„Ovo je nešto što se ne zaboravlja,“ kaže 33-godišnja Merjem grupi od nekih desetak turista na početku mosta na kojem su Boško Brkić i Admira Ismić upucani u maju 1993. godine.
Brkić i Ismić, oboje 25-godišnjaci, par još od srednje škole, pokušavali su spojiti kraj s krajem u zaraćenom bosanskom glavnom gradu. Ismić, bosanska muslimanka, i Brkić, srpski pravoslavac, odlučili su da je vrijeme pobjeći iz pakla u koje se pretvorila opsada Sarajeva.
Držeći sliku mladog para, Merjemi drhti glas dok opisuje kako su ih snajperi pogodili dok su trčali preko mosta prema teritoriji koju su držale bosanske srpske snage. Brkić je odmah umro. Ismić, teško ranjena, dopuzala je do Brkićevog tijela, pomilovala ga i, grleći ga, umrla nekoliko minuta kasnije. Njihova tijela, i dalje u zagrljaju, ostavljena su tako da leže na trotoaru na neprirodno visokoj vrućini preko sedam dana.
„Sve dok ih se sjećamo,“ kaže Merjem, „ništa od ovoga nije bilo uzalud.“ Jasno je da su mnogi ljudi u Sarajevu, Bosni, i cijeloj bivšoj Jugoslaviji, bez obzira na nacionalnu pripadnost, vezani za priču Boška i Admire; sigurno je nisu ni zaboravili. Njima ona predstavlja nešto što je izgubljeno, neku prijeratnu nevinost – vrijeme tolerancije kada trgovci nacionalizmom nisu vladali ovdje.
Ali prisjećati se nije jednostavno danas u Bosni. Za jednu priču koje se toliko ljudi sjeća i prepričava strancima, isti ti stranci neće vidjeti niti jedan spomenik podignut u čast Boška i Admire u blizini mosta na kojem su ubijeni. I za neke Sarajlije, tako i treba biti. Gradnja spomenika i memorijalnih objekata, ironično, možda i nije uvijek najbolji način sjećanja na prošlost.
Priča o Bošku i Admiri prvi put je obišla svijet zahvaljujući Kurtu Schorku, reporteru Reutersa u opkoljenom Sarajevu, koji je ovu priču ispričao nekoliko dana nakon njihove smrti.
„Boško leži na trotoaru, licem prema tlu, desna ruka mu je nezgrapno savijena iza leđa. Admira leži pored svog ljubavnika, lijeva ruka preko njegovih leđa,“ napisao je Schork za Reuters, 23. maja 1993. Godinu dana kasnije, priča o Bošku i Admiri postala je dokumentarni film, Romeo i Julia u Sarajevu. Snimili su ga PBS-ov Frontline, Kanadska filmska korporacija, Nacionalni filmski odbor Kanade, i njemački WDR.
Kao Srbin u većinski bošnjačkom gradu, Brkić je trpio sve više i više napastovanja od ljutitih komšija dok su bosanske srpske snage nastavljale pucati po gradu; geleri su čak uništili stan u kojem je Brkić živio sa majkom. Kada je dobio poziv da se prijavi u bošnjačku policijsku stanicu, Brkić se plašio onog najgoreg. Njegov djed je nestao tokom Drugog svjetskog rata, poslušavši sličnu naredbu. Brkić nije želio doživjeti istu sudbinu. Zajedno sa Admirom odlučio je pobjeći iz Sarajeva na stranu koju su držali bosanski Srbi.
Tog jutra Admira je ostavila poruku svojoj majci. „Draga moja mama: Izgleda da večeras napokon odlazimo i štagod se desi Božija je volja,“ pisalo je. „Sve će biti uredu, kao da se rat nikada nije ni desio.“ Kasnije istog tog dana, Ismić i Brkić su ubijeni. Još uvijek se ne zna zasigurno ko je ispalio smrtonosne metke.
Nakon rata, Brkić i Ismić su pokopani na sarajevskom groblju Lav, okruženi drugim žrtvama opsade i u vidokrugu kafića u kojem su se prvi put sreli. Schork je umro 2000. godine, upucan zajedno sa kolegom u Sierra Leoneu dok je izvještavao o tamošnjem brutalnom građanskom ratu. Pola njegovog pepela, kao što je zahtijevao u svom testamentu, zakopano je pored Boška i Admire.
Mediji diljem bivše Jugoslavije svake godine vjerno prepričavaju ovu priču. Komentari čitatelja su uglavnom nostalgični. Oni su „primjer istinske ljubavi,“ rekao je jedan čitatelj Dnevnog Avaza, najprodavanijeg bosanskog lista. Neki čitatelji popularnog srpskog tabloida Blic rekli su da ih priča uvijek dovede do plača. Bili su „čisti i nevini“ ljudi koje je rat uništio, napisao je neki pratilac jedne hrvatske web stranice, dok ih u Sarajevu neki čak nazivaju „simbolom Bosne i Hercegovine, simbolom suživota.“
Ali na mostu na kojem su Brkić i Ismić proveli posljednje zajedničke trenutke, nema ništa što bi prizvalo sjećanje na njih. Nije bilo nikakvog ozbiljnog napora da se podigne spomenik ili na neki način javno obilježi uspomena na njih. Profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Nerzuk Ćurak rekao je prošle godine da je pokušao ubijediti političare da proglase „dan sjećanja na hrabre ljude poput Admire i Boška.“
Dok se nekim Sarajlijama dopada ideja javnog spomenika, neki su se zgrozili nad njom.
Prije dvije godine, lokalna političarka Neira Avdibegović-Dizdarević, tada članica ljevičarskog Demokratskog fronta, predložila je da se izgradi spomenik, ali su skoro sve online reakcije na političku izjavu ove mlade političarke na bosanskom portalu Klix bile negativne: „prenapuhana holivudska priča,“ napisao je jedan čitatelj.
