Moja kćerka zna biti pomalo drska. Majka me je već upozorila da će se to dogoditi. Kada imaju 6 godina, počinju razvijati i malo bezobrazluka, znate? I tako jednog dana, moja kćerka trči po kući, pjeva neke pjesme. A njen tata je osvojio Premijer ligu sa Cityem. Osvojili smo 100 bodova. Da li je nju briga za to?
Haaa! Prijatelju, bole je dva Skubi-Dua za Munchester City. Njoj je bitan samo Liverpool.
I tako trči, kunem se Bogom da trči baš poput tate. Izbačena prsa, iskrivljena leđa, ruka malo izbačena. Trči kao da je Raheem Sterling, a šta pjeva?
“Mo Salah! Mo Salah! Mo Salah!
Runnin’ down the wing!
Salah la la la! Egyptian king!”
Možete li da vjerujete? Brate, to je tako okrutno.
Ona je baš poput mene kad sam bio mali. Baš kao ja, kunem se. Ako vas ne poznaje dovoljno, neće progovoriti riječ s vama. Nijednu. Mora vam prvo početi vjerovati. To je nešto što nam je u genima.
Dakle, mogu li vama vjerovati? Mogu li vam ispričati priču, a da me vi slušate? Ako čitate novine, mislite da možda znate nešto o meni. Možda mislite da znate moju priču i stvari o kojima najviše brinem. Da li zaista znate?
Kad sam imao dvije godine, moj otac je ubijen. To je oblikovalo cijeli moj život. Nedugo poslije toga, majka je odlučila ostaviti mene i sestru na Jamajci, da ode u Englesku da završi fakultet kako bi nam pružila bolji život. Nekoliko godina smo živjeli s bakom u Kingstoneu, a sjećam se kako sam gledao ostalu djecu da se igraju s majkama i bio sam ljubomoran. Nisam baš razumio šta to majka radi za nas. Samo sam znao da je nema. Baka je bila fenomenalna, ali svi žele majku u tim godinama.
Hvala Bogu što sam imao nogomet. Sjećam se, kad je padala kiša sva djeca su trčala napolje da igraju nogomet po kiši, voda je prskala naokolo, ali bilo je zabavno. To su slike koje su mi ostale u sjećanju kad pomislim o atmosferi na Jamajci. Kad pada kiša, niko se ne skriva. Samo izađete i uživate. Druga stvar koje se sjećam je da sam molio baku da mi da novac za sladoled od grejpfruta.
Slušajte, svijet treba da zna za taj sladoled. Nemate pojma šta propuštate. Iz nekog razloga, nikad ga nisam vidio u Engleskoj, ali to je najbolja stvar ikad. Taj tip je imao malu prodavnicu koju je vodio iz svoje kuće, a mi bismo dotrčali do njega poslije nogometa koji smo igrali na ulici i pokucali na vrata. Njegova glava bi samo provirila kroz mali prozor i pitao bi šta nam treba.
To je Jamajka, prijatelju.
Ljudi se trude, pokušavaju sve šta mogu u uvjetima koji su im dati. Taj mali dućan je imao sve, od pirinča do sladoleda.
Nisam shvatao tada, ali i moja mama se jako trudila na svoj način, pokušavala je da obezbijedi bolji život za nas. Kad sam imao pet godina, preselili smo se kod nje u London, i to je bilo dosta teško jer je kultura života bila drugačija od onoga na šta sam navikao, a i nismo imali puno novca. Moja mama je uvjek obezbjeđivala da imamo sve šta nam treba, ali to nije bio život kao u onoj seriji “Apartmanski život Zeka i Kodija”, ako znate na šta mislim?
Mama je radila kao čistačica u hotelima da bi zaradila novac kojim bi platila fakultet. Nikad neću zaboraviti kako se budimo u pet ujutro prije škole, da bih joj pomogao da očisti toalete u hotelu u Stonebridgeu. Svađao sam se sa sestrom: “Ne, ne! Ti imaš toalete ovaj put, ja posteljinu!”
Jedino dobro u svemu je bilo kad bi nam mama dala da izaberemo nešto iz aparata sa čokoladicama pošto bismo završili. Svaki put bih birao “baunti”.
Moja porodica je zaista bila bliska. Morali smo takvi biti. Sve šta smo imali bili smo mi. Često bih razbio nešto u kući i pitao: “Mama, mama! Mogu da idem napolje? Mogu napolje?”
Ona bi uvijek rekla: “Možeš, ali nemoj da napuštaš kuću”.
To je uvijek bio njen trik, klasične mamine fore.
Ali sada, kada se prisjetim, osjećam se loše zbog svega. Kada sam krenuo u školu bio sam nevjerovatno nevaljao. Vjerovatno sam izluđivao majku. I nisam bio toliko nevaljao, koliko nisam htio slušati. Nisam mogao mirno sjediti i slušati šta priča učitelj. “O čemu pričamo danas – oduzimanje? Hajde, ne zanima me to.”
