Književnik Alija Dubočanin je poznato ime u javnosti BiH. Godinama je radio na važnim pozicijama u izadavaštvu, a onda su mu novi vlasnici ‘pokazali vrata’. Mlade generacije ga uče u lektirama. Prevođen je na albanski, bugarski, engleski, francuski, holandski, makedonski, njemački, španski i turski jezik. I pored takve biografije naprosto je bio zaboravljen dok ga nije „oživio“ pjesnik Abdulah Sidran u jednom od svojih nedavnih javnih istupa rekavši kako bi dao „pola svoga pjesničkog opusa za nekoliko Alijinih pjesama“
„Tu svoju tvrdnju gospodin Abdulah Sidran, akademik, ponovio je do sada bar četrdeset puta“, izjavio je Dubočanin u intervju za novinsku agenciju Patrija. „ Ali, ni to, u ovoj mrtvaji nema nekog značaja, jer, ni ja, ni Sidran, niti iko, zapravo nemamo kome govoriti. U Sarajevu ne postoji više književna publika. Ali, ne postoji u Sarajevu više ni nogometna, niti košarkaška publika. Publiku imaju koride. Organizirajte na stadionu „Koševo“ koridu, pa ćete vidjeti ko ima publiku. Sociolozi ovdje imaju dobra posla. Pitanje je – kakve dokaze Sarajevo ima da je grad. I to glavni grad. (…)
Ja sam protjeran zbog svoga pisanja, i to mi je lijepo objašnjeno. Za neupućene, trebalo bi pogledati moje kolumne u „Muslimanskom glasu“ koje su objavljena pod naslovom„Kuća od pamćenja“. Sarajevo se na tu moju obezdomljenost nije ni nakašljalo, jer, trebalo je od Hadžema napraviti petoiposobnog pisca. Itd, itd, itd. Ja u Sarajevu nemam stana, nemam ništa, nemam zdravlja, i ne bih volio biti ni sahranjen u Sarajevu. Hvala mu, već me je sahranilo.
Ne zaboravimo, ovdje je jedan svijet srušen, srušen je i jedan sistem vrijednosti, a drugi svijet nije izgrađen, a pojedinci, koji nemaju veze sa onim što rade, određuju sudbinu nekih vrijednosti koje pripadaju baš tradiciji. Sarajevo, tradicionalno, slavi Valtera Perića. Ali, nema više škole Vladimira Perića Vlatera. Bošnjaci su imali veoma malo žena antifašista. Jedna od njih je Razija Omanović. I, gdje je škola koja je nosila njeno ime. I to je tradicija. Stranačka pripadnost koja se nameće svake četiri godine nije dobra za njegovanje bilo kakve tradicije. Pa šta je tradicija u filmu, u novinarstvu, u njegovanju narodne pjesme?! (…)
Bošnjacima predstoji suočavanje sa mnogim temama. Ako ikada budu imali snage da se iskreno suoče sa takvim temama. (…)
Ne brinite, u džematu se ne pita – jesi li pismen! Pita se nešto drugo. A ovo društvo što ga ima u Sarajevu oblikuje se na principu džemata. Nemam ništa protiv – samo izvolite. Ogromno je naše polje zabluda“, rekao je Dubočanin.
(TBT)