Piše: Caitlin L. Chandler, thebosniatimes.ba
Kartum je nekada bio grad u kome se moglo nestati. Smješten je na jednom od glavnih puteva prema Evropi preko Roga Afrike. Hiljade Eritrejaca, Etiopljana i Somalijaca su tu iznajmljivale krijumčare da ih odvedu na sjever u Libiju i u Evropu. Ali Sudan je u međuvremenu postao poprište agresivnog pokušaja Evropske unije da spriječi Afrikance da napuste svoj kontinent i stignu na italijansku obalu.
Glavni štab sadašnje migracione politike EU je pritisak na afričke i bliskoistočne države da spriječe migraciju – u zamjenu za finansijsku pomoć. S novim izbornim pobjedama partija krajnje desnice širom Evrope, zasnovanim na antiimigracionim programima, ti napori se naglo ubrzavaju. Dok milijarde eura teku iz Evrope prema Rogu Afrike i drugim regionima da bi se spriječila migracija i zatvorile propusne granice, ljudi stradaju daleko od pogleda evropskih građana. Dokle je Evropa spremna ići u tome?
***
Odgovor na to pitanje ne treba tražiti u Bruxellesu već u zemljama kao što je Sudan. Novembra 2017. provela sam mjesec dana izvještavajući iz Kartuma i Kasale, grada u istočnom Sudanu, u blizini granice sa Eritrejom.
Istraživanja pokazuju da Afrikanci migriraju u Evropu iz više razloga, između ostalog zbog državnog progona, dugotrajnih sukoba i teškog siromaštva. Mnogi Eritrejci – većina izbjeglica s kojima sam razgovarala – bježe od doživotne vojne obaveze i drugih kršenja ljudskih prava. Najprije dolaze u Kartum na nekoliko mjeseci, pa i godina, i tu prave namještaj, čiste, prodaju čaj ili rade druge poslove na crnom tržištu da bi uštjedeli hiljade dolara koje su potrebne za putovanje kroz Libiju ili u Egipat.
U Kartumu Eritrejci žive u pregrađenim kućama, gdje su tankim zidovima razgraničene male stambene jedinice za izdavanje. Oni sa nešto više novca imaju male ventilatore i dušeke u svom skromnom domaćinstvu. Oni bez ikakvih sredstava spavaju na golom podu.
„Živim ovdje sa prijateljima“, rekao mi je Yonas, 21-ogodišnji Eritrejac blagog glasa i dječijeg lica.1 Sjedeli smo na metalnim krevetima u sobi koju je djelio s petericom drugih mladića. Soba je bila mala i pretrpana sa krhotinama razbijenog prozora u jednom ćošku. Napolju je nekoliko muškaraca kopalo septičku jamu. „Ovo je moj život – nemam ništa drugo. Bježim čim vidim policiju.“
Yonas planira da krene u Evropu, kao i Elsa, 26-ogodišnjakinja iz Eritreje koja već godinu dana boravi u Sudanu. Elsa mi je suho opisala svoj život: radila je kao služavka, nekoliko puta morala da mjenja posao zbog verbalnog i tjelesnog zlostavljanja. „U Evropi je bar bolje obrazovanje, bolji posao“, kaže ona. „Moja mama je brinula o meni; sanjam o tome da odem u Evropu i vratim joj ono što je cijelog svog života činila za mene.“
EU u saradnji sa sudanskom vladom želi da se izbeglice i migranti vrate „kući“ ili ostanu u trećoj zemlji (time EU misli na zemlje poput Sudana). Ali ovdje postaje sve opasnije za mlade ljude poput Else i Yonasa. Počev od 2016. sudanska vlada hapsi i deportira Eritrejce zbog „ilegalnog ulaska“ u Sudan, što su organizacije za zaštitu ljudskih prava dovele u vezu sa migracionim programom EU. Vraćanje ljudi u zemlju u kojoj im prijeti ozbiljna opasnost – što u Eritreji znači zatvor i torturu – kršenje je međunarodne norme poznate kao zabrana protjerivanja (non-refoulement). Zbog toga Elsa, Yonas i gotovo svi Eritrejci s kojima sam razgovarala provode svaki slobodan trenutak planirajući odlazak dalje.
***
Zaokupljenost EU Sudanom počela je 2014, prije nego što je sirijska izbjeglička kriza 2015. dovela migraciju na vrh prioriteta evropske politike. Hiljade Eritrejaca, Sudanaca i drugih koji su prolazili kroz Rog Afrike stizalo je svake godine u Lampeduzu, glavno ostrvo Sicilije na centralnoj mediteranskoj ruti. Godine 2013, 9.834 Eritrejca stigla su u Italiju, a 2014. njihov broj se više nego utrostručio (34.329).