Buljio bih u sat, čekajući odmor. Malo bih jeo i odmah trk napolje. Trčao bih po blatu, pretvarao sam se da sam Ronaldinho. To je jedino šta me zanimalo.
Bio sam toliko neposlušan da su me izbacili iz škole.
Zapravo to nije baš tačno. Tehnički, nisu me izbacili iz škole. Rekli su mojoj majci da me moraju staviti u okruženje u kom će mi se poklanjati više pažnje. Stavili su me u malu učionicu sa šestoro djece i tri učitelja. Ne šalim se. Nisam se mogao sakriti.
Najgora stvar bila je svakodnevna vožnja autobusom koji bi nas pokupio i ostavljao. Nikad neću zaboraviti vožnju busom jednog dana, gledao sam kroz prozor i vidio djevojčice i dječake koji hodaju u školu sami i zezaju se. To me je pogodilo, želio sam isto to. Htio sam biti kao svi drugi. Nema ništa loše kod mene, samo sam povučen.
Nisam htio da slušati nikoga osim svoje majke. To je bio moj problem.
I tako sam se počeo ponašati najbolje što sam mogao, i poslije godinu dana su me vratili u pravu školu. Kad bolje razmislim, momenat koji mi je promijenio život je bio kad sam upoznao Clea Eleengtona. On je bio mentor djeci u kvartu, onoj djeci koja nisu imala oca. Vikendima nas je vodio na putovanja po Londonu i pokazivao različite strane života. Nekad bismo samo igrali snuker. Bilo šta što odksače od svakodnevne rutine. Stvarno je brinuo za nas. Jednog dana me pitao: “Raheem, šta voliš raditi?”
Veoma jednostavno pitanje, zar ne? Ali nikad nisam o tome razmišljao. Tada sam samo igrao fudbal na ulici, vozio bicikl s drugarima, bio sam dijete.
Rekao sam: “Volim igrati nogomet.”
On je rekao: “Imam nogometnu ekipu. Zašto ne dođeš da igraš sa nama?”
To je bilo to, tada se moj život promijenio. Od tog dana, bilo je nogomet i samo nogomet. Bio sam opsjednut. Totalno opsjednut. Kad sam imao 10 ili 11 godina, veliki klubovi iz Londona su me skautirali.
Fulham me je želio. Arsenal me je želio. Kad te Arsenal želi, naravno da misliš da treba ići. Najveći klub u Londonu?
I tako trčim okolo i govorim prijateljima: “Idem u Arsenal!”
Ali moja mama je pravi ratnik. Ona zna kako uspjeti u ovom svijetu. Ona možda ima najviše uličnog znanja od svih ljudi koje poznajem. Jednog dana je sjela sa mnom i rekla mi: “Gledaj, volim te. Ali, mislim da ne treba da ideš u Arsenal.”
Začudio sam se.
Rekla je: “Ako odeš tamo, oni će imati 50 igrača koji su jednako dobri kao i i ti. Bićeš samo broj. Moraš da ideš negdje gdje možeš napredovati.”
Ubijedila me da odem u KPR i to je vjerovatno najbolja odluka koju sam ikad donio. U KPR-u su me održavali na pravom putu. Ipak, bilo je dosta teško za moju porodicu, jer me majka nije puštala da idem sam na treninge. Ona je radila, a sestra me je pratila na treninge sve do Heathrowa.
Tri busa, linije 18 na 182 i onda 140. Crveni dabl-dekeri s plavim vunenim sjedištima u stilu osamdesetih. Toliko sam vremena proveo u njima. Krenuli bismo u 3:15, a došli kući u 11. I tako. Svaki. Dan. Ona bi sjedila gore u malom kafeu i čekala dok bih završio sa treningom. Zamislite da to radite sa 17 godina, sve zbog mlađeg brata. I nikad nisam čuo da kaže: “Ne, ne želim ga voditi.”
Tada nisam ni razumio koliko se žrtvovala. Ona i majka su me dovele do ovog gdje sam danas. Moja porodica odigrala je ogromnu ulogu u mom životu. Bez njih ne biste znali za mene.
A znate šta je ludo? Odrastao sam u sjenci svog sna. Bukvalno. Gledao sam kako se diže novi Wembly i to iz svog dvorišta. Jednog dana sam šetao i vidio ogromni luk na nebu. Dizao se iznad svih kuća poput planine. Šutirao bih loptu pored kuće, opalio bih na gol, okrenuo se i slavio, a Wemblyev luk je bio doslovno iznad moje glave. Kao da sam bio tamo.
Mislio sam da mogu igrati tamo. Ja to mogu.
Nisu svi vjerovali. Kad sam imao 14 godina bila je tu učiteljica, dobro ja sam se vjerovatno zezao naokolo, nisam baš slušao. Ali, ona je rekla: “Raheem! Šta nije u redu s tobom? Misliš da je tvoj cilj igranje nogometa? Znaš li ti koliko miliona djece žele biti nogometaši?”
