Evropske kompanije brzo su odlučile investirati u Iran pošto je 2015. pristao zatvoriti svoj program nuklearnog naoružanja u zamjenu za podizanje ekonomskih sankcija.
Proizvođači automobila poput Daimlera i Peugeot–Citroena povezali su se sa iranskim partnerima kako bi tamo prodavali automobile. Njemački Simens ima dogovor o proizvodnji lokomotiva. Total iz Francuske je počeo projekat ofshore ispitivanja prirodnog gasa.
Ali čak i prije nego što se američki predsjednik Donald Trump povukao iz sporazuma sa Iranom, mnoge kompanije su smanjile očekivanja i ograničile investicije. Budućnost im djeluje sumorno dok evropski lideri pokušavaju utvrditi da li se može nastaviti bez SAD.
Evropski zvaničnici žele pronaći način da zaštite svoje kompanije od američkih sankcija dok rade u Iranu.
Iz SAD ne stižu optimistične vijesti. Ministar finansija Steven Mnuchin rekao je da će dozvole Boinga i Eirbusa, američkog i evropskog proizvođača aviona, za prodaju u Iranu “biti opozvane”.
“Cilj je da se Iran maksimalno pritisne sankcijama”, rekao je Mnuchin.
Sa populacijom od 82 miliona i pozamašnim rezervama nafte, Iran je relativno netaknuto tržište sa potencijalom brzog razvoja i predstavlja rijetku priliku za zapadne kompanije.
Za Evropu, Iran je naročito obećavajući primjer zemlje koja pomaže u izvlačenju regiona iz dužničke krize posljednjih godina. Njemačke kompanije, na primjer, odlično su zarađivale prodajom fabričke mašinerije, elektrodistributivne infrastrukture i građevinske opreme zemljama u razvoju koje su morale da izgrade moderne ekonomije.
I pored svog potencijala, Iran je mahom bio razočaranje za evropske investitore. U disfunkcionalnoj ekonomiji, mnogi nisu uspjeli da se izbore sa birokratijom prepunom borbe za vlast.
Kompanijama ne odgovara ni nespremnost stranih banaka da obezbijede finansiranje, ni strahovi – kako se ispostavilo opravdani – da nuklearni mir neće potrajati.
Iako je izvoz iz Evropske unije u Iran porastao za trećinu prošle godine, na 10,8 milijardi eura, zemlja je i dalje 33. na listi trgovinskih partnera bloka, iza Kazahstana i Srbije.
“Njemačko-iranski ekonomski odnosi ne ispunjavaju svoj potencijal”, kaže Volcker Treier, predsjedavajući odjeljenja za izvoz u Udruženju njemačkih privrednih i industrijskih komora.
Poslije Trumpove odluke da ne proširi moratorijum na sankcije, kaže Treier, “umjereno pozitivni razvoj u poslovanju sa Iranom je pod velikim znakom pitanja”.
Na kraju, moguće je da su očekivanja bila previsoka.
Nakon što su sankcije ukinute, francuski Airbus je potpisao sporazum o remakeu ostarjele flote “Iran aira” sa više od 100 letjelica, uključujući i desetak “super džambo A380”. Do sada je Airbus isporučio tri aviona, od kojih nijedan nije “super džambo”, rekao je portparol kompanije.
Tokom 2016, Daimler je potpisao sporazum sa kompanijom Iran Khodoro, proizvođačem automobila sa sjedištem u Teheranu, o distribuciji Fuso kamiona. Potražnja je bila ograničena zbog slabe ekonomije Irana, rekao je portparol Daimlera Florian Marten.
Čak i naftna industrija Irana ima problema sa privlačenjem stranih investitora – jedini značajan sporazum koji je zemlja potpisala poslije podizanja sankcija je onaj sa Totalom, za razvoj ofshore bušotina prirodnog gasa. Da li će Total ostati pri sporazumu, otvoreno je pitanje. Iako će Evropa možda i uspjeti dobiti protekcije za kompanije iz regiona, kompanije strahuju od nametanja sekundarnih sankcija.
Zvaničnici Evropske unije kažu da su planirali ublažiti uticaj Trumpovog povlačenja – pretpostavlja se tako što će izdvojiti kompanije poput Totala.
“Radimo na zaštiti interesa evropskih kompanija”, rekla je Maja Kocijančić, portparolka Evropske komisije.
Zasada nije jasno koje će to mjere biti.
(TBT, The New York Times)