Krajem 2014, EU, evropske zemlje, afričke zemlje i Afrička unija (AU) sastale su se u Rimu da pokrenu Migracionu inicijativu za put preko Roga Afrike – poznatu pod nazivom Kartumski proces – kao način za suočavanje sa „izazovima koje postavljaju mješoviti migratorni tokovi neregularnih migranata, izbjeglica i tražilaca azila između zemalja porekla, tranzita i odredišta koja se nalaze između Roga Afrike i Evrope“, u „duhu partnerstva, podjeljene odgovornosti i saradnje“. Rimska deklaracja iz 2014. ocrtala je ključne aktivnosti kao što je „unapređivanje državne izgradnje kapaciteta u oblasti upravljanja svim elementima migracija“.
Ta nova saradnja, koja nije zakonski obavezujuća, uključivala je začudo ranije nepoželjne vlade Sudana i Eritreje. Međunarodni krivični sud (ICC) optužio je predsjednika Sudana Omara al-Bashira za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u Darfuru, za koje tek treba da bude uhapšen ili dođe pred sud. Predsjednik Eritreje Isaias Afwerki je vojni diktator koji 26 godina vlada tako surovo da je 12 odsto stanovništva pobjeglo iz zemlje. Ali EU, upadljivo promjenivši kurs u odnosu na prethodne godine, sada sarađuje sa predstavnicima tih represivnih vlada kako bi ostvarila svoj krajnji cilj: spriječavanje Afrikanaca da uđu u Evropu.
Kartumski proces postao je okosnica šire migracione strategije EU, to jest finansiranja drugih zemalja da zatvore svoje granice. U novembru 2015. Samit o migracijama u Valeti izričito se oslanjao na Kartumski proces; evropske vlade tražile su od afričkih partnera saradnju u jrešavanju problema migracija u zamjenu za pomoć – 1,8 milijardi eura distribuiranih preko novoosnovanog Povereničkog kriznog fonda za Afriku (takođe pokrenutog u Valeti). Nešto više od godinu dana poslije kartumskih pregovora, EU je sklopila sporazum sa Turskom i poslala joj milijarde za kontrolu granica i spriječavanje izbjeglica, preij svega sirijskih, ali i iračkih i avganistanskih da uđu u Grčku, kao i za zadržavanje onih kojima je to uspjelo u oronulim i zapuštenim kampovima. Godine 2016. EU započinje finansiranje i obučavanje libijske obalske straže da presreće čamce koji pokušavaju da pređu Sredozemno more. Libijska obalska straža vraća izbjeglice i migrante u centre za zadržavanje u Libiji, gdje im prijete smrt od gladi, tortura i silovanje. (Libijsko ministarstvo zaduženo za te centre prima tehničku pomoć i podršku od EU.)
Pojedine evropske države sklopile su sopstvene bilateralne sporazume s državama duž migratornih puteva – na primjer, italijanska vlada takođe direktno obučava i finansira libijsku obalsku gardu, uporedo s naporima EU. Neki od tih sporazuma oslanjaju se na dugu istoriju evropskih zahtjeva od Libije da nadgleda svoje vode – na primjer, na onaj potpisan 2008. između tadašnjeg italijanskog premijera Silvia Berlusconija i bivšeg libijskog lidera Muammara al-Gadafija, koji je uključivao elektronske sprave – vrijedne 500 miliona dolara – za nadziranje libijske obale.
Evropski napori usmjereni na kontroliranje granica vezali su omču oko Roga Afrike i opasno putovanje učinili još pogubnijim. Kartumski proces bio je u početku opisan kao nastojanje da se zaštite izbjeglice i migranti – od kojih su neki doživljavali ekstremno nasilje na putu ka Evropi, između ostalog kidnapiranje, mučenje i silovanje – i spriječi krijumčarenje i trgovinu ljudima. To je od početka bilo problematično: naime, krijumčarenje može voditi ka trgovini ljudima, ali nije uvijek tako i izbeglice često vide krijumčare kao jedini način da stignu do svojih evropskih odredišta.
Kartumski proces je zanemario činjenicu da su krijumčarenje i trgovina ljudima na Rogu Afrike cvjetali uz podršku državnih službenika, policije i graničara. To je dobro dokumentirano – na primjer, američka državna kancelarija za nadgledanje i suzbijanje trgovine ljudima ističe da Sudan ne ispunjava minimalne standarde za suzbijanje trgovine ljudima. Tim sudanskih istraživačkih novinara koji radi u Kasali otkrio je sisteme „ranog upozoravanja“ između sudanske policije i trgovaca ljudima koji ovima drugima pomažu da izbjegnu hapšenje, a drugo istraživanje nezavisnog medijskog projekta (Refugees Deeply) dokumeniralo je umješanost visokih državnih činovnika u ove prekršaje.
