Piše: Pankaj Mishra, thebosniatimes.ba
Samuel Moyn je prošle godine u časopisu Dissent pisao o tome kako američki liberali nikada nisu odustali od „američke izuzetnosti koja podrazumjeva da su SAD jedinstvene u svijetu po svojim vrlinama” i da je tek Trumpov dolazak na mjesto predsjednika razotkrio „koliko smo zastrašujuće obična nacija rukovođena populističkim šovinizmom i agresivnom spoljnom politikom”. Ali činjenica da su predsjednikove odluke o raketnim napadima na strane ciljeve zadobile dvopartijsku podršku pokazuje da se malo toga zapravo promjenilo. Kada je Trump u aprilu prošle godine naredio raketne udare na Siriju, Fareed Zakaria je pozdravio ovaj „veličanstveni trenutak”: „Donald Trump je sinoć postao predsjednik SAD”. Dok su Trumpovi „sjajni i novi” projektili letjeli prema Siriji, En-Meri Sloter, bivša službenica u Obaminoj administraciji i predsjednica fondacije Nova Amerika, tvitovala je da je predsjednik uradio „pravu stvar… mada bombardiranje neće spasiti sirijske građane od mnogih drugih užasa i protivzakonito je po međunarodnom pravu”.
Artur Kesler je pisao da je „srozavanje intelektualaca jedan od simptoma bolesti, baš kao i korupcija vladajuće klase i uspavanost proletarijata. Sve su to simptomi istog fundamentalnog procesa”. Jasan znak intelektualne slabosti može se prepoznati u očajanju sa kojim centristi i liberali, uklonjeni sa kormila američke moći, tragaju za idejama i inspiracijom na lumpenskoj desnici. Stranica za gostujuće kolumniste u The New Yot Times dala je prostor poznatom poricatelju klimatskih promjena Bretu Stevensu i univerzitetskom agitatoru poznatom po progonu arapskih profesora Berry Vice (koji inače piše za Murdocovom Wall streat journalu). Magazin Atlantic je zaposlio, a svega nekoliko dana kasnije i otpustio Kevina Williamsona, kolumnistu konzervativnog časopisa National review , poznatog po prijedlogu da se žene koje su izvršile abortus kažnjavaju vješanjem. U ovakvom haosu „intelektualni lideri” se uzdižu preko noći, bez jasne putanje i sa malo iskustva. Jordan Peterson, evanđelista sa Youtubea, koji vjeruje da feministkinje imaju „nesvjesnu želju za brutalnom muškom dominacijom”, proglašen je na stranicama The New York Timesa za „najuticajnijeg zapadnog javnog intelektualca”, a pobrao je pohvale i od The New York Magazine i Atlantica.
Ali najbesramniji surferi na ovoj plimi pomodnih općih mjesta ipak su bogati i uticajni čuvari „liberalnog poretka”, čije dijagnoze i recepti dominiraju komentarima u Financial Timesu, The New York Timesu, Economistu. Oni diletanta iz Bijele kuće prikazuju kao nepogodu bez presedana, opasniju od ekonomske nejednakosti, blokirane vlade, nenaplativih dugova, poslova koji su otišli preko oceana, nezauzdane moći korporacija i kompromitirane zakonodavne moći koja je dovela do toga da Trump milionima Amerikanaca postane prihvatljiv kandidat. U pokušaju da očuvaju liberalni poredak novinari, političari, bivši državni funkcioneri i politički angažirani biznismeni s obje strane Atlantica grebu noktima i zubima u obnoviteljskom zanosu. Ubrzo nakon Trumpove pobjede, „Treći put”, think-tank pod vođstvom bivšeg savjetnika Billa Clintona, lansirao je The New blue, 20 miliona dolara vrijednu kampanju sa ciljem oživljavanja „vitalnog centra”. U aprilu je otkriveno da „Patriote i pragmatiste”, privatnu debatnu grupu političkih komentatora bliskih administracijama Baracka Obame i Georgea Busha Yuniora, finansiraju milijarderi. U Britaniji je isplivala centristička politička partija sa 50 miliona funti u kasi. Jedan od njenih donatora, Tony Blair, objasnio je prošlog marta u The New York Times da „u cilju spasavanja i napretka liberalne demokratije treba sastaviti koaliciju koja će biti popularna, a ne populistička”.
