krivičnog djela u pravnom smislu. Međutim, u kontekstu dokazivanja specifične namjere postojanje plana ili politike može u najvećem broju slučajeva postati važan faktor. Dokazi mogu biti u skladu sa postojanjem plana ili politike ili čak mogu ukazivati na njihovo postojanje, a postojanje plana ili politike može olakšati dokazivanje krivičnog djela.“
Dakle, posredno dokazivanje posebne namjere može se izvući iz postojanja plana ili politike koji bi ukazivali na postojanje plana o činjenju krivičnog djela genocida.
S druge strane, ukoliko se dokazivanju genocida pristupi s aspekta broja žrtava, s obzirom da je prema Konvenciji o genocidu taj broj potreban da bude „znatan“, tako da uništenje ciljanog dijela mora utjecati na ostanak grupe u cjelini, ali i stav da je bitan namjeravani a ne stvarni domašaj uništenja grupe, neshvatljivo je kako brojka od 3,176 ubijenih, više hiljada protupravno zatočenih i desetine hiljada protjeranih (kako i progon može da predstavlja vid genocida) ne ispunjavaju postavljeni uslov znatnosti pogotovo s obzirom na činjenicu da je jurisprudencija MKSJ zauzela stav da se djelo smatra genocidom „čak i onda kada se posebna namjera da se uništi neka grupa – djelimično – proteže na ograničeni geografski prostor“, te stanovište kako se „namjera uništenja grupe u načelu može dokazati i ondje gdje se uništenje odnosi na značajan dio grupe, na primjer na njeno vodstvo.“ (Prvostepena presuda u predmetu Brđanin)
S obzirom da je u Prijedoru prema dostupnim podacima do 1995. godine ostalo manje od 500 građana druge nacionalnost nije jasno kako za Vijeće MKSJ uvjet znatnosti nije zadovoljan.
Dakle, iako se postojanje posredne namjere moglo izvući iz postojanja plana ili politike koja bi ukazivala u tom pravcu ali i drugim činjenicama, u svim predmetima kojima je individualnim počiniteljima suđeno za genocid, i Pretresno i žalbeno Vijeće MKSJ odlučili su da nema dovoljno dokaza koji bi ukazivali u ovom pravcu.
Zašto je to tako?
Iako pravni, genocid je nadasve politički termin. Genocid predstavlja krivično djelo kažnjivo prema skoro svim krivičnim zakonicima savremenih država, ipak, politike vodećih država svijeta su te koje su određivale i određuju šta se to podrazumijeva pod ovim terminom. Tako je Ward Churchill zabilježio kako je i prilikom konstrukcije definicije genocida veliki broj država članica UN-a nastojao suziti parametre definicije u cilju kako bi isključile sve one koji su karakterizirali njihove prošle, sadašnje i buduće politike.
Istovjetno tome, ma koliko MKSJ djelovao prema pravnim propisima, činjenica da je to ipak organ preko kojeg se reflektuju interesi vodećih država svijeta, uvjetovala je sadržaj presuda (to je vidljivo i u drugim predmetima pred ovim organom pa su tako očiti zločini počinjeni od strane pripadnika Armije RBiH protiv civila srpske ili hrvatske nacionalnosti karakterizirani zločinima protiv ratnih zarobljenika a za neke zločine su izrečene i oslobađajuće presude).
Najveći značaj ovog sudskog organa je doprinos evoluciji međunarodnog humanitarnog prava kako je ovo bio prvi put od Nirnberških procesa da su se Ženevska konvencija iz 1949. i Konvencija o genocidu mogle primijeniti u praksi. Ipak, vođeno je računa, možda i zbog budućih politika vodećih država, šta će u tom nasljeđu biti okarakterisano kao genocid.
Visoko postavljen standard dokazivanja genocidne namjere više je dakle političke nego pravne prirode. Kako su naveli i Martin Mennecke i Eric Markusen u svojoj analizi rada MKSJ „politički interesi mogu kreirati podsticaj koji vodi poricanju počinjenog genocida“. Zbog tako visoko postavljenog praga, genocid u Prijedoru koji je u kontinuitetu trajao od 1992 – 1995. godine, gdje je postojao očit plan da se izvrši destrukcija zaštićene grupe i da se ona trajno ukloni sa tog područja bilo likvidacijom, bilo zatvaranjem (u prvobitnoj optužnici protiv Kovačevića i Drljače logori su predstavljeni kao instrumenti genocida), bilo deportacijom (pravni eksperti navode (Pieter; Lippman) da deportacija ili masovno iseljavanje može da predstavlja i vid destrukcije grupe, odnosno sredstvo genocida), grad sa desetinama logora i najvećim brojem masovnih grobnica u BiH i najvećom masovnom grobnicom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, genocid koji je prethodio genocidu u Srebrenici, pravno je okarakterisan zločinom protiv čovječnosti. Na nauci je da ovu kvalifikaciju ispravi..
(TBT)