Ovo je priča o djetinjstvu. Ovo je priča o slučajnosti. O korijenima. O Edinsonu Cavaniju i Luisu Suarezu.
O jednom prašnjavom, blagorodnom gradu Saltu.
Grad na rijeci, na samoj granici sa Argentinom ima oko 100.000 stanovnika. Grad koji je uvijek služio kao polazna tačka, a ne odredište. Fasade nisu sređene. Nema ni grafita. Umjesto toga, dva najpoznatija sina stoje u izlozima. Na fotografijama se vide oni, još kada su bili djeca, ali vrlo lahko prepoznatljivi. Dva klinca rođena u tri nedjelje razmaka sa istom strašću, a opet toliko različiti.
Nevjerovatno je samo pomisliti da bi dva igrača takve klase mogla poticati iz Salta.
Centar grada je kompaktan, prolaze oni kamioni što iza sebe ostavljaju oblak crnog dima. Poljoprivreda je glavna djelatnost. Tu u centru, oko rijeke, postoje veliki trgovi i zgrade. Kako se odmičete razmaci između kuća postaju sve veći, počinje prašina i polahko stižete u ruralne predjele.
U Saltu ne postoji nogometni tim, iako je NK Salto proveo dvije sezone u drugoj diviziji 2000-ih godina. Ali postoji ljubav prema fudbalu, mnogo terena i lokalnog rivalstva. Iz Salta je i Hoze Leonardo Andrade, osvajač Svjetskog prvenstva sa Urugvajem 1930. godine.
Zapravo, očevi Cavanija i Suareza igrali su nogomet u Saltu i igrali jedan protiv drugog mnogo puta.
Luis Cavani bio je napadač za Salto Urugvaj dok je Rudolfo Suarez bio stameni defanzivac Deportivo Artigasa. Kažu da je bio prgav i prljav igrač (na koga li to podsjeća!?), ali i u šali dodaju da nikada nikoga nije ujeo.
Prava se debata vodi u Saltu oko toga kada su njihovi sinovi prvi put zaigrali jedan protiv drugog. Tokom devedesetih se svakog februara održavao turnir za petogodišnjake i šestogodišnjake. Tu su igrali i klubovi u kom su igrači Cavani (Nasional) i Suarez (Artigas). Vjerovatno su tu igrali jedan protiv drugog, ali niko u Saltu se ne sjeća tačno. I nema nikakvog zapisa da su se susreli.
Deset godina poslije toga su se sigurno sreli. U junu 2006. Kavani je dao gol za Danubio protiv Suarezovog Nasionala i slavio sa 2:1. Za godinu dana obojica će biti u Evropi. Cavani u Palermu, Suarez u Groningenu.
“Posljednjih godina smo sazreli i poravili naš odnos. Kao da imamo malo rivalstvo između nas koje nam pomaže da naša reprezentacija igra bolje. On je otišao u Montevideo kada je imao sedam godina tako da nam se putevi nisu ukrstili. Koincidencija je da potičemo iz istog mjesta. Salto nije veliki grad, ali ni pretjerano mali. Slažem se da je jako rijetko da dva momka koja su rođena tako blizu dođu tu gdje jesu u isto vrijeme”, rekao je Cavani.
Priča o Cavaniju
Kavani je uvijek volio ptice. Volio je kako se kreću, kako žive, kako sporo rastu. Mnogima je u pamćenju ostalo kako je mali Edi jurio ptice po Saltu, trčao po ulici. Ne bi ga bilo satima, uživao bi u svojoj strasti.
Otac mu je radio na održavanju puteva i Edi bi često išao sa njim. Dok bi njegov otac radio, mali Cavani bi postavljao zamke okolo, hvatao ptice i onda ih nosio kući da ih hrani i brine o njima. Kuća je ubrzo počela ličiti na golubarnik.
Išao je u ribolov sa ocem, a kasnije i u lov. Lovio je jelene i divlje veprove. Volio je zrak, prirodu, da diše punim plućima. Nikada nije bio sjajan đak. Uvijek je razmišljao o odmoru. Bio je stidljivo dijete, ali su ga drugari voljeli.
Kada je imao 12 godina njegov razred je trebalo da ide u obilazak Urugvaja. A Cavani nije imao novca za to. Njegovi drugari iz odjeljenja su prodavali pastu kako bi skupili novac i pomogli mu da im se pridruži. Ali sve je to nestajalo kada bi Cavani stao na teren za nogomet. Bio je vrlo borben. Šta god da se igralo, želio je pobijediti.