Ponovo ojačani centrizam, napisao je Blair, treba prepoznati „autentične kulturalne strahove”, između ostalog i one od imigracije. Istog mjeseca, Blair je donirao 10 miliona funti za „Oživljavanje centra”, „nepartijsku platformu” pod kontrolom „Instituta za globalne promjene” i zaposlio Jahu Monka, predavača sa Harvarda, da povede borbu protiv „lažnog populizma”. U svojoj knjizi „Narod protiv demokratije“ Monk uporno ponavlja Blairov refren: „Branitelji liberalne demokratije samo će dalje pojačati populistički požar ako zanemare strah ljudi od propusnih granica i njihov gnjev zbog imigracije”. Baš kao što Blair tvrdi da nema svrhe u „opsesivnom bavljenju pitanjima poput rodnog identiteta” jer to povređuje „bijelu radničku klasu”, novu svijetu kravu poraženih elita – Monk optužuje „ljevicu” zbog štetne opsesije identitetskom politikom, kulturalnom aproprijacijom i gušenjem slobode govora.
Moyn je još 2006. upozoravao na „anti-totalitarni liberalizam” koji je u doba rata protiv „islamo-fašizma postao omiljeni pristup mnogih političkih elita u zapadnim demokratijama”. Ovo je izgleda neiskorenjiv intelektualni refleks koji se prepoznaje i u Monkovom oživljavanju suprotnosti popularnih u doba Hladnog rata i rata protiv terorizma: liberalna demokratija protiv autoritarizma, sloboda protiv njenih neprijatelja. Predstavljajući ove manihejske podjele ne kao geopolitičke izazove, već kao unutrašnji problem zapada on predlaže i odgovarajuće kvazi-rješenje: „inkluzivni nacionalizam”, koji su Obama i Macron već artikulirali u svojim govorima. Trebamo se fokusirati „na ono što nas spaja, a ne razdvaja”; pritom je ljevica kriva za „radikalno odbacivanje nacije i svega što uz nju ide“. Ali kako ponovo izgraditi „kolektivni oblik pripadanja” na rasno i etnički heterogenom zapadu? Monk priznaje da „ne možemo ponovo stvoriti prijetnju komunizma ili fašizma”. Pa ipak, „možemo se podsjetiti da je građansko obrazovanje glavna linija odbrane pred izazovima autoritarizma”. Đake koji trenutno uče kako da „preziru naše tradicionalne političke institucije” i kod kojih se podriva duh prosvjetiteljstva treba obučavati da budu „ponosni branioci liberalne demokratije”. „Retorika je bitna”, insistira on. Hillary Clinton je na primjer „trebalo ubjediti birače da je odlučna u namjeri da promjeni status quo”.
Ovakvi i slični usputni uvidi koje Newyorker smatra „pronicljivima”, a The Guardian „izuzetnima” korisni su prije svega kao potvrda istrajnosti ancien regimea u uredničkim odborima, odjeljenjima političkih nauka, think-tank-ovima i televizijiskim studijima sa obje strane Atlantica. Blair, koji za velike pare dijeli savjete despotima i plutokratima po svijetu, dok kod kuće izbjegava hapšenje, više nije pogodan za lidera svjetskih promjena. Ali njegov projekat obnove vitalnog centra privlačan je antitotalitarnim liberalima na instinktivnom nivou. Njima je pad Berlinskog zida jednom zauvijek potvrdio da alternativa ne postoji. To su ljudi koje je Trump uhvatio na spavanju. Upravo su ovi zastupnici deregulacije, privatizacije i preventivnih ratova najpodložniji Monkovim bajkama, u kojima se Amerika kretala ka „realizaciji svoje uzvišene koncepcije” prije nego što joj je put prepriječilo zlo čudovište. „A onda se pojavio Donald Trump”, piše Monk, „predsjednik koji otvoreno odbacuje ustavne norme”.
Prilog „otvoreno” sugerira da je najproblematičnija stvar u vezi sa Trumpom to što je on skinuo veo koji je prikrivao borbu za moć i bogatstvo među tradicionalnim vladajućim klasama. Monk ne razmatra mogućnost da je možda laganje zvaničnika u vezi sa ilegalno vođenim ratovima i njihovi napadi na građanske slobode to što je kod ljudi produbilo skepsu prema liberalnoj demokratiji. On taktički ćuti o činjenici da su mnogi vodeći liberalni demokrati – Blair, ali i Clinton, Lagard, Shreder, Oland, Rahoj, Renzi, Cameron i Ozbourne – stalno iznova hvatani u rotacionim vratima između biznisa i politike. Isto tako, on ne spominje da je upravo Obama bio taj koji je, kako piše Moyn, “uvećao predsjednička ovlašćenja koja su sada dospjela u ruke jednog šarlatana”, niti da je u pokušaju da podmiri ekstremne desničare iz redova republikanaca, Obama deportirao imigrante ekspeditivnije nego Trump. Macron, još jedan od Monkovih ljubljenih liberalnih demokrata, ne samo da sprovodi temeljnu privatizaciju, već istovremeno uvodi antiimigrantske i antiizbjegličke mjere koje čak i Nacionalni front slavi kao „političku pobjedu”.