Neki iz više nacionalistički nastrojenog bošnjačkog tabora nazvali su Brkića izdajicom. „Pokuša pobjeći od svojih,“ piše u jednom mržnjom ispunjenom komentaru na Klix-u, „a onda ga ubiju pa onda hoće da mu dignu spomenik.“ Drugi su pitali zašto je uspomena na priču o Bošku i Admiri važnija od hiljada drugih priča onih koji su izgubili živote tokom opsade u Sarajevu, u vlastitim mučnim i tužnim okolnostima.
Aida Čerkez, novinarka iz Sarajeva koja je tokom rata radila za AP, vidjela je tijela Boška i Admire na mostu. Ona zna iz prve ruke kako bolan može biti jedan dobronamjerni spomenik prošlosti. Za 20. godišnjicu početka opsade Sarajeva 2012. godine, grupa umjetnika postavila je Sarajevsku crvenu liniju duž centralne gradske ulice – kolona od 11,541 crvene stolice koje predstavljaju sve izgubljene živote u gradu tokom opsade, uključujući i 643 male crvene stolice koje predstavljaju djecu.
To je bio prvi put da su Čerkez i ostali uspjeli istinski obujmiti barbarstvo onoga što se desilo u njihovom gradu prije 20 godina. „Ništa tokom rata za nas nije bilo tako snažno kao ovo,“ rekla je Čerkez. „Bilo je tako bolno da nisam sigurna da li želim ponovo proživjeti sve to,“ rekla je, ističući kako je to bila srceparajući period za sve njih. Predrag Kojović, lider Naše Stranke, male partije koja se bori protiv bosanskog, etnički-zasnovanog političkog sistema, ne smatra da bi se trebao podignuti spomenik za Boška i Admiru. Most na kojem su poginuli, navodi Kojović, već je nazvan po Suadi Dilberović i Olgi Sučić, prvim žrtvama opsade. Postoje mnoge priče poput one o Bošku i Admiri, kaže, i obilježavanje svih njih bilo bi i nemoguće i nepoželjno.
Dvadeset godina radeći kao ratni reporter prije nego je ušao u politiku, Kojović se brine da ono što je Sarajevo činilo posebnim prije rata može biti izgubljeno u prisjećanjima na rat i turističkoj industriji koja znatiželjnim posjetiocima prodaje patnje iz bratoubilačkog sukoba. Čak su i priče poput Boška i Admire pozitivni simboli – Kojović piše da je sam plod mještovitog para – on se brine da način na koji se prizivaju negativne uspomene iz rata nije pogodan za izgradnju novog, ka budućnosti usmjerenog Sarajeva. „To bi od Sarajeva napravilo jedno ogromno groblje u kojem ljudi žive,“ rekao je Kojović.
Na godišnjicu smrti Boška i Admire, njihov zajednički grob na groblju Lav prekriven je cvijećem. Čerkez vjeruje da je ovo jedini fizički spomenik koji im je potreban. „Ako su i dalje živi u našim srcima, čemu spomenik?“ pita Čerkez. „Podiže se spomenik stvarima za koje treba podsjetnik.“
Diskusija o tome kako se treba prisjećati Admire i Boška javlja se u vrijeme kada se neki plaše da će sama Bosna uskoro postati historija. Izbori će se održati u oktobru, ali izborni zakon ostaje isti; 2016. godine, jedan bosansko-hrvatski političar žalio se da izbor Hrvata iz većinski bošnjačkih kantona krši prava Hrvata da imaju svog predstavnika prema Dejtonskom sporazumu, međunarodnom dogovoru koji je zaustavio rat 1995. Aneks sporazuma i dalje služi kao bosanski Ustav koji dijeli sve nivoe vlasti između tri konstitutivna naroda ove države i održava na životu ratno nasljeđe kroz razdvojene škole, opadajući broj mještovitih veza poput one između Boška i Admire, i tzv. etnički, poduzetnički političari koji profitiraju iz ove podjele.
U decembru 2016, Ustavni sud BiH složio se sa žalbom hrvatskog političara i pokrenuo proces za stvaranje novog (još uvijek nepostojećeg) izbornog zakona. Dragan Čović, hrvatski član predsjedništva, podržava verziju zakona za koju se neki plaše da bi mogla napraviti treći teritorijalni entitet za etničke Hrvate u Bosni. Tu je i bojazan da bi ovo moglo poremetiti već klimavi balans koji je uspostavljen između dva postojeća entiteta.
Zbog toga priča o Bošku i Admiri, i ono što ona predstavlja za ljude u Bosni i šire, nije samo pitanje o tome da li se prošlost treba zaboraviti ili ne. To je pitanje da li je odgovor na kolektivne traume izgradnjom spomenika i memorijalnih objekata zaista najbolji način da se izgradi nova budućnost iz ruševina rata.
U konačnici, službeno prisjećanje na Boška i Admiru moglo bi biti i najveća uvreda za uspomenu na njih. Kao što tvrdi francuski historičar Pierre Nora, historija je nešto što se rekonstruira u sadašnjosti kako bi se predstavila prošlost koja više ne postoji. Ako ubijeni ljubavnici postanu historija, uspomeničeni službenim državnim činom, same ideje koje oni predstavljaju – naime, multikulturalna, multikonfesionalna Bosna i snaga ljubavi koja nadilazi podjelu –na neki način bi zauvijek ostale dio prošlosti, umjesto da predstavljaju simbol društva kakvo bi moderna Bosna ponovo mogla postati.
(TBT, FP, Autor Michael Colborne)