Sve mu je to otac usadio.
Priča o Suarezu
Kada je imao sedam godina, mali Suarez je bio na velikoj raskrsnici. Njegov otac je završio vojne dužnosti i morao se preseliti u Montevideo kako bi tražio posao. Cijela porodica je otišla, osim Luisa. Nije želio preseliti se. Svi njegovi drugari bili su u Saltu. Njegov život je bio u tom gradu. Mjesec dana je ostao kod bake prije nego što ga je ona konačno ubijedila da se pridruži porodici.
Bilo mu je teško. Salto jeste drugi najveći grad u Urugvaju, ali je 17 puta manji od Montevidea. Salto je u suštini ruralna sredina. A Montevideo je sve suprotno.
Sve je bilo teško i za njegove roditelje koji su se razveli kada je Suarez imao devet godina. Luis je od slobodnog života u Saltu morao prolaziti kroz jednu od najopasnijih četvrti kako bi mogao otići na trening. Dani bosonogog šutiranja lopte su prošli.
Tokom 20. stoljeća Montevideo je toliko porastao da je usisao polovinu stanovništva Urugvaja koji su stigli tu kako bi potražili posao i bolji život. Na autobuskoj stanici u Montevideu piše “Cijela nacija pod jednim krovom”. Tu je Suarez provodio dosta vremena jer je njegova majka tu radila kao čistačica. Život u tom kvartu je očvrsnuo Suareza.
Kada mu se otac odselio, Suarez je osjetio da nema tačku oslonca u životu. Bio je ljubomoran na drugare i podršku koju oni dobijaju od roditelja. Osjetio je da je prepušten sebi i frustracije su prokljulale. Bilo je perioda kada je bio apatičan po pitanju svega i svakoga. Bio je u opasnosti da izgubi mjesto u mlađim kategorijama Nacionala.
Njegov život bi bio drugačiji da nije bilo dvije svijetle tačke. Prva je Vilson Pirez, direktor Nacionala. Drugi je njegova djevojka, danas supruga, Sofija.
“Srećom, sreo sam Sofiju. Ona mi je pokazala pravi put”.
Prvi put kada je Cavani otišao van Salta imao je 14 godina. Ali želio se vratiti sa nogometnih proba. Nedostajala mu je porodica, selo, njegove ptice. Nedostajao mu je Saltu. Njegov brat, Cristian, može to da razumije. On je išao istim putem kao i Edi. Bio je snažan defanzivac.
Ali, nije uspio.
“I ja sam trenirao tamo. Ali mi je uvijek nedostajao Salto. Uvijek sam se vraćao. Iznova i iznova. Sve dok se jednom nisam vratio i zauvijek ostao. U tom smislu – Edi je bio jači od mene”, kaže Cristian.
On i dalje živi u kvartu gdje je odrastao. Samo jedan običan član zajednice. Njegov život je vjerovatno ono što bi Cavani živio da nije postao to što jeste.
“Za mene je Salto sve. Kao i za Edinsona. Danas on ima svoj posao. Posvetio je pažnju karijeri. Ali uvijek razmišlja o povratku. Nedostaje mu to svakoga dana. Uvijek to nosi sa sobom”, kaže Cavanijev brat Cristian.
Od njegove kuće se kratko šeta do Serhija Suareza, Luisovog ujaka i prvog trenera. On prodaje drva za ogrijev, ali brojni trofeji koje ima govore i o drugom pozivu kojim se bavio.
“Bio je dijete koje voli loptu. Uvijek je bio s loptom. Imao je mnogo energije. Bio je neumoran”, prisjeća se Suarezov ujak koji kaže da je ostao u stalnom kontaktu sa Luisom koji mu je slao dresove i potpise na svom putu od Groningena, preko Ayaxa do Liverpoola i Barcelone.
Ima, kaže, dugo kako Suarez nije bio u Saltu.
“Samo smo ja i njegova baka još u Saltu. Drugari su otišli. Siguran sam da će doći jednog dana, ali to ne tražim od njega. Samo me je nekoliko puta baka pitala da li će doći, ali sam prećutao odgovor”.
Ako ništa, postoji statua Suareza u centru grada, na uglu ulice Urugvaj i Amorim. Naravno, u dresu Urugvaja.
Dva dječaka iz istog mjesta, sa drugačijim životnim putevima. Koji su se, srećom – ukrstili na vrijeme. Dvije devetke svjetske klase na 100.000 stanovnika. Nije loše…
(TBT, Mozzartsport)