Ovo nije prvi pokušaj pragmatičnih patriota da pobjede desničare na njihovom terenu. Suprotno Monkovoj poučnoj priči o liberalnoj demokratiji, mejnstrim partije lijevog centra su takođe sprovodile metode onoga što Stewart Hol naziva „autoritarnim populizmom”, i to još od naftnih udara i recesija 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Hol je skovao ovaj termin kasnih 70-ih kako bi opisao „uspon radikalne desnice pod pokroviteljstvom tačerizma” iz ruševina „socijaldemokratskog konsenzusa”. Pošto je kapitalizam bio pogođen nerazrješivom strukturalnom krizom, bilo je neophodno mobilizirati svježu populističku podršku – nerijetko izazivanjem moralne panike u vezi sa imigrantima – za sprovođenje strogih neoliberalnih mjera. Trideset godina kasnije i novi laburisti su pred kraj svog mandata pribjegli autoritarnom populizmu. Kako se ističe u jednom tekstu iz američkog internet-magazina The Utopian, Blair je „uvukao Britaniju u rat u Iraku” služeći se prisnim lažima, nakon čega je „usvojio najrestriktivnije antiterorističke zakone u Evropi”. „Autoritarna crta” je prisutna i kod Blaira i kod Browna i obojica su „pribjegli mjerama prisile” zato što „nisu bili u stanju ostvariti pravi ekonomski napredak”. Ekonomski rast „izrazito koncentriran u finansijskoj industriji” bio je „postignut po cijenu sve većih ustupaka bankarima i super-bogatašima”. Kao rezultat ovog procesa „klasa najsiromašnijih je nastavila rasti”, a mnogi pripadnici „razočarane bijele radničke klase” su se povukli iz izborne politike ili su se okrenuli radikalnoj desnici. „Laburistički populizam”, piše u zaključku ovog teksta, „bio je očajnički pokušaj da se ponovo pridobiju ovi glasači”.
Autor ove polemičke i dalekovide analize – o centru koji je popustio mnogo prije Trumpove kandidature – bio je niko drugi do Jasha Monk. Godine 2010. on je prezirao Blairovo „očajničko podilaženje” ekstremnoj desnici i „super-bogatašima” i činilo se da se slaže sa dijelovima britanske ljevice koja „smatra da je vrijeme da se ‘novi laburisti’ pošalju u penziju”. Radeći danas na projektu oživljavanja blerizma Monk ponavlja grijeh svog poslodavca i mnogih drugih ocvalih centrista krajnjom relativizacijom svojih osnovnih principa.
***
Karijera Samuela Moyna obilježena je preokretom u suprotnom smjeru: od mladalačke očaranosti sladunjavim hitom „trećeg puta” do ponovnog otkrivanja Internacionale, od entuzijastičnog podržavaoca moći do njenog nemilosrdnog kritičara. Danas je jedan od najistaknutijih intelektualnih glasova američke ljevice koja je, budući da joj je uskraćen pristup mejnstrim medijima prezauzetim pljuvanjem po Trumpu i veličanjem njegovih ostrašćenih protivnika – iznenada procvjetala u novoj periodici (Jacobin ViewpontThe Los Angeles Review of Books), i na oživljenim stranicama Beflera, Boston Review, Disenta, n+1, New Republice i National. Skeptičan prema ostrašćenom antitrampizmu, Moyn je odlučio da u trenutku „tranzicije iz perioda liberalnog uspona u period liberalne krize” obnovi „egalitarističke ideale i prakse” koje je neoliberalni kapitalizam ukinuo u svom pobjedničkom naletu.
