Oružani sukobi odlučno su se okrenuli prema gradovima. Urbani rat nije novost, ali u vrijeme nemilosrdnog djelovanja milicija i pobunjenika, gradovi su sada polazna tačka dugotrajnih i brutalnih sukoba. Mi smo u svijetu koji sumorno podsjeća na ono što je predvidio marksist i urbanist Mike Davis 2006., gdje: “Noćima borbeni helikopteri poput stršljena uhode zagonetne neprijatelje po uskim uličicama slamova, sasipajući paljbu na straćare ili automobile koji bježe. Svakog jutra su bombaši samoubice i nesmiljene eksplozije odgovori iz slamova.”
Hodeida, jedan od glavnih lučkih gradova u Jemenu, sa 600.000 stanovnika, posljednji je u ovom zabrinjavajućem nizu urbanih sukoba. Jemenske snage uz podršku Saudijske Arabije i UAE-a pokušavaju ukloniti borce Hutija, zejdijske pobunjenike koji kontroliraju velike dijelove zapadnog i sjevernog Jemena. Zapadne sile i UN pozivaju na prekid operacija i predlažu pregovore o mirnom preuzimanju luke što je dovelo je do privremenog prekida vatre, ali grad je i dalje ugrožen.
Većina velikih sukoba 20. vijeka uglavnom su bili ruralni, a gradske bitke poput Staljingradske bile su izuzetak, a ne pravilo. Mao Zedong pozvao je gerilce da se među ljudima kreću kao ribe u moru, misleći na kinesko seosko stanovništvo. Ali danas, nedržavne oružane skupine, poput pobunjenika i sektaških milicija, jednostavnije pronalaze načine da se uklope među narod, prikupe više novca i spriječe represiju vlade po gradovima.
Ključna lekcija iz nedavnih ratova je da pobunjenički pokreti prisvajaju prostrane i guste gradove kao baze, ljudske štitove i kamuflažu protiv svojih neprijatelja. Konflikti i oružane skupine koje ih vode su sada dio infrastrukture gradova i njihovog stanovništva.
Brz rast stanovništva koji je često dežurni krivac za urbano nasilje, samo je jedan dio objašnjenja. Ostali atraktivni faktori za naoružane sudionike, kako autohtone tako i one van grada, uključuju slabu prisutnost države širom razuđenih periferija i dostupnost transnacionalnih kriminalnih ekonomija. Bliski istok i Sjeverna Afrika suočili su se s rapidnom i nekontroliranom urbanizacijom tokom druge polovine 20. vijeka, a udio ljudi koji žive u gradovima porastao je sa manje od polovine 1980. godine na gotovo 60 posto u 2000-oj.
Velike aglomeracije u regijama, već nabijene političkim i sektaškim tenzijama, naročito su pogođene. Šiitske milicije sa sjedištem u Sadru, predgrađu Bagdada, uglavnom su se uspijevale suprotstaviti američkim snagama u Iraku tokom 2000-ih. Oko 3 miliona ljudi ostalo je nedostižno američkim snagama i neposlušno iračkim vlastima najmanje pet godina dok se američka vojska nije upustila u dvomjesečnu borbu kojom je 2008.željela oslabiti lokalne militante armije Mahdi.
Dugotrajni urbani sukobi dosljedan su trend u novijim ratovima na Bliskom istoku. Dijelovi Halepa, nekada važnog industrijskog centra, potpuno su sravnjeni kroz gotovo četiri godine borbe, od 2012. do 2016., između pobunjeničkih skupina i režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. U Mosulu je ISIL koristio širenje drugog najvećeg iračkog grada kako bi nadoknadio vojne slabosti protiv američke vojne operacije tokom 2016. i 2017. godine. Borci ISIL-a koristili su improvizirane eksplozive, zasjede, ulične barijere i vojne dronove u namjeri da rat prošire na cijelu urbanističku infrastrukturu – jedina moguća strategija koja je omogućila da se suprotstave koalicijskim snagama od oko 105.000 vojnika.
Gradovi su također profitabilni za pobunjenike. ISIL je na prvo mjesto stavio reformu općinske administracije ubrzo nakon osvajanja gradova kao što su Mosul i Raqqa, zatim prikupljanje poreza i slanje inspektora – kao i vjerske policije – kako bi provjerili da se usluge sprovode i računi plaćaju. Transnacionalne krijumčarske mreže lahko su privučene velikim gradskim područjima te su bile u mogućnosti ISIL-u ponuditi oružje, gorivo i medicinski materijal. Dalje, Karachi u Pakistanu služi kao glavna luka za heroin kojim se finansiraju pobune u Afganistanu.
U Hodeidi, sve je spremno za ponavljanje iste vrste dugotrajnog urbanog sukoba. Uprkos navedenoj namjeri koalicije da minimizira svoje operacije u centru grada, UN-ov visoki povjerenik za izbjeglice u očekuje borbu u blizini važne infrastrukture, glavnih cesta i drugih gusto naseljenih područja. Šteta će gotovo sigurno prelaziti granice same Hodeide: grad je “agro-industrijski kapital” Jemena i ključni pokretač razvoja za beznadno siromašnu zemlju.
Donatori, humanitarne organizacije i stručnjaci za sigurnost upozorili su na konferenciji u Ženevi krajem prošle godine da je utjecaj rata u gradovima postao prijetnja međunarodnom razvoju, kao i humanitarna kriza. Na konferenciji, koju su organizirali Međunarodni institut za strateške studije i Međunarodni komitet Crvenog križa (ICRC), zaključeno je da neizravne posljedice rata na dugoročnu rehabilitaciju kritične infrastrukture, industrijsku proizvodnju, tržište rada, zdravstveni sistem i snabdijevanje energijom mogu biti jednako pogubne po civile poput neposrednog uništenja bombama i vatrenim oružjem.
Urbanizacija sukoba i pobuna znači da bi vlade i njihove vojske trebale biti svjesne hitnosti rehabilitacije urbanih usluga i, kada je to moguće, ostaviti ih netaknute. Na primjer, ICRC je savjetovao zaraćenim stranama da izbjegavaju upotrebu eksplozivnog oružja u gusto naseljenim područjima i da se odmaknu od infrastrukture koja će biti ključna za civilno stanovništvo. Uz humanitarne, postoje strateški razlozi za to: dugoročna nestabilnost i nerazvijenost koje slijede nakon oružanog sukoba mogu potaknuti lokalne tenzije i povećati rizik sukoba. Uprkos navedenoj namjeri koalicije da minimizira svoje operacije u centru grada, UN-ov visoki povjerenik za izbjeglice u očekuje borbu u blizini važne infrastrukture, glavnih cesta i drugih gusto naseljenih područja.
(TBT, FP, Prevela Jasmina S. Drljević)