Nedavni izvještaj Međunarodne inicijative za prava izbjeglica (IRRI), strateške inicijative za žene na Rogu Afrike (SIHA) i Centra za zakon o ljudskim pravima u SOAS-u, na Londonskom univerzitetu, smatra da je fokusiranje Kartumskog procesa na kriminal umjesto na politički kontekst učinilo izbjeglička i migrantska putovanja još opasnijima: „Države Roga Afrike i Evrope su stvorile i održavale upravo one uvjete koje svojim današnjim inicijativama nastoje suzbiti.“
To su potvrdili neki izvori na terenu u Kartumu i Kasali. „Migracija postaje teža zato što sigurnosne službe i vlada blokiraju tradicionalne rute – što ne znači da migracija prestaje, već da se odvija opasnijim putevima. Sada u tom procesu učestvuje još više vojnih i sigurnosnih činovnika“, rekla je Fatima, sudanska novinarka koja je nekoliko godina pisala o migracijama.
Kartumski proces je poslao jasan signal sudanskoj vladi da je kontrola migracija najviši prioritet EU – i da je ona spremna za to platiti. EU ne finansira direktno sudansku vladu zbog njenog nepoštovanja ljudskih prava, ali više od 100 miliona eura usmjereno je raznim međunarodnim organizacijama u Sudanu. Na terenu je nemoguće pratiti gdje završavaju sva ta sredstva.
Ubrzo poslije početka Kartumskog procesa, sudanska vlada je rasporedila jednu paramilitarnu grupu – Brze snage za podršku (RSF), u čijem su sastavu i bivši članovi Janjaweeda, milicije umješane u ratne zločine za vrijeme darfurskog sukoba – duž svoje dugačke granice sa Libijom kako bi spriječila ljude da je pređu. Nemoguće je patrolirati duž cijele granice, ali sudanski mediji redovno izveštavaju o oružanim sukobima između RSF-a i „trgovaca ljudima“; RSF je odbio da kaže koliko izbjeglica i migranata je stradalo u tim sukobima, ali redovno izvještava o hapšenju više stotina ljudi koji pokušavaju preći granicu i njihovom slanju najprije u centar za zadržavanje u Dongoli, a zatim natrag u Kartum, gdje se suočavaju s deportacijom.
Godine 1951. Konvencija UN o izbjeglicama, međunarodni standard za zaštitu izbeglica, kaže da izbjeglice ne bi smjele biti kažnjavane zbog ilegalnog ulaska u zemlju i priznaje da traženje azila često zahtjeva zaobilaženje propisa o imigraciji. Devedeset odsto Eritrejaca koji uspiju stići u Evropu dobije neku vrstu azila.
Ali strože nadziranje granica duž Roga u sve većoj mjeri kriminalizira migrante. Lucy Hovil, istraživačica u Međunarodnoj inicijativi za prava izbjeglica, kaže: „Zaštiti izbeglica nikada nije bila potrebnija zaštita.“
***
Širom Afrike, Poverenički fond EU radi punom parom; od svog nastanka dodjelio je 2,5 milijarde eura mnoštvu na brzinu sačinjenih programa za smanjivanje migracije. Zbog toga linije razgraničenja između humanitarne pomoći i kontrole granica postaju opasno zamagljene.
Poverenički fond finansira Zvanična pomoć u razvoju (ODA) s više od 2,9 milijarde eura koje dolaze iz Evropskog fonda za razvoj – što znači da je novac koji je prethodno bio na raspolaganju za zdravstvo, obrazovanje i slično sada djelimično preusmjeren na kontrolu granica. Po jednoj Oksfamovoj analizi, od 400 miliona eura namenjenih upravljanju migracijama, „većina projekata je usmjerena na ograničavanje i obeshrabrivanje neregularnih migracija pomoću ograničavanja i kontrole migracija.“
Početno istraživanje projekata Poverenčkog fonda koje je sproveo CONCORD, evropska mreža NVO za pomoć, u tri zemlje – Etiopiji, Libiji i Nigeru – otkrilo je da „projekti mogu biti odvojeni od potreba partnerskih zemalja i da im nedostaje holistički pogled. Lokalni akteri se jedva konsultiraju i to tek poslije donošenja odluka.“
Privatne sigurnosne kompanije imaju najveću korist od Povereničkog fonda – do danas, Civipolu, francuskoj kompaniji osnovanoj da pomaže francuskom ministarstvu unutrašnjih poslova dodjeljeno je više od 44 miliona eura. Civipol, koji je aktivan širom Sahela, u bivšim francuskim kolonijama, posjeduje velike udjele u sferi unutrašnje sigrunosti i trgovine oružjem.