Godine 1999. Moyn je bio očaran idejom Amerike koja donosi pravdu očajnim i neprosvjećenim narodima sveta. U tome nije bio sam. Devedesete su obilovale iluzijama proisteklim iz sloma komunističkih režima, povlačenja socijaldemokratije u Evropi i napuštanja socijalističkih ideala u postkolonijalnoj Aziji i Africi. Etički vakuum koji su proizveli ovi događaji bio je popunjen ideologijom ljudskih prava kojima je povjerena, kako piše Moyn, „veličanstvena politička misija stvaranja globalnog okvira za ostvarivanje slobode, identiteta i prosperiteta”. Te 1999. Blair je u Chicagu izjavio: „Sviđalo nam se to ili ne, danas smo svi internacionalisti”. Zapadne vrijednosti i zapadni interesi su se stopili, a „širenje vrijednosti slobode, vladavine zakona, ljudskih prava i otvorenog društva” – ako je neophodno i silom – postalo je novi imperativ. Prvi Zalivski rat, vođen navodno zbog ljudskih prava građana Kuvajta, pomogao je da se iskristalizira uvjerenje po kojem nacionalni suverenitet više nije neprikosnoven. Ljudska prava, budući univerzalna, postala su korisno sredstvo u omalovažavanju principa koji su malim državama tokom Hladnog rata garantirali zaštitu od supersila.
Intelektualna, moralna i pravna podrška „novom svjetskom poretku” poticala je iz različitih izvora. Human Rights Watch je podržao katastrofalnu vojnu intervenciju Washingtona u Somaliji 1992. Jirgen Habermas je nakratko ubjedio sebe da bi SAD mogle stvoriti kosmopolis u kantovskom duhu. John Rols je prenoseći svoju teoriju pravde u domen međunarodnih odnosa 1999. izjavio da društva koja krše ljudska prava mogu s pravom biti izložena ekonomskim sankcijama i vojnoj intervenciji. Liberalne države, koje su po prirodi nezainteresirane za imperijalnu slavu, mogu opravdano voditi samoodbrambene ratove protiv „odmetničkih” država. Sinergija ciljeva State departmenta, zagovornika ljudskih prava i militarističkih humanista postala je još izraženija poslije napada na SAD 11. septembra 2001. Philip Bobit, savjetnik u nekoliko američkih administracija i Blairova i Cameronova muza, tvrdio je u knjizi Ahilov štit: rat, mir i tok historije / The shield of Achilles: War, peace and the course of history (2002) da „nijedna država ne može računati na neprikosnovenost svog suvereniteta ako uporno odbacuje parlamentarne institucije i garancije ljudskih prava”. U knjizi Pakleni problem: Amerika i doba genocida / A problem from hell: America and the age of genocide, takođe objavljenoj 2002, Samantha Power ponudila je recept za izlaženje na kraj sa svjetskim zločincima: američki unilateralizam nesputan međunarodnim institucijama. Hvaleći Bushov preventivni napad na Irak Michael Ignatijeff je 2003. preporučivao osnivanje nove američke imperije zasnovane na „vrlinama slobodnog tržišta, ljudskih prava i demokratije nametnutih pomoću najjače vojne sile koju je svijet ikada vidio”.
Kao Obamina kandidatkinja za ambasadora u UN Power je pisala da su SAD „najbolja zemlja na svijetu” i zaklela se da će „zastupati interese Izraela i neumorno raditi na njegovoj odbrani”. Naredne godine tvitnula je svoju sliku sa stadiona Jenki na kojoj se vidi kako uživa u bejzbol utakmici u društvu Henriya Kissindžera. U intervjuu za Newyorker Power je izjavila da „kako vrijeme prolazi sve više gravitira ka ljudima ‘koji završavaju posao’”. Slično važi i za Ignatijeffa, njenog bivšeg kolegu sa harvardskog „Car centra za ljudska prava“, koji je u The New York Timesu skicirao „dopustive” oblike mučenja; njegove preporuke (koje su uključivale „držanje zatvorenika sa kukuljicama na glavi”) pojavile su se u nezgodnom trenutku – upravo u vrijeme kada su iz Abu Graiba isplivale prve slike zatvorenika sa kukuljicama na glavama. Ovakvi ambiciozni akademski radnici spremno su podržali američku odlučnost i odgovarajuće vrline kao rješenje za najteže svjetske probleme. Naravno, ljudska prava lišena sigurnog zakonskog i filozofskog temelja lahko bivaju prisvojena od strane imperijalističkih režima. Jednom kada je bilo definirano kao neodvojivo od širenja slobodnog tržišta i drugih stvari neophodnih za stvaranje Pax Americanae, širenje ljudskih prava je moglo biti predstavljeno kao dio Pentagonove misije i prirodni izvod vašingtonskog konsenzusa – način da se završi svaki posao. Pomoglo je i to što ljudska prava nude i zavodljivi „anti-politički” element kraja historije. Ova anti-politika, sa žaljenjem je konstatirao Tony Jade u svojoj knjizi Teško zemlji, „navela je generacije mladih aktivista da povjeruju kako u situaciji u kojoj su uobičajeni putevi za promjenu beznadežno neprohodni, treba napustiti političko organiziranje u korist nevladinih organizacija posvećenih jednoj temi, i neuprljanih kompromisima”.