Mislio sam: Okej, sve je okej. To sam već čuo.
Ali onda je rekla: “Šta te čini drugačijim. Po čemu si baš ti poseban?”
I te su me riječi baš pogodile.
Pomislio sam: “Ha? Po čemu sam ja poseban. Okej! Vidjet ćemo.”
Dva mjeseca kasnije pozvan sam u U16 reprezentaciju Engleske i asistirao sam kod dva gola protiv Sjeverne Irske. Bilo je to na televiziji. To je bio veliki trenutak za mene. Otišao sam u školu u ponedjeljak i odjednom je ta učiteljica bila moj najbolji prijatelj na svijetu.
Smiješno je kako je to ispalo.
Ali pravi veliki preokret stigao je kad sam imao 15 godina. Liverpool je želio dovesti me, ali to je bilo na tri sahata od naše kuće. Nikada neću da zaboraviti kako sam sjedio s majkom i govorio joj kako želim ići. Volim sve prijatelje iz mog kraja. I dalje su mi oni najbolji prijatelji. Ali tada se dešavalo puno zločina i osjećao sam da je Liverpool moja šansa da se pomjerim od svega i fokusiram na nogomet.
Mislio sam da je to – to. Majka je žrtvovala sve da dođemo do ovoga. Moja sestra je žrtvovala puno toga da dođem do ovoga. Tu sam. Idemo.
Dvije godine sam bio poput duha. Možete pitati moje prijatelje. Kada bismo imali slobodan dan, vratio bih se u London vozom da vidim majku, ali brzo bih išao nazad u Liverpool. Odvojio sam se od svijeta. Napredovao sam kao nogometaš. Klub me je dao da živim s jednim starijim parom. Imali su oko 70 godina i baš su me tretirali kao da sam njihov unuk. Svako jutro bih sišao dole, a oni su već spremili doručak za mene. Bilo je nevjerovatno. Prekrasna bašta iza kuće. Puno cvijeća, drveća. To je bio drugačiji svijet.
Majka bi me i dalje zvala svako ujutro.
“Raheem! Da li si izgovorio molitvu danas? Da li si se zahvalio što si se probudio?”
“Mama! Jesam Mama!”
To je vjerovatno bilo najbitnije razdoblje mog života. Cijela moja misija bila je da dobijem pravi ugovor, da majka i sestra ne moraju više da žive pod stresom. Nikada nisam bio sretniji nego tog dana kad sam majci kupio kuću.
Sjećam se dok sam bio dijete, tri ili četiri puta mama bi mi poslala novu adresu u poruci dok sam se vraćao busom s treninga.
Rekla bi: “Sada ovdje živimo.”
Bio je jedan period od dvije godine kad smo se stalno selili, nismo mogli da priuštiti za kiriju. Tada o tome nisam ni razmišljao. Bilo mi je to normalno. Ali sada razumijem kako je njoj bilo da prolazi kroz takve stvari.
Znate… Tužno je šta moram ovo kazati, ali svejedno ću reći. Neki mediji misle da ja volim raskoš. Da volim dijamante. Da volim da se pokazujem. Ne znam otkud to dolazi. Pogotovo jer sam kupio svojoj majci kuću, bilo mi je nevjerovatno šta neki ljudi mogu pisati. Mislim da je zaista tužno što to rade. Mrze ono što ne razumiju.
Prije par godina sam dopustio da me to pogodi. Govorio bih majci: “Zašto su baš izabrali mene?”
Ali sada, dok god moja majka i sestra i moja djeca ne moraju brinuti, bit ću dobro.
Ako ljudi žele pisati o kupatilu moje majke u njenoj kući, moram da vam kažem da smo prije 15 godina čistili toalete u Stonebridgeu i doručak jeli iz aparata sa čokoladicama. Ako neko zaslužuje da bude sretan to je moja majka. Došla je u ovu zemlju bez ičega, završila je školu izdržavajući se čišćenjem kupatila i kreveta. Danas vodi starački dom.
A njen sin igra za Englesku.
Znate šta mi nikako ne ide u glavu? Bio sam pozvan za U17 reprezentaciju Engleske. Prvi put kad sam imao priliku da igram na Wemblyu, to je bila utakmica kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo protiv
Ukrajine. Najnevjerovatniji dio je bio sjedenje u autobusu na putu do stadiona. Gledao sam kroz prozor dok smo se vozili Herou Roadom, misleći…
U ovoj kući je živio moj prijatelj.
Na ovom parkiralištu smo se igrali.
Na ovom ćošku smo pokušavali pričati sa djevojkama.
Ovo je teren na kom sam sanjao da će se sve ovo dogoditi.
Ako odrastate kao šta sam ja odrastao, nemojte da slušate šta vam razni tabloidi govore. Oni žele da vam ukradu sreću. Žele da vas odvuku u propast.
Govorim vam sada…
Engleska je i dalje mjesto gdje neposlušni dječak bez ičega može doživjeti svoj san.
(TBT, Players Tribune)