Evropska unija insistira na tome da Poverenički fond govori jezikom ljudskih prava i oprezno opisuje pitanja kojima se on bavi kao složena. „Pravo pitanje je da li tim ljudima dajete nadu ili ne“, rekao mi je Jean-Michel Dumond, ambasador EU u Sudanu, jednog vrućeg novembarskog petka 2017. u svojoj kancelariji. „Ako nemaju nadu, krenut će na put. Morate pružiti nadu, a to je dugoročan proces… nema brzih rješenja.“
Nije izvjesno da program koji finansira Poverenički fond u Sudanu nudi dugoročna rješenja za ono što želi preko 25 izbeglica migranata s kojima sam razgovarala: oni su mi rekli da žele dobro plaćen posao, pristup višem obrazovanju, legalne puteve migracije, mogućnost da legalno žive van izbegličkih kampova i zaštitu svojih prava. Projekti koji imaju istaknuto mjesto na web stranici Povjereničkog fonda kreću se od obuke za skromnu zaradu, pomoći u hrani i osnovnom školovanju do nedefinisane obuke za obalske stražare, policiju i sudstvo i granične opreme (uprkos činjenici da sudanska vlada već troši 70 odsto svog budžeta na sigurnost i vojsku, nauštrb zdravstva, obrazovanja i hrane u zemlji koju razdiru nestašica hrane i produžena raseljavanja zbog oružanih sukoba).
Iako EU sve više ističe kontrolu granica nauštrb pomoći i razvoja, neke međunarodne organizacije i dalje prihvataju sredstva, uprkos činjenici da ih sada moraju koristiti za sporovođenje političkog programa EU.
Međunarodna organizacija za migracije (IOM) jedna je od agencija Ujedinjenih nacija koja je imala ogromnu korist od novog fokusa Evrope. U Africi je IOM dosad dobio više od 134 miliona eura iz evropskog Povjereničkog fonda. Neki od tih projekata podrazumjevaju saradnju IOM-a sa policijom, službama sigurnosti i vladama raznih zemalja – na primjer Sudana – u kojima ta tijela imaju dugu historiju kršenja ljudskih prava.
„Naravno da sarađujemo s vladom Sudana – jedan od naših glavnih zadataka je podrška institucionalnom osnaživanju za bavljenje migracijama; mi smo ovdje da upravljamo migracijama“, rekao mi je Andrew Gray, šef jedinice IOM-a za migracije u Kartumu.
Pored toga, IOM dobija najviše evropskih sredstava u Libiji, gdje radi u nekim centrima za zadržavanje, između ostalog obučavajući stražare i renovirajući prostore centara za zadržavanje. Njegova uloga širom Roga naglo je porasla nakon što je CNN sredinom novembra 2017. objavio reportažu o prodaji Afrikanaca na pijaci robova u Libiji.
„Veliki, snažni momci za poslove na farmi“, kaže prigušeni glas u video klipu. „Posmatrate aukcijsku prodaju ljudskih bića“, komentira dopisnik CNN-a Nima El-bagir. I ranije je postojala obimna dokumentacija o užasnim uslovima života migranata u Libiji, ali je izvještaj CNN-a pokrenuo proteste u Bamaku, Konakriju i Parizu (među ostalim gradovima) koji su pozvali na međunarodnu akciju i danima bili važna tema na društvenim mrežama. Izbjeglice i migranti su potvrdili da su bili prodavani kroz mrežu libijskih centara za zadržavanje.
Mada su čelnici EU i ranije bili svjesni tih uvjeta, u svjetlosti javne povike su požurili da nešto preduzmu. Macron je najavio početak „konkretne vojne i policijske akcije“ Evropske unije i Afričke unije krajem novembra. U stvari, prvi odgovor EU bio je da prebaci 100 miliona eura IOM-u sa zadatkom da pošalje ljude nazad u njihove zemlje porijekla. Agencija UN za izbjeglice (UNCHR) takođe je dobila sredstva za evakuaciju malog broja ljudi u Niger radi ispitivanja njihovih zahtjeva za azil i vraćanja kući. U martu je potpredsjednica EU Federica Mogherini rekla Evropskom parlamentu: „U prva dva mjeseca ove godine, januaru i februaru, uspeli smo da spasemo i oslobodimo više od 16.000 ljudi iz kampova u Libiji.“
Sklanjanje ljudi iz užasnih centara za zadržavanje je humanitarni imperativ, ali time se ne rješava suštinska stvar – činjenica da je kontinuirana podrška EU libijskoj obalskoj straži natjerala ranjive ljude da se vrate u iste one centre za zadržavanje u kojima su prodavani. „Patnja migranata koji su zadržani u Libiji je nasilje nad savešću čovječanstva“, rekao je prošlog novembra Zeid Ra’ad Al Hussein, visoki komesar UN-a za ljudska prava. „Evropska politika pomoći libijskoj obalskoj straži da presreće migrante u Sredozemnom moru je neljudska“. Ne događa se često da visoki zvaničnik UN-a zvanično osudi politiku EU.