Moyn je postao jedan od ovih aktivista, ali se u međuvremenu odrekao svog mladalačkog romantizma. Njegova djela se mogu čitati i kao dugačko pojašnjenje načina na koji je odgovornost da se pomogne postala nerazlučiva od prava da se bombardiraju ili izoliraju navodni neprijatelji (Jugoslavija, Avganistan, Irak, Sirija), prava da se tetoše „prijatelji” (Saudijska Arabija, Egipat, Izrael) i prava da se bude pasivan prema „tržišnim fundamentalistima” koji su razliku između globalnih bogataša i svih ostalih učinili „većom nego ikada”. U knjizi Posljednja utopija / The last utopia (2011) Moyn je napao samozadovoljnu pretpostavku jednog Ignatijeffa i njemu sličnih da je svijest o užasima Holokausta pomogla da nakon rata dođe do „revolucije moralnih obzira” oličene u svetosti ljudskih prava. Prije svega, ističe Mojn, „u poslijeratnom periodu nije bilo raširene svijesti o Holokaustu”, a tokom 50-ih i 60-ih malo ko je bio u stanju da navede ljudska prava iz deklaracije UN. Diskurs ljudskih prava postao je popularan tek 70-ih. Intelektualci, naročito u Francuskoj, iskoristili su ih kao zamjenu za svoju vjeru u socijalizam i treći svijet, i kao moralnu potporu svom antitotalitarnom liberalizmu. Političari poput Jimmya Cartera iskoristili su ljudska prava kao oružje za novu ideološku i moralnu ofanzivu protiv Sovjetskog Saveza.
Moynova nova knjiga pokazuje i kako su ljudska prava, pored toga što su omogućila američki militarizam kao „nemoćnog pratioca tržišnog fundamentalizma”, doprinejla globalnoj „eksploziji nejednakosti”. Upravo se tokom 70-ih pokret za ljudska prava ustalio u onome što David Kenedi u svojim zajedljivim memoarima o ljudskopravaškom aktivizmu u Urugvaju 1984, Rituali proljeća / The rights of spring (2009), naziva „mehaničkim i ustaljenim rutinama profesionalnog zagovaranja”. Prisećajući se vremena koje je proveo u kancelarijama Human Right Wacha u Empire State Building, Kenedi opisuje kako su 80-ih i 90-ih zapadne grupe za ljudska prava oblikovale svoju strategiju „snishodljivog imenovanja i posramljivanja krivaca”. Ovaj model ljudskih prava je postao preovlađujući, iako je bio daleko od univerzalnog. U Južnoj Africi, na primjer, ljevičarski aktivisti koji su se borili protiv aparthejda koristili su jezik ljudskih prava ne samo kako bi odbranili žrtve državnog nasilja, već i kako bi zahtjevali širu demokratsku transformaciju.
Ono što je izdvajalo zapadni model od mnogih azijskih, afričkih i latinoameričkih mreža ženskih grupa i domorodačkih naroda, ili od alternativnih razvojnih i ekoloških organizacija, bila je njegova nezainteresiranost za „ekonomska i socijalna prava”: ono što Moyn definira kao „pravo na rad, obrazovanje, socijalnu pomoć, zdravstvo, stan, hranu i vodu”. Fokusirajući se na kršenje invidualnih prava od strane država, grupe koje su promovirale ljudska prava obavile su vredan posao dokumentiranja zločina koje su činile vlasti u Argentini, odredi smrti u El Salvadoru i državni teroristi u Gvatemali. Ali ove grupe su ostale uglavnom nezainteresirane za zloupotrebu moći od strane nedržavnih aktera, poput kleptokratskih oligarhija koje su se pojavile u Aziji, Africi i Latinskoj Americi tokom 90-ih i 2000-ih. Isto tako, one nisu imale puno toga da kažu o stravičnim posljedicama programa strukturalnog prilagođavanja koje su tokom 80-ih i 90-ih sprovodili MMF i Svjetska banka. Kako tvrdi Moyn, ljudska prava, politika i zakon možda jesu bili osjetljivi na „očigledne slučajeve bijede i neimaštine, kao i zastrašujuću represivnost autoritarnih i totalitarnih država, ali ne i na krizu nacionalnog blagostanja, stagnaciju srednje klase i okoštalost globalne hijerarhije“.
