Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar
onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo? Misliš li ti da većina njih hoće
da čuje ili da nastoji da shvati?… (Kur'an, el-Furqan, 43-44)
FOTO: Velika Džamija-katedrala u Cordobi, prijestolnici omejdidskog halifata, građena od 785. do 987., bila je najveća džamija u Španjolskoj i veličanstven je primjer maurske arhitekture. Danas je glavna katedrala Španjolske nadbiskupije Cordobe. Oko njenog vlasništva muslimani se spore sa gradskim vlastima.
Piše Džemaludin
Latić, thebosniatimes.ba
Prije nešto
više od pola milenija, tačnije 1492.g., španska inkvizicija uništila je
muslimanski Endelus pobivši i prognavši sa Pirinejskog poluotoka, u toku dva
stoljeća, oko dva miliona muslimana i pola miliona jevreja. To je bio prvi
genocid nad nekršćanima, muslimanima i jevrejima, Evrope!
Veliki „skok“ Tarika ibn Zijada
Na samom
početku VIII. st. Špansko kraljevstvo, jedna od najljepših i najvećih
provincija srednjovjekovne Evrope, bilo je razdirano dinastičkim nemirima i
sektaškim borbama. Vizigoti (Zapadni Goti), koji su u Španiju upali u prvoj
polovini V. st. kao teutonski barbari, nikada nisu bili prihvaćeni od strane
domaćeg špansko-romanskog stanovništva, od koga su ga dijelile velike nacionalne
razlike, a posebno tiranski sistem vladanja u kome je to stanovništvo imalo
kmetovski i skoro robovski status. Goti su se dugo vremena morali boriti da bi
istisli svoje prethodnike, Sveve i Vandale, koji isto tako nisu bili ništa
drugo do upadačke germanske horde.
Domicilno
špansko stanovništvo slijedilo je katolicizam, a Vizigoti su pristajali uz
arijski oblik kršćanstva (koje u Isusu Kristu ne gleda Boga).
U takvim
okolnostima, upravitelj susjedne sjeverne Afrike, Musa ibn Nusajr, 711.g.
poslao je svoga berberskog oslobođenika Tarika ibn Zijada da se sa 12.000
boraca na obalama Sredozemnog mora okuša protiv dvostruko mnogobrojnije vojske
njegova rivala, vizigotskoga kralja Roderika. Legendarni muslimanski
vojskovođa, po kome i danas sredozemni moreuz nosi ime (Gibraltar, Džebelu Tariq, „Tarikovo brdo“), ne samo
što je porazio Roderika, nego je, za vrlo kratko vrijeme, osvojio čitavo jedno
kraljevstvo zagospodarivši polovinom Španije. Porobljena španskoromanska klasa
kao i jevrejsko stanovništvo, koga su gotski despotski monarsi progonili i
nasilno pokrštavali, dali su značajan udio uspjehu ovog „skoka“, tarfe, koji ima jedinstveno mjesto u
srednjovjekovnim vojnim analima.
Ideal društveno-političkog uređenja
Sa Tarikovim
osvojenjem Španije počelo je novo razdoblje u historiji zemlje: osnovan je novi
Umajadski hilafet, ali i nova kultura i civilizacija, novo društvo utemeljeno
na principima islamske Objave. To razdoblje je trajalo preko sedam stoljeća!
Muslimanska
Španija, koja se zvala Endelus (vjerovatno po Vandalima, narodu koji ju je
naselio prije Arapa, a koji je kasnije, sve do danas, potpuno nepravedno negativno
stigmatiziran), islamskoj i, kako će se uskoro ispostaviti, evropskoj kulturi i
civilizaciji dala je neprocjenljive i neprolazne kulturne i naučne plodove; ona
je „ispisala jedno od najsvjetlijih poglavlja u duhovnoj historiji
srednjovjekovne Evrope,“ zapisao je Philip HItti, autor Historije Arapa. Endelusko tolerantno, multietničko i
multireligijsko društvo, ostvarilo je ideal društveno-političkog uređenja na
koga se danas službeno pozivaju UNESCO i slične organizacije.