Bilo je mnogo operacija pražnjenja centara za zadržavanje. Hiljade ljudi (niko nema konačne procjene) držane su u nezvaničnim zatvorima kojima međunarodne organizacije nisu mogle pristupiti. Libijska Vlada nacionalne sloge (GNA), koju podržavaju UN i EU, takođe koristi centre za zadržavanje: IOM je u martu saopćio da je poslao kući 10.171 ljudi iz tih centara, uz procjenu da je u njima zarobljeno još 4-5 hiljada izbjeglica i migranata. Prema saopćenju Lekara bez granica (MSF) iz maja 2018. 800 ljudi, među njima i djece, držano je u centru u lučkom gradu Zuvara, gde 5 mjeseci nisu imali odgovarajuću hranu i vodu. U maju je u zemlji bilo više od 52.000 registriranih izbjeglica i tražilaca azila i još mnogo neregistriranih, kao i između 700.000 i milion migranata.
Mali dio izbjeglica u libijskim centrima za zadržavanje može se nadati nastanjivanju u nekoj evropskoj zemlji. U maju je UNCHR prebacio 1.152 najosjetljivijih izbjeglica u Niger, a 108 od njih su nastanjeni u Francuskoj, Švedskoj i Švicarskoj. Niger je onda obustavio primanje evakuiranih osoba na dva mjeseca, od marta do maja, zbog preopterećenosti kapaciteta.
Neki Afrikanci u Libiji – među njima više od 50.000 Somalijaca – odbili su da napuste Libiju rekavši da će radije umrijeti nego se vratiti kući.
U Evropi je IOM najvažnija agencija koja radi s vladama na sprovođenju „dobrovoljnog povratka“ – nudeći ljudima prevoz i do 500 evra u gotovini da se vrate u zemlju porijekla. Takvi programi bi trebali podrazumevati mogućnost izbora, ali u stvarnosti ljudi često prihvataju opciju povratka zato što ne mogu legalno da se pridruže svojoj porodici ili prosto nemaju drugih mogućnosti. „Iz prethodnih studija nam je poznato da najčešće ne postoje dugoročna rješenja za ljude koji se vraćaju kući“, rekao mi je preko Skypea Sine Plambech, teoretičar migracija iz Danske, koji je vodio obimno istraživanje o povratku nigerijskih žena iz Evrope i s drugih mjesta. „Ono što se naziva ‘spasavanje’ zapravo je samo vraćanje ljudi tamo odakle su otišli.“
Evropski lideri i dalje svaljuju odgovornost za to na druge. „Trgovinom ljudima ne bave se Francuzi već Afrikanci“, rekao je francuski predsjednik Emmanuel Macron tokom posjete Univerzitetu Uagadugua u Burkini Faso prošlog novembra. „Pokažite mi Francuza, Belgijanca, Njemca koji je trgovao ljudima između Nigerije i Libije. Takav ne postoji.“
Dok EU poriče direktne posljedice svoje politike, njoj se suprotstavljaju humanitarci i organizacije za ljudska prava. MSF je napisao otvoreno pismo EU u septembru 2017 – pre izvještaja CNN-a – zasnovano na više mjeseci rada u libijskim centrima za zadržavanje: „Ono što migranti i izbjeglice doživljavaju u Libiji trebalo bi da uzdrma kolektivnu savjest evropskih građana i izabranih vođa. Zaslijepljena jednim jedinim ciljem – da ljude zadrži dalje od Evrope – Evropa svojim sredstvima pomaže zaustavljanje brodova koji kreću iz libijskih voda, ali ta politika napaja kriminalni sistem zlostavljanja… koji se mora nazvati pravim imenom: profitabilni biznis kidnapiranja, mučenja i iznuđivanja“. Amnesty International je objavio izvještaj u decembru 2017. u kome je dokumentirao kršenje ljudskih prava koje doživljavaju ljudi zaglavljeni u Libiji. „Evropske vlade nisu sasvim svjesne tih kršenja; aktivnom podrškom libijskim vlastima u blokiranju morskog puta i zadržavanju ljudi u Libiji oni su saučesnici u tom kršenju ljudskih prava“, kaže se u izvještaju.