***
Moynova britka analiza možda neće biti naročito nova dugogodišnjim kritičarima zapadne moralne retorike na globalnom Jugu. Antikolonijalne vođe i mislioci znali su da zapadni imperijalizam mora biti radikalno restruktuiran kako bi se barem djelimično ispunilo obećanje nacionalnog samoopredjeljenja, a kamoli socijalizma. Kako je pisao Conor Cruise O’Brien u svojim izvještajima iz Afrike, percepcija zapadnih liberala kao „lažnih prijatelja“ bila je vrlo rasprostranjena, a sâm liberalizam se percipirao kao „umilna moralna maska koju društvo zasnovano na surovoj gramzivosti nosi pred ljudima koje pljačka“. Nepovjerenje u zapadni diskurs ljudskih prava takođe je bilo duboko i konstantno. Indonezijski mislilac Segatmoko doveo je u pitanje pretpostavku univerzalnog morala na kojoj se ovoj diskurs zasniva, ukazujući na globalne nejednakosti koje se održavaju zahvaljujući borcima za ljudska prava. Arundhati Roy je 2004. govorila o „uznemirujućoj promjeni paradigme“: „Čak i među najdobronamjernijima, sveobuhvatan i veličanstven pojam pravde polahko se zamjenjuje redukovanim i daleko slabijim diskursom ‘ljudskih prava’“ – u osnovi, minimalističkim zahtjevom da se ne bude ubijen, mučen ili nepravedno bačen u zatvor. Zbog ove promjene, tvrdila je Roy, „pokreti otpora u siromašnim zemljama… ljudskopravaške NVO vide kao savremene misionare“, saučesnike u pokušaju zapada da „svijetu nametne nepravednu političku i ekonomsku strukturu“.
Neki afro-američki aktivisti su od početka vidjeli da ljudska prava, u njihovoj hegemonističkoj američkoj formulaciji, nemaju za cilj omogućiti „politiku pravične raspodjele“. Čak i u vrijeme sastavljanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, V. E. B. Duboa je primjetio da su, kako piše Moyn, „ljudska prava neizbježno povezana sa mjestima moći“. Kao što je opisala Carol Anderson u knjigama Bez nagrade / Eyes off the prize (2003) i Buržoaski radikali / Bourgeois radicals (2014), Nacionalna asocijacija za unapređenje položaja crnih ljudi (NAACP) je uz Duboaovu pomoć 1947. uputila zahtjev novoosnovanim Ujedinjenim nacijama da priznaju Afro-amerikance kao žrtve kršenja ljudskih prava – ne samo zbog ropstva, segregacije i uskraćivanja prava glasa, već i zbog diskriminacije u sudskom sistemu, obrazovanju, stanovanju, zapošljavanju i pristupu zdravstvu. Duboa i drugi predvodnici pokreta za građanska prava ponavljali su argumente mnogih antikolonijalističkih aktivista da zakonska i politička prava nije moguće postići bez ekonomske sigurnosti i da puka zabrana diskriminacije ne može ispraviti stoljeća nepravde. Njihov zahtaev je naišao na žestoko protivljenje, ne samo bijelih suprematista među južnjačkim demokratima i konzervativnim republikancima, već i onih koje su smatrali saveznicima: na primjer pripadnika Trumanove administracije i Eleanor Roosevelt, koja je rekla Duboau da je ovim zahtjevom osramotio SAD pred Sovjetskim Savezom. Bilo je i onih koji su tvrdili da ovaj zahtjev miriše na socijalizam. Niko od njih nije želio da UN ima bilo kakvog uticaja na unutrašnje uređenje u SAD. NAACP je popustio pred braniocima bijele supremacije i Duboa je bio skrajnut. Napuštajući svoju široku definiciju ljudskih prava NAACP se zadovoljio uskim ciljem jednakosti pred zakonom. Nije nimalo iznenađujuće da duboke nejednakosti u obrazovanju, zdravstvu i stambenim uvjetima istrajavaju do danas: to je logika pokreta za ljudska prava, rođenog i odgajanog pod okriljem američke imperije.
