Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Evropski establišment je izdao dva razmjetljiva saopćenja koja bi se mogla smatrati izuzetno važnim da su barem djelimično tačna: jedno je objava kraja grčke dužničke krize, a drugo francusko-njemački sporazum o redizajniranju eurozone. Nažalost, oba saopćenja su tek novi dokazi da establišment Evropske unije posjeduje zadivljujući talenat da nikada ne propusti da propusti priliku.
Ta dva saopćenja nisu slučajno iz iste nedjelje. Implozija grčkog duga iz 2010. bila je samo ružan simptom grešaka u dizajnu eurozone. Zato je i mogla izazvati domino-efekat širom kontinenta. Grčka nesolventnost, koja još traje, odraz je dubokog neslaganja između Francuske i Njemačke oko novog dizajna eurozone. Tri francuska predsjednika s jedne strane i jedna ista njemačka kancelarka s druge nisu uspjeli dogovoriti institucionalne promjene koje bi učinile eurozonu održivom. Za to vrijeme, od Grčke se zahtjevalo da krvari u tišini.
Godine 2015. Grčku pobunu je evropski establišment nemilosrdno ugušio. Ni brexit ni kontinuirana delegitimizacija EU u očima evropskih birača nisu uspjeli uvjeriti establišment da promjeni stav. Izbor Emanuela Macrona za francuskog predsjednika kao da je bio posljednja nada za novi dogovor između Pariza i Berlina da se spriječi da Italija pokrene slijedeći – ali sada smrtonosni – domino efekat.
Pod Macronovim vođstvom stigli su novi prijedlozi koji su ulivali nadu: zajednički budžet eurozone; novi instrumenti za reguliranje dugova i kvazifederalni kapaciteti za naplatu poreza; zajednički fond za osiguranje nezaposlenih; zajedničke garancije bankovnih depozita i zajednička kasa za rekapitalizaciju neuspješnih banaka (što bi poslužilo kao osnova za pravu bankarsku uniju). Štaviše, novi investicioni fond bi pokrenuo do sada neiskorištene ušteđevine širom Evrope, a da se pri tom ne poveća fiskalni pritisak na zemlje članice. Takođe, Macronova vlada je naizgled prihvatila prijedlog iz 2015, kada sam ja bio grčki ministar finansija, za restrukturiranje javnog duga indeksiranjem BDP-a. Na taj način ukupan grčki javni dug (i brzina njegovog otplaćivanja) povezao bi se sa veličinom i stopom rasta nominalnog prihoda Grčke.
Godinu dana od izbora Macrona, kada izgleda da je sukob Italije sa EU neminovan, samit u Mesbergu između Macrona i Angele Merkel rezultirao je sporazumom o reformiranju eurozone. Nekoliko dana kasnije, Eurogrupa koju čine ministri finansija eurozone objavila je svoje „rješenje“ za grčku dužničku krizu.
U pristojnom univerzumu, ta saopćenja bi predstavljala najavu kraja izgubljene desetljeća Evrope i početak ere obnove, zahvaljujući kojoj bi Evropljani postali sposobni da se suoče sa izazovima Donalda Trumpa i novog ekonomskog pada. Nažalost, to nije univerzum u kome živimo.
I prije samita u Mesbergu, Macron je do te mjere razblažio svoje prijedloge da se to moglo vidjeti kao predaja. Predlozi za zajedničke garancije bankarskih depozita i fond za rekapitalizaciju odloženi su za malo vjerovatnu budućnost u kojoj se banke sa periferije eurozone trebaju osloboditi loših zajmova prije nego što se formira prava bankarska unija. O zajedničkom osiguranju za nezaposlene nije se čak ni razgovaralo. Naposljetku, ali ne i najmanje važno, zajednički instrument za kontrolu dugova kao osnova za budžet eurozone koji bi trebalo iznositi 2-3 odsto njenih ukupnih prihoda – ključni uvjet makroekonomski značajne fiskalne unije – završio je u kanti za smeće.
Naravno, Merkel je ponudila taman onoliko koliko je Macronu bilo neophodno da poraz predstavi kao lični trijumf. Njih dvoje su pred ushićenim novinarima najavili odluku da se formira navodni budžet eurozone, koji u stvarnosti nije ništa drugo do kreditna linija iz Evropskog mehanizma za stabilnost (ESM – fond za spas koji je Grčkoj dao zajmove 2015). Takođe, oni su se složili oko formiranja potpuno nebitnog fonda za „crne dane“, koji bi punile zemlje članice, fiktivne finansijske transakcije i digitalne ekonomske takse – „kompromis“ koji Merkel nije koštao ništa, pošto će ga po svoj prilici odbaciti zemlje kao što su Irska i Holandija.
Što se tiče rekapitalizacije banaka, Macron i Merkel su na sva usta hvalili shemu finansiranja od strane ESM-a. Ali pošto su odluke ESM-a uvjetovane odobrenjem njemačkog parlamenta, Bundestag će imati mogućnost staviti veto na rekapitalizaciju, na primjer, neke italijanske banke. Nova italijanska vlada teško da će pristati na tako nešto.
Kada bankari pokušavaju u svojim knjigama prikriti loše zajmove, oni odlažu rokove za otplatu novih zajmova kako bi omogućili svojim nesolventnim dužnicima da se pretvaraju da servisiraju svoj originalni dug. Kada se novi dug iscrpi, klijentu se dopušta da prekine otplatu na nekoliko godina, dok se kamata nagomilava. Tako se održava neto vrijednost njihovog duga, uz odlaganje dana naplate kada će svom regulatoru morati priznati da je dug nemoguće isplatiti.
Od 2010. grčki kreditori primjenjuju tu strategiju odlaganja i pretvaranja, kao da treniraju za Olimpijske igre. Umjesto hrabrog i ljekovitog „šišanja“ (haircut), ili umjerenog rješenja indeksiranja BDP-a, nedavna odluka Eurogrupe, proglašena „krajem grčke dužničke krize“, svodi se na puku apoteozu ove cinične prakse.
U tehničkom smislu, centralni stub novog dužničkog ugovora je desetljetno odlaganje isplata u iznosu od 96,6 milijardi eura (112,5 milijardi dolara) zakazanih za 2023. Grčkoj državi se nudi lakša isplata sve do 2033, u zamjenu za nastavak stroge politike štednje ad infinitum (do 2022. bi trebalo izdvajati 3,5 odsto primarnog budžetskog viška, a 2,2 odsto od 2023. do 2060); nemoguće godišnje otplate od 2033. do 2060. (oko 60% državnih prihoda od poreza); te odnos duga prema nacionalnom prihodu koji će do 2060. iznositi preko 230 odsto ako slijedeća globalna recesija poremeti preambiciozne planove rasta, što će se sasvim sigurno desiti.
Svaka objektivna procjena dogovora o grčkom javnom dugu koji je Eurogrupa postigla morala bi zaključiti da taj dogovor osuđuje Grčku na trajno dužničko ropstvo. Isto tako, objektivni posmatrač bi zaključio da je poslije samita u Mesbergu Evropska unija jednako makroekonomski neodrživa kao i prije pet godina. Pa ipak, evropski establišment potpuno ignorira nacionalističku internacionalu koja se sprema prožderati EU i hladnokrvno joj servira predjelo.
(TBT, Project Syndicate)