TORONTO – Amnin prvi jezik je urdu. Prvi jezik njene prijateljice Talije je arapski.
Ali od nedavno, u uglu učionice, njih dve se kikoću i pričaju na engleskom, dok se igraju klikerima.
Djevojčice su učenice u Fraser Mustard školi u Thorncliffe parku, predgrađu Toronta koja je izgrađena samo za predškolce iz obližnjih zgrada.
Škola ima 24 učionice, 630 učenika starih između 4 i 6 godina i većina su djeca imigranata.
U školi se priča 40 jezika, a većina djece ne zna engleski. Jezička raznolikost odražava moto Toronta – „Raznolikost je naša snaga“. Zbog toga nastavnici oko vrata nose povezane sličice sa osnovnim uputstvima. Na jednoj je prikazana osoba koja gura drugu sa precrtanom linijom. Nema guranja. Tu su i druge. U vrstu. Stani. Diši.
„U početku je bilo dosta mimike“, kaže Stephanie Hammond, učiteljica.
Na drugoj vrpci su crteži lica koja odražavaju različita emotivna stanja kako bi djeca mogla da prošire rječnik i ovim riječima.
„Isprva je bilo zbunjujuće“, kaže Lin (šest godina), izbjeglica iz Sirije.
Ali, dodaje, “ubrzo sam naučila sve riječi na engleskom. I sada učim mamu i tatu“.
Samo zbog brojnosti, osoblje je pripremilo specijalizovan program kakvog nema ni u jednom drugom obdaništu u Kanadi. Tu je i nastava iz nauke i tehnologije gdje djeca rade projekte poput pravljena filmova od crteža ptica u letu. To rade u svijetlo okrečenom hodniku koji je pretvoren u umjetnički studio.
U Sobi 208, Hammond sjedi za malim stolom i sječe papir sa četvoro „prijatelja“ – školska, rodno neutralna zamjena za dječake i djevojčica. Ostalih 20 se igra u raznim „oblastima za učenje“.
U Kanadi, javni obrazovni sistem se smatra motorom multikulturalizma i naročito je važan u gradu gdje je 46 posto stanovništva imigrantsko. Mnogi imigranti žive u više od 30 stambenih zgrada u blizini Fraser Mustard, duž ulice (Thorncliffe parku). Liftovi su toliko puni poslije časova da u nekim zgradama upravnici uvode red u predvorjima.
Većina djece, kada prvi put stigne u Fraser Mustard, ne umije da koristi stepenice. Direktorica škole je naložila da se djeci ispitaju motoričke vještine. Rezultati su bili toliko alarmantni da je primila još dva nastavnika kako bi se počelo sa programom motorike.
Valeed, 6, koji živi u blizini u stanu sa majkom i četvoro braće i sestara, stoji pred stepenicama napravljenim od debelih strunjača. Skače na prvu sa obje noge, pridržava se rukama, uspravlja, podiže pantalone i onda sve to ponavlja. Prije dva mjeseca nije mogao ni da skoči.
„Vježbao sam“, kaže.
(TBT, NYT)