U Posljednjoj utopiji Mojn pominje Duboaov pokušaj da internacionalizira pitanje položaja Afro-amerikanaca i definira institucionalni rasizam kao kršenje ljudskih prava, ali ne prepoznaje značaj Duboaovog neuspjeha da postigne ove ciljeve, baš kao ni mnoge druge hrabre i na propast osuđene pokušaje da se prevaziđu rasistička politika i ekonomske hijerarhije na globalnom Jugu. Moyn sada priznaje da je njegova ranija analiza bila nepotpuna. U Nedovoljnom on još efektnije ukazuje na provincijalni karakter nedjelotvornog i prevaziđenog zapadnog modela ljudskih prava. On piše da „lokalna i globalna ekonomska pravda zahtjeva redizajniranje tržišta ili barem preraspodjelu sredstava – a snishodljivo imenovanje i posramljivanje krivaca to nikada neće moći postići“. Pošto se, kako on tvrdi, pokret za ljudska prava ne može „napraviti iz početka, sa potpuno novim idealima i alatkama“, najbolje bi bilo da se „drži onoga što radi najbolje: obogaćivanja pojma građanskog i stigmatiziranja zla, bez pokušaja da se predstavi kao zastupnik cjelovite ‘globalne pravde’“.
Moynova knjiga je primjer obnovljenog interesiranja za političko i intelektualno nasljeđe dekolonijalizacije i sve oštrijeg preispitivanja liberalnog poretka i institucija globalnog upravljanja, stvorenih od strane i, kako se tvrdi, zbog Pax Americane. U knjizi Svijet borbe: kako moć, zakon i ekspertiza oblikuju globalnu političku ekonomiju / A world of struggle: How power, law and expertise shape global political economy Dejvid Kenedi krivi humanitarne intervencioniste i međunarodne advokate, kao i druge globaliste za stvaranje svijeta koji je „zastrašujuće nepravedan, podložan krizama, ekološki neodrživ i politički i ekonomski u vlasništvu nekolicine ljudi“. Martha Nussbaum je nedavno „sistem“ Ujedinjenih nacija nazvala „groteskno manjkavim i korumpiranim, potpuno lišenim demokratske odgovornosti, pa samim tim i bilo kakve proceduralne legitimnosti u nametanju zakona ljudima“. Gubitak legitimnosti se čini mnogo ozbiljnijom primjedbom u slučaju zapadnog pokreta za ljudska prava, koji će prije ili kasnije neizbježno morati se suočiti sa sopstvenim nedostacima.
Pretvorivši se, kako je to nedavno rekao David Rieff u časopisu Foreign Policy, u „sekularnu crkvu liberalnog globalizma“, pokret za ljudska prava je postao žrtva protivudara usmjerenog ka liberalnim globalistima. Principijelnoj manjini koja je dugo bila sumnjičava prema zapadnim NVO danas se pridružuju oportunističke poglavice većinskih pokreta. Erdogan je zatvorio predsjednika turskog ogranka Amnesty Internationala. Amnesty international Indija morao je privremeno zatvoriti svoje kancelarije u Bangaloru, nakon što su bile napadnute 2016. od strane indijskih nacionalista koji su optuživali ovu organizaciju za dizanje pobune. Netanyahu je nedavno deportirao direktora Human Right Wacha za Izrael i Palestinu. U Mađarskoj, Orban je odlučan u namjeri da protjera Soroševo Otvoreno društvo. A imajući u vidu Trumpovo divljenje autokratima, pokret za ljudska prava očekuje „najteži test od svog nastanka“, piše Rieff.
