Piše: Paul Krugman, thebosniatimes.ba
Predstavnik antiestablišmenta dolazi na vlast poslije spornih izbora. Ispostavlja se da je njegova administracija isto tako korumpirana, ali on izbjegava pravosudni sistem i ne samo što uspijeva zaustaviti istrage o svojoj korupciji – koje njegove pristalice nazivaju “lovom na vještice” – već i konsolidira svoju vlast i potkopava institucije (“duboka država”) koje bi možda mogle ograničiti njegovu moć.
Da li pričam o Donaldu Trumpu? Mogao bih. Ali zapravo govorim o Recepu Tayipu Erdoganu, predsjedniku Turske koji se uspijeva izvući – i pored očigledne korumpiranosti – politizacijom zakona, i koji nudi uznemirujući uvid u to kako bi Trump mogao postati autokrata kakav očigledno želi biti. To ne treba da iznenađuje jer je Trump, koji voli diktatore, više puta izražavao divljenje prema Erdoganu i njegovom režimu.
Autoritarni instinkti i prezir prema vladavini prava nisu jedine stvari koje su zajedničke Erdoganu i Trumpu. Obojica preziru stručnost. Obojica su se okružili ljudima koji su prepoznatljivi po svojoj neukosti i bizarnim stavovima.
Da li je to bitno? U Sjedinjenim Državama, akcije rastu i ekonomija napreduje. Erdogan predsjedava u vrijeme pravog ekonomskog buma. Investitorima i tržištima izgleda da ne smeta ludilo na vrhu. Činjenica da tvorci ekonomske politike nemaju pojma o čemu pričaju, kao da nema nikakvog uticaja.
Sve do trenutka kada bude imala.
Istina je da je većinu vremena, kvalitet ekonomskog vođstva manje važan nego što ljudi misle. Zaista destruktivne politike poput one koja je Venecuelu gurnula u propast su jedna stvar. Ali standardne politike poput promjene poreskog zakona rijetko imaju dramatične posljedice. Prošle godine, Trump i njegovi saveznici u Kongresu su izdejstvovali poreske olakšice od dvije bilijarde dolara. To je prilično velika suma ali je imala mali efekat, dobar ili loš.
Suštinski, dokle god ekonomiju ne drmaju žestoki šokovi, politički stavovi nisu bitni. Neko ko gleda na američki rast posljednjih nekoliko godina i ko ne zna da su izbori u SAD održani 2016. nema razloga misliti da se nešto važno dogodilo.
Ali kada do velikih šokova dođe, kvalitet vođe je onda mnogo važan. A to upravo gledamo u Turskoj.
Usput: čak i ako kvalitet ekonomskog vođstva ima značaja samo tokom krize, pomislili biste da će tržišta razmišljati unaprijed i inkorporirati rizik loše hendlovanih budućih kriza u cijene akcija i obveznica. Nekako se to nikada ne desi.
Ono što dobijamo jesu dugi periodi mira praćeni iznenadnom panikom. Studenti međunarodnih makroekonomija vole citirati Dornbuschov zakon (nazvan po Rudigeru Dornbuschu): “Krizama treba mnogo više vremena da dođu nego što mislite, ali kada dođu, dogode se brže nego što možete zamisliti.”
Ono što se dešava u Turskoj je klasična kriza valute i duga. Prvo, nacija postaje popularna kod međunarodnih investitora i nabije pozamašan strani dug – u slučaju Turske duguje se domaćim korporacijama.
Onda, iz kog god razloga, počinje gubiti svoju primamljivost: Trenutno, tržišta koja se tek pojavljuju opterećena su porastom dolara i kamata Sjedinjenih Država. A u tom trenutku samonametnuta kriza postaje moguća. Spoljni faktori uzrokuju gubitak povjerenja, što dovodi do pada valute zemlje, ali propadajuća valuta izaziva da domaća vrijednost onih stranih dugova eksplodira; pogoršava se ekonomija, što dovodi do daljeg pada povjerenja i tako dalje.
U to vrijeme, kvalitet vođstva odjednom počinje mnogo značiti. Potrebni su vam zvaničnici koji razumiju šta se dešava, koji mogu smisliti odgovor i imaju dovoljno kredibiliteta da im tržišta vjeruju. Erdoganov režim ništa od toga nema.
Da li je onda previranje u Turskoj uvid u ono šta će se desiti SAD pod Trumpom? Ne baš: iako Amerika pozajmljuje iz inostranstva, ona pozajmljuje samo u svojoj valuti, što znači da nije podložna klasičnoj krizi tržišta u usponu.
Ali mnogo stvari može krenuti po zlu, poput krize spoljne politike ili trgovinskih ratova, a može se reći da Trumpov tim nije spreman ni za jednu od ovih mogućnosti. Možda nikad neće morati da se pozabave nekim ozbiljnim izazovima. Ali šta ako budu morali?
(TBT, The New York Times)