Nevladine organizacije se sve češće obraćaju sudovima kao krajnjem sredstvu: u tužbi Evropskom sudu za ljudska prava (ECHR) navodi se da je dogovor Italije s libijskom vladom doveo do kršenja ljudskih prava, između ostalog i do mučenja i ropstva.
U međuvremenu, libijska obalska garda, EU i Italija sve češće napadaju organizacije koje rade na spasavanju života u Sredozemnom moru. Petnaestog marta 2018. spasilački brod španske nevladine organizacije Proactiva Open Arms dobio je očajničku poruku da dva čamca tonu. Dok je izvlačio iz vode desetine ljudi, među njima i decu, približila se libijska obalska garda i zatražila da Proactiva obustavi operaciju i preda migrante i tražioce azila. Iako je brod plovio u međunarodnim vodama, italijanski spasilački pomorski centar je takođe zatražio od Proactive da posluša naređenja libijske obalske garde. Pošto je organizacija to odbila, Libijci su zaprijetili otvaranjem vatre i, prema svjedočenjima, rekli da će ubiti posadu. Na kraju su se obalski stražari povukli i brod je otplovio ka Siciliji.
Ali tamo su im italijanske vlasti zabranile da pristanu, s obrazloženjem da je Proactiva prekršila zakon EU kad Libijcima nije izručila tražioce azila. Usledila je diplomatska kriza; poslije 48 sati čekanja u evropskim vodama sa 218 traumatiziranih ljudi na brodu – od kojih je dvoje moralo hitno biti evakuirano na Maltu zbog neodložne ljekarske pomoći – Proactiva je pristala u sicilijanskom gradu Pozalo, gdje je policija zaplijenila brod i najavila krivičnu istragu tri člana organizacionog osoblja zbog „ohrabrivanja ilegalne imigracije“. Italijanski sudovi su zatim naredili da se brod pusti.
„Buenos dìas“, tvitovao je Oscar Camp, šef Proactive kad su mu predali istražnu dokumentaciju. „Da smo ih vratili u pakao, nikada to sebi ne bismo oprostili.“
***
Jedne noći u Kartumu srela sam Helen, 15-ogodišnju djevojčicu iz jugozapadne Eritreje. Helen je imala plavu kosu i Adidas majicu ispod prugaste jakne. Ona ima 4 brata i 3 sestre; starija sestra živi u Kartumu gdje čisti kuće. U Eritreji je Helen bila zadovoljna: išla je u školu, provodila vrijeme s braćom i sestrama i istraživala svoj mali grad, koji je opisala kao divan.
Jedne večeri prije nekoliko mjeseci Helen se sama vraćala kući s lokalne pijace kad se pored nje zaustavio automobil s nekoliko muškaraca. Jedan je izašao i brutalno je udario. Onda su je uvukli u auto.
Helen se onesvjestila. Kad se probudila, začula je arapski, što je značilo da se vjerovatno nalazi u Sudanu. „Najednom sam se osvjestila i vidjela da mi je odjeća natopljena krvlju“, rekla je Helen. „Počela sam plakati.“
Helen je bila negdje u prirodi, ispod drveća, s malom grupom Eritrejaca. Drugi su je pitali kako je tu dospjela. Pokušala je da objasni, ali sve je zvučalo besmisleno i tutnjalo joj je u glavi. Osvrnula se i pokušala sagledati svoje okruženje. Nije bilo nikakvih kuća. Druge žene su joj dale odjeću da zamjeni onu krvavu.
Hiljade Eritrejaca svakog mjeseca bježe iz zemlje i prelaze u Sudan, bilo samostalno bilo uz pomoć krijumčara. Helen je, međutim, bila oteta, ali njen slučaj pokazuje da trgovci ljudima lahko i nekažnjivo operiraju na obje strane granice.
Helen je opisala kako je svakog dana svaki Eritrejac izvlačen iz grupe; otmičari su ih tjerali da pozovu svoje porodice telefonom, a onda im stavljali telefon uz lice da bi porodica čula njihove krike dok su ih tukli. Svake noći bi jedna žena bila izdvojena iz grupe i više puta silovana, obično grupno. „Ponekad su dolazili po mene svake noći“, rekla je Helen. „S mene bi prešli na druge djevojke.“
Helen je držana dva mjeseca dok njena porodica u Eritreji nije uspjela sakupiti oko 500 dolara za otkupninu. Onda su je prebacili na drugo mjesto gdje je dva dana čekala kamion koji će je odvesti u Kartum. Tu je našla svoju sestru. Ali sestri nije rekla šta joj se događalo tokom dva mjeseca zatočeništva.