Izgleda da su odbrojani dani kada su mladi ljudi svoj politički idealizam prevodili na jezik liberalnog internacionalizma. Mladi muškarci i žene će se danas vjerovatnije pridružiti političkim pobunama protiv neoliberalizma nego progutati priču o ljudskopravaškoj anti-politici, čudesno izmještenoj van domena političke ekonomije. Oni teško mogu ne primjetiti ogroman jaz koji danas postoji između zvanične odanosti politici ljudskih prava i njihovog besramnog kršenja u svim odnosima između bogatih i siromašnih, moćnih i slabih. Moynova knjiga, koja je vjerovatno njegova posljednja riječ na temu utopije, bavi se demokratskim perspektivama s onu stranu ljudskih prava i liberalizma koji parazitira na različitim vrstama zla – komunizmu, islamofašizmu, trampizmu. Moynov tajming je perfektan. „Glavni problemi liberalne demokratije su izgleda samo njeni neprijatelji“, pisao je on 2006. u uvodu za zbirku tekstova Pjera Rozvalona, „kao da nema nikakve potrebe da razmišljamo o historijskim varijacijama i neisprobanim varijantama demokratije“. Dvanaest godina kasnije Trump je nenamjerno doveo do otvaranja političkih i ekonomskih mogućnosti širom političkog spektra; tačeristička pretpostavka da alternativa ne postoji postala je neodrživa. U Nedovoljnom Moyn predosjeća da je kriza neoliberalizma intelektualna i politička šansa. On oživljava zaboravljene trenutke iz dugotrajnog postkolonijalnog napora da se princip jednakosti, koji liberali smatraju legitimnim samo u domenu politike, proširi na domene ekonomije i geopolitike. On takođe razmatra prijedloge koje su 70-ih godina iznosile siromašne zemlje, o međunarodnom ekonomskom poretku koji bi ih zaštitio od predatorskog ponašanja bogatih zemalja i multinacionalnih korporacija. Ovo nije nostalgija, poput one koju je Tony Jade iskazivao prema socijaldemokratiji svoje mladosti. Nije u pitanju ni trećesvetizam, kako je to napisao osjetljivi kritičar The New York Times u prikazu Moynove knjige. Zapravo, Moyn zagovara povratak socijalizma – koji je globalno smatran „centralnim jezikom pravde“, prije nego što su tu ulogu preuzela ljudska prava – kao etički i politički cilj.
***
Ovo može izgledati kao donkihotovski projekat. Razmjere poraza ljevice u posljednjih par decenija – koje se ogledaju u umirućem radničkom pokretu, privatizaciji osnovnih usluga, ekonomskoj nejednakosti kakva nije viđena stoljećima, rasnoj segregaciji i antifeminističkom protivudaru – ne mogu se sakriti. Ali treba imati u vidu i činjenicu da ideali jednakosti i preraspodjele nikada nisu izgledali tako privlačno kao kada se liberalizam, nakon što je prvo obećao univerzalni prosperitet i više demokratije, survao u klanicu Prvog svjetskog rata. Šanse za socijalizam sada ponovo rastu, u trenuku kada strukturalni nedostaci kapitalizma postaju sve jasniji njegovim žrtvama, a svjesna kolektivna ruka treba zamjeni nevidljivu ruku tržišta kao jedino moguće rješenje za klimatsku katastrofu koja je u toku.
„Socijalizam“, nervozno je prošle godine izvještavao Wal streat journal, „više nije tabu zbog svojih asocijacija sa Hladnim ratom i ubrzano postaje sve popularniji“. Predvidivo, ideološka policija liberalnog poretka ulaže veliki napor da obnovi ovaj stari tabu. Denuncijacije navodno svemoćne i fanatične ljevice stižu sa jednakom učestalošću sa stranica New York Times, Washington posta, Boston globa, New York magazina i Atlantica, a prezir prema „borcima za socijalnu pravdu“ ujedinjuje na prvi pogled vrlo različite figure kao što su Mark Lilla, Elon Musk, Steven Pinker, Nayal Ferguson i Jrdan Peterson. Međutim, iznenađujuće uspješna kampanja Bernia Sandersa potvrdila je da socijalistički ideali još uvijek postoje, s onu stranu iskustva komunističke tiranije, kao ono što je John Stuart Mill nazvao „jednim od najvrijednijih elemenata ljudskog usavršavanja“. U svakom slučaju, ona čudna globalna konjuktura u kojoj su neoliberalni kapitalizam i tehnološki uspon garantirali beskonačni napredak zauvijek je postala prošlost. Pozivanje na jednakost kao zakonski princip i demokratsku normu sve više se širi – što se paradoksalno ogleda i u anti-establišmentskim pobunama koje se odbacuju kao „populističke“ prijetnje liberalnoj demokratiji. Nije izgledno da će ovi zahtjevi za jednakošću moći biti podmireni rekonstrukcijom liberalnog poretka na osnovama makronovskog japi-populizma, inkluzivnog nacionalizma, pragamtičnog patriotizma ili neke druge vrste intelektualno bankrotiranog (mada materijalno još uvijek imućnog) centrizma. Moynova knjiga ne nudi alternativan program institucionalne rekonstrukcije ili masovne mobilizacije. Ali njena kritička i samokritička energija svakako je preduvjet oživljavanja potrage za jednakošću i pravdom kao nezamjenjivim tekovinama moderne tradicije.
(TBT, London Review of Books)
