Piše: Richard N. Haass, thebosniatimes.ba
„Sada svi mogu da se osjećaju mnogo bezbjednije nego onog dana kada sam stupio na dužnost“, napisao je Trump na Twitteru. „Više ne postoji nuklearna prijetnja od Sjeverne Koreje“, rekao je on kasnije novinarima i dodao: „riješio sam taj problem“.
Postoji samo jedna začkoljica: to što Trump tvrdi nije istina. Nuklearna prijetnja koju predstavlja Sjeverna Koreja ostala je neumanjena. Zajedničko saopćenje koje su izdala dvojica lidera bilo je onoliko kratko – samo 391 riječ – koliko i nejasno. U saopćenju se govorilo mnogo više o nastojanjima nego o postignućima. Sjeverna Koreja se obavezala samo da će „raditi na potpunoj denuklearizaciji Korejskog poluostrva“. Nedostaje bilo kakva definicija toga šta denuklearizacija podrazumijeva, kao i vremenski rok za njenu primjenu, ili upućivanje na to kako će takva akcija biti verificirana.
Druga pitanja u vezi s nuklearnim naoružanjem, uključujući i balističke projektile, nisu ni spomenuta. S te strane, bar, sporazum sa Sjevernom Korejom može neslavno da se poredi sa iranskim nuklearnim sporazumom koji je Trump zagovarao, a zatim ga se odrekao mjesec dana pred sastanak sa Kimom.
To ne znači da singapurski samit nije imao nikakvu vrijednost. Bar za sada, bilateralni odnosi su bolji nego što su bili prije godinu dana, kada je Sjeverna Koreja sprovodila nuklearna i raketna testiranja, a posmatrači (uključujući i mene) bili zauzeti proračunavanjem šansi da li će dvije zemlje pokrenuti rat umjesto da sklope mir. A, u perspektivi, u principu postoji mogućnost da će SAD i Sjeverna Koreja biti sposobne da postignu dogovor oko mnogih važnih pitanja i detalja koji su izostavljeni u saopćenju iz Singapura.
Ali pretvaranje ove mogućnosti u realnost će biti izuzetno teško. Postoje mnogi razlozi koji navode na sumnju da će se Sjeverna Koreja ikada odreći naoružanja koje, više nego išta drugo, objašnjava voljnost Amerike da ovu zemlju uzima za ozbiljno i da je tretira kao približno jednaku. Osim toga, iskustvo Ukrajine, zemlje koja se odrekla svog nuklearnog naoružanja samo da bi vidjela da svijet ne čini ništa povodom toga što je Rusija anektirala Krim, teško da Kim Jong Unu pruža razlog da prati taj primjer. Skoro isto to bi se moglo reći i za Libiju, s obzirom na sudbinu pukovnika Moamera el Gadafija.
Također, postoji dobar razlog za sumnju da će Sjeverna Koreja, koja je vjerovatno najzatvorenija i najtajanstvenija zemlja na svijetu, ikada dozvoliti takav vid invazivnih međunarodnih inspekcija koje bi bile neophodne da bi se potvrdilo da je ispunila svoje obaveze.
Čini se da Trump misli da se na Kima ne može utjecati samo prijetnjama i pritiskom, već i ulagivanjem i obećanjima. Bijela kuća je objavila četvorominutni video snimak u kojem je Kim prikazan kao neko ko bi mogao da bude velika historijska ličnost samo ako bi se iz osnova promijenio. Ovaj snimak je također pokušao da prikaže kakvu bi Sjeverna Koreja ekonomsku korist mogla da ima ukoliko pristane na zahtjeve SAD. Predsjednik (Trump) je govorio čak i o potencijalu Sjeverne Koreje da postane mjesto za razvoj nekretnina i turizma.
Ono što Trumpu izgleda nije palo na pamet je da takva budućnost može da nosi više opasnosti nego obećanje nekome čija je porodica tokom tri generacije vladala čeličnim stiskom. Otvaranje Sjeverne Koreje za zapadne biznismene bi moglo vrlo brzo da dovede do prodora zapadnih ideja u zemlju. A nakon toga bi zasigurno uslijedili narodni nemiri.
Trump naglašava važnost ličnih odnosa, i tvrdi da je takav odnos sa Kimom izgradio za nekoliko sati. Više puta je govorio o povjerenju koje ima u lidera za kojeg je dokazano da je ubijao one (uključujući svog ujaka i brata) koje je smatrao za neprijatelje. Sve ovo preokrenulo je moto Ronalda Reagana „vjeruj, ali provjeri“ naglavačke, u nešto poput „nemoj provjeravati, ali vjeruj“.
Zapravo, neke od Trumpovih izjava poslije samita su oslabile izglede za postizanje njegovih ciljeva. To što je samit nazvao velikim uspjehom koji je riješio nuklearni problem će otežati zadržavanje međunarodne podrške sankcijama koje su i dalje neophodne. Također, Trump sebi nije učinio uslugu time što je jednostrano objavio da SAD više neće učestvovati u onome što je nazvao „provokativnim“ ratnim igrama, koje su poznate kao vojne vježbe koje bi trebalo da osiguraju spremnost i budu sredstvo zastrašivanja. Tim potezom ne samo da je uznemirio nekoliko američkih saveznika, nego je i odustao od onoga za šta je mogao da traži nešto zauzvrat od Sjeverne Koreje.
Opasnost, naravno, leži u tome da naredni pregovori neće uspjeti, zbog svega toga, da dovedu do potpune i provjerljive denuklearizacije Sjeverne Koreje, za šta SAD tvrde da se mora dogoditi uskoro. Trump bi tada vjerovatno optužio Kima da je iznevjerio njegovo povjerenje.
U tom slučaju, SAD bi imale tri opcije. Mogle bi da prihvate nepotpunu denuklearizaciju, što je ishod za koji Trump i njegovi glavni pomoćnici tvrde da ne bi prihvatili. Mogle bi nametnuti još oštrije sankcije, što Kina i Rusija vjerovatno ne bi podržale. Ili bi mogle ponovo upotrijebiti prijetnju vojnom silom, čemu bi se Sjeverna Koreja naročito suprotstavila.
Ali ako Trump zaključi da diplomatija nije urodila plodom, mogao bi ipak da se opredijeli za vojnu akciju, što je smjer za koji se John Bolton zalagao nedugo prije nego što je postao savjetnik za nacionalnu sigurnost. Teško da bi to bila zaostavština kojoj se Trump nadao, ali to je mnogo više vjerovatno nego što bi nas njegovi optimistični tvitovi naveli da povjerujemo.
/Autor je predsjednik Savjeta za vanjske odnose/
(TBT, Project Syndicate)