Helen i mnoge druge žrtve trafikinga koje su poslije otmice uspjele se vratiti u Kartum žive povučeno i ne znaju kako da dođu do medicinske, pravne ili druge pomoći. Ako uspiju dobiti bilo kakvu pomoć, ona stiže od drugih Eritrejaca, preko ličnih donacija. Slično tome, Etiopljani koji završe u Kartumu imaju pristup sigurnoj kući koju vodi etiopska zajednica s vrlo oskudnim budžetom. Kada sam posjetila sigurnu kuću, iz Etiopije je upravo stigao jedan mladić koji je bio žrtva trgovine ljudima; upravnik kuće mu je ustupio komad poda na kome može spavati.
Helen nam je rekla da želi otići kod ljekara i onda je prevoditeljka s kojom sam radila zvala naokolo da se raspita. Rekli su joj da je najbolje mjesto Migrantski centar za resurse i odgovor (MRRC), u okviru IOM-a.
Jednog popodneva moja prevoditeljka i ja smo taksijem odvele Helen do Centra. Kad smo stigle, novi centar je bio prazan ako ne računamo osoblje i savjetnika. Upravnik centra uveo nas je u sobu; jedno od njegovih prvih pitanja bilo je može li da vidi Heleninu ličnu kartu. Mnogi ljudi koji su bili žrtve trafikinga ili su prokrijumčareni preko granice više nemaju lična dokumenta. Spomenuli smo to i onda zatražili prevodioca ili socijalnog radnika kako bi Helen ušla u proceduru prijema. Upravnik se iznervirao. „Učite me kako da radim svoj posao“, rekao je. „Ne možemo svima pomoći“. Na kraju se postarao da savjetnik koji zna jezik privatno porazgovara s Helen. Kasnije su rekli da će je poslati kod ljekara iz eritrejske zajednice jer kod njih nema nijednog. Nisu ponudili da joj plate prijevoz do kuće ili do ljekara.
U nedjeljama poslije posjete centru IOM-a, bar još dvije Eritrejke koje smo uputili da tamo potraže medicinske usluge obavjestile su nas da su odbijene zato što nemaju ličnu kartu. Upravo one službe u Kartumu čiji je zadatak da pomažu ljudima koji migriraju ne pružaju usluge ljudima bez dokumenata.
***
Evropska unija ima neke od najboljih konvencija i institucija za ljudska prava na svijetu, iako njene države članice imaju istorijat ratova, nasilja i kolonizacije. Da se EU htjela baviti migracijom na temelju ljudskih prava, mogla je osigurati legalnije kanale pomoću viza za rad i školovanje. Evropske zemlje su mogle povećati broj izbjeglica koje trajno prihvataju – godine 2017. prihvatile su samo 38.881 osobu kroz programe UNCHR-a. Takve opcije bi bile alternative pogubnim putovanjima. U zemljama poput Sudana, EU se mogla fokusirati na korisne reforme kao što je pritisak na sudansku vladu da izbjeglicama dopusti da legalno žive van kampova i da im omogući pristup školovanju i priliku da rade.
Ali EU nije uspjela reagirati čovječno ili bar suvislo na dolazak izbjeglica i migranata uprkos činjenici da danas veliki dio evropskog bogatstva potiče iz decenija kolonijalne vladavine, učestvovanja u trgovini robljem i dugotrajnoj eksploataciji sirovina u inostranstvu. Zemlje Bliskog istoka i Afrike i dalje prihvataju većinu raseljene svjetske populacije. Italija i Grčka su ponijele najveći teret EU zbog svog geografskog položaja. Druge evropske zemlje – izuzetak je Njemačka – reagirale su zatvaranjem svojih granica.
