Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Fahrudin Radončić, kao potvrđeni kandidat za člana Predsjedništva BiH, svojim govorom na Konvenciji SBB-a uspio je u jednom: zapušio je usta režimskim medijima!
Jedva da je koji od tih medija prenio informaciju o njegovoj kandidaturi, ali nijedan nije prenio niti jedan detalj sa Konvencije, kao ni citat njegovog govora. Zato su neki od njih pronašli neke arhivske tekstove u kojima ga povezuju sa Fikretom Abdićem itd. Samo zbog njih takvih dobro je da se Radončić kandidirao. Tek sad režim ima boliglavu, a izborna kampanja će dobiti na „muškosti“. Pa kom’ opanci, kom’ obojci…
Radončiću bojiš li se koga…
„Nisu me obeshrabrili kada sam 1987. godine nazvao Slobodana Miloševića balkanskim krvnikom. Nisu me obeshrabrile ni četničke horde 1992. godine, kada nisam htio napustiti Sarajevo. Nisu me obeshrabrili ni skeptični intelektualci 1995. godine, kada sam pokrenuo najtiražniji dnevni list u historiji Bošnjaka i novoj historiji BiH, „Dnevni avaz“. Oni su tvrdili da taj projekt nikada neće uspjeti, a vidite da on, kao nacionalna institucija, navršava treću deceniju svog bivstvovanja“, odgovorio im je Radončić.
On je svojim govorom u suštini zaista pokazao da se ne boji režima i da je u svakom pogledu spreman izići na mejdan. Čak se može reći da se ponašao toliko samouvjereno da je govorio kao da je već pobijedio i da drži govor prije primopredaje dužnosti od sadašnjeg člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića.
Osim toga, on je za razliku od režimskih lidera i kandidata, pokazao i još jednu dozu hrabrosti. Mada će se mnogi sa mnom teško složiti, ali Radončić je pokazao da se ne boji ni Dragana Čovića, odnosno Milorada Dodika.
„Pojedinci šire paniku zbog eventualne pobjede Dodika i Čovića, tvrdeći da bi to bio kraj BiH i nude argumente među kojima, naravno, ima i mnogih činjenica u prilog tome koje ova dvojica političara namjerno ili nenamjerno daju. …Ali, dobra je okolnost da se jedan Dodik, neovisno o njegovim političkim strelicama i raznim obrazloženjima zašto to radi, kandidirao za člana Predsjedništva BiH, jer je time priznao ovu državu i tu iznimno važnu instituciju. Isto se odnosi i na Čovića“, pojasnio je Radončić.
„Ako neko mašta o velikodržavnim projektima, treba i egzistencijalno znati da tamo ovoga nikada biti neće. Nigdje im neće biti bolje nego u zajedničkoj BiH“, naglasio je Radončić.
No, međutim, da bi se Radončić ovako ponašao prema Dodiku i Čoviću i njima „zapušio usta“ kroz koja kulja secesionizam natopljen antagonizmom prema državi, pa čak i šovinizmom prema Bošnjacima, onda on mora dobiti onoliko bošnjačkih glasova koliko njih obojica će dobiti i srpskih i hrvatskih.
Moja zamjerka Radončiću je da je malo posvetio pažnje tom problemu. Kao da nije svjestan da režim od Bošnjaka pravi imbecile kako bi njima lakše vladao i da je stoga najteži i najvažniji dio kampanje upravo otvaranje očiju tim zaluđenim bošnjačkim glasačima. Radončić je pokazao da nije nacionalista i trudio se predstaviti kao realista. Međutim njegov imidž sekulariste je najveći izazov za bošnjačko biračko tijelo, ako se ima u vidu da do sada Bošnjaci nikada nisu birali sekularistu u Predsjedništvo BiH. Pored dvojice Izetbegovića, Alije i Bakira, koji su preferirali nacionalističko-islamsitički imidž, ni Sulejman Tihić ni Haris Silajdžić nisu preferirali sekularne vrijednosti u odnosu na nacionalne i vjerske. Oni su jednostavno bili malo umjereniji od Izetbegovića. Tihić je malo više naginjao prema antifašističko-partizanskom nasljeđu, a Silajdžić se više deklarirao kao antikomunista i prozapadni demokrata.
Radončić se trebao javno zakleti Bošnjacima
Tako da je dobro da je Radončić, za razliku od svojih takmaca, Šefika Džaferovića i Denisa Bećirovića, pa u nekoj mjeri i Željka Komšića, pokazao spremnost da se može nositi sa Čovićem i Dodikom. Možda Radončić zna, a nije htio reći, da su Čovićeve i Dodikove prednosti na kojima dobivaju izbore, zapravo, njihove krucijalne mahane i politički utezi ako postanu državnici. Tako loš rejting obojice kod međunarodne zajednice kao rigidnih desničara itekako olakšava posao bošnjačkom članu Predsjedništva, posebno onom koji se dijametralno razlikuje od njih. Stoga je šteta što njegov govor, koji je bio lišen emocija, oslikava Radončića više kao „komunjaru“ nego promotora i zagovornika nove ideologije narodne stranke koja se deklarira da promovira liberalni sekularizam kao i sve što ide uz to; antifašizam, laicizam, kapitalizam itd.
Nažalost, parola koja se mogla vidjeti iza Radončićevih leđa („sa riječi na djela“) možda najbolje oslikava statičnost, pa čak i sklerotičnost njegovog propagandnog štaba. I to ne može biti samo kritika na račun stranke, koja inače zaostaje u popularnosti u odnos na Radončića kao lidera, jer je Radončić čovjek koji se hvali da trideset godina vodi najuspješniju medijsku kuću „Dnevni Avaz“.
Važnije bi bilo za SBB-ov propagandni štab da (jadnom) narodu kaže kako bi se Radončić obogatio i da je bio pekar koji dnevno prodaje štruce hljeba koliko je on dnevno prodavao „Avaza“, nego da taksativno nabraja sve njegove (očigledne) poslovne uspjehe, jer bi tako uvjerio narodu da je on radoholik koji radi danonoćno poput predanog pekara a ne pohlepni tajkun poput desetine takvih režimskih tajkuna koji su bukvalno opljačkali i narod i državu.
Isto tako bi bilo važnije samom Raodnčiću da se javno izjasni da nikad ništa nije učinio što je protiv Božijih i ljudskih zakona i da „oduzme riječ“ režimskim agitatorima koji ga kleveću javno i tajno, kako na stranačkim skupovima tako i na džamijskim mimberima, nego da ističe kako mu je režim napakirao razne optužbe. Tim prije jer je on svoju nevinost dokazao pred ljudskim zakonima. Naprosto se istinski lider prepoznaje po tome što se ponaša tako što pokušava olakšati narodu da shvati njega i njegovu politiku. Ovakvim odnosom prema narodu Radončić ne samo da bi dobio (veće) povjerenje već bi bio uvažavan onoliko koliko narod osjeti da on uvažava narod za čiju se dobrobit želi boriti.
Kad sve ovo shvati Radončić, a malo mu je vremena ostalo, i razbije „šalungu“ kojom se okovao političkim proklamacijama, frazama i jeftinim parolama, možda Bošnjaci dobiju novog lidera iza kojeg mora stajati nova stranka sa novom ideologijom. Do tada ostaje dojam da su Bošnjaci dobili samo još jednog novog/starog kandidata sa dobrim izgledima da pobijedi prilično loše konkurente, ali nažalost (!) nisu dobili novog lidera.
(TBT)