Od maja 2018. Mađarska, Poljska, Češka Republika, Velika Britanija i neke druge zemlje nisu primile doslovno nijednog izbjeglicu iz Italije u okviru evropskog plana za premještanje ljudi. Italijanska demokratska stranka (PD) potpisala je sporazum sa Sudanom 2016. da bi ubrzala deportaciju tražilaca azila, a 2017. je počela podržavati libijsku obalsku stražu da bi spriječila dolazak novih migranata; na općim izborima u martu pobjedile su dvije populističke partije; jedna od njih, Liga, vodila je kampanju na otrovnoj antiimigracionoj platformi sa sloganom „Italijani na prvom mjestu“. U junu je novi ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini rekao da namjerava stvoriti nove centre za zadržavanje i ubrza deportacije migranata, a sada razmatra napore na spriječavanju humanitarnih organizacija da spasavaju izbjeglice i migrante koji dolaze preko Sredozemnog mora. „Sicilija je dovoljno dugo bila izbjeglički kamp Evrope“, rekao je Salvini 3. juna. „Neću stajati skrštenih ruku dok novi brodovi samo pristižu“. U junu je Italija spriječila dva spasilačka broda humanitarnih organizacija da pristanu uz njenu obalu i otjerala jedan u Španiju a drugi na Maltu pošto je nekoliko dana držala na moru stotine ljudi.
Podrška partijama krajnje desnice u Evropi raste – jedna analiza u 22 evropske zemlje je pokazala da je to najveća takva podrška u posljednjih 30 godina. Istočnoevropske zemlje poput Poljske, Mađarske i Češke Republike imaju otrovne antiimigracione i antiizbjegličke vlade; zemlje poput Norveške i Švicarske su pokušale uvesti strože uvjete azila i tako smanjiti broj ljudi kojima nude zaštitu da bi umirile antiimigrantsko raspoloženje javnosti. Italija, Belgija i Francuska su nedavno dozvolile sudanskoj tajnoj policiji da pregleda zahtjeve za azil u Bruxellesu i Parizu, što je imalo za posljedicu deportaciju izbjeglica u Kartum, gdje su neki bili mučeni. U Njemačkoj, vlada Angele Merkel je bila na ivici kraha zbog odbijanja da zatvori njemačku granicu za tražioce azila.
„Opasnost sadašnjeg pristupa EU je to što gubimo iz vida strukturna pitanja i rješenja dugoročnog upravljanja migracijama. Gubimo iz vida i ono što se događa u svakodnevnom životu deportiranih ljudi, koji su sada nezaposleni ili vraćeni u ratne zone. Šta se njima događa? Ako se stvari ne promjene, ako ne budemo imali održive planove, oni će ponovo migrirati“, rekao je istraživač migracija Sine Plambech.
U međuvremenu se nastavlja finansiranje kontrole migracije; Italija i EU su namjenile 285 miliona eura libijskoj obalskoj straži do 2023. Biznis osiguravanja granica cvjeta: prema nedavnom izvještaju njemačke socijaldemokratske tink-tenk organizacije, između 2003. i 2013. EU i Evropska svemirska agencija potrošile su 225 miliona eura na projekte granične kontrole. Neka od tih sredstava idu na razvoj novih oblika tehnologija za nadzor, kao što su mehanički psi tragači. Na samitu EU o migracijama održanom u Bruxellesu 29. juna lideri su se složili da istraže stvaranje migrantskih centara (za prijem migranata, obradu njihovih zahtjeva, distribuciju i repatrijaciju) u evropskim i sjevernoafričkim državama. Nijedna zemlja nije pristala da bude domaćin nekom od tih centara. Prije samita UNCHR i IOM su poslali pismo EU s prijedlogom da oni vodje „prihvatne centre“ za one koji pokušavaju preći Sredozemno more; deo njihovog prijedloga je brza deportacija svih onih koji ne zadovoljavaju mjerila azila ili nekog drugog oblika zaštite.
Od 1. januara do 8. aprila 2018. još 16.089 izbeglica i migranata stiglo je u Evropu iz Sjeverne Afrike i Turske; 6.894 prešlo je iz Libije u Italiju. Centralna mediteranska ruta sada se smatra najsmrtonosnijim migracionim putem na svijetu – u tom periodu umrlo je 359 ljudi. Tokom prethodne dvije godine umrlo je više od 7.400 ljudi. Ti brojevi se često ponavljaju u novinama, ali ne uspjevaju odvratiti ljude od migracije niti utiču na promjenu stavova u Evropi.
„Ne želim ovdje ostati i ne želim se vratiti u Eritreju“, rekla mi je Helen u novembru. „Razmišljam o tome kako da napustim Sudan.“
Ranije ove godine moja prevoditeljka u Sudanu više puta je pokušala stupiti u dodir sa Helen, ali je njen telefon bio isključen. Možda je bila u Kartumu ili već u Libiji.
EU nije javno priznala istinu koja stoji iza Helenine priče, mada se da naslutiti da je ona poznata političarima. Odluka da se migrira proističe iz želje ljudi da prežive, rješenosti koja prkosi najjačim državama svijeta koliko god one pokušavale da je slome.
(TBT, Dissent)