Endelus je
dao slavne naučnike u gotovo svim poljima: lingvistici, komparativnom
izučavanju religija, historiji, geografiji, botanici, medicini, sociologiji,
arhitekturi, hortikuluri, astronomiji, matematici, filozofiji, mistici… Njegov
najveći naučnik i najoriginalniji mislilac bijaše Alijj ibn Hazm (lat.
Benhazem, 994.-1064.), prvi naučnik na polju komparativnog izučavanja religije
i, istovremeno, pjesnik koji je, u svojoj Tawq
al-hamama – Golubičinoj ogrlici, veličao platonsku ljubav; slijede ga Ibn Rušd
(lat. Averroes, 1162.-1198.), astronom, komentator Aristotela i autor
enciklopedijskog djela al-Kulliyat fi al-tibb – Opći zakoni medicine, koje je gotovo pet stoljeća bilo glavni priručnik iz ovog područja u
zapadnoj Evropi; Ibn Haldun (1332.-1406.), najveći filozof povijesti, osnivač
sociološke nauke, autor slavne Muqaddime
– Prolegomene; Ibn al-Baytar (u.1248.), botaničar i apotekar po kome,
valjda, veterinarska nauka nosi svoje ime; Ben Gabirol (u. 1058.), koga su,
zbog njegova porijekla, nazivali „jevrejskim Platonom“; Mosheh ben Maimom,
„drugi Mojsije“ (lat. Maimonides, u. 1204.), najčuveniji među hebrejskim
liječnicima i filozofima cijele arapske epohe; Ibn Badže (lat. Avempace, u.
1138.), filozof, naučnik, muzikolog, liječnik i komentator Aristotelovih djela;
Ibn Tufayl (u. 1185.), autor filozofskog romana Hayy ibn Yaqzan –Živi sin Budnoga, aristotelovac i dvorski liječnik; Muhjuddin
ibn Arebi ( 1165.-1240.), najveći spekulativni um islamskog sufizma, osnivač
iluminističke škole, autor vjerovatno najraskošnijeg mističkog opusa u cijelom
svijetu, i mnogi drugi.
Preteče evropske renesanse
„Svjetionik
Evrope“, muslimanska Španija je ovom kontinentu podarila prve univerzitete,
osnovane u Kurtubi (Kordobi), Išbiliji (Sevilji), Malagi i Garnati (Granadi),
zatim velike biblioteke od kojih je najčuvenija ona kordopska sa hiljadama
rukopisnih djela, industriju pisaćeg papira („jedan od najvećih doprinosa
islama u Evropi“ – Ph. Hitti), prevodilačke centre u kojima je spašeno i na
evropski kontinent preneseno grčako filozofsko i naučno naslijeđe, javna
kupatila, menije, uličnu rasvjetu, hortikulturu…
U
umjetnosti, Endelus je, svojim originalnim muslimanskim pjesničkim formama,
muwaššahom i zedželom, kultom gospođe, muzikom i igrom, direktno utjecao na
pojavu evropske renesanse. Neke od najvećih tvorevina evropske književnosti:
provansalska poezija trubadura, Servantesov Don
Quijote, Chanson de Roland, Danteova Božanstena
komedija, Petrarkin Kanconijer, Defoov Robinzon Kruso, Lorkin Ciganski romansero, nastale su na
motivima i poetikama preuzetim u kontaktu sa endeluskim književnim i
filozofskim naslijeđem.
U
arhitekturi, Endelus je čuven po svojoj Alhambri u Garnati, Velikoj džamiji u
Kurtubi (od 1492.g. do danas pretvorena je u crkvu), dvorcu Castillejo de
Murcia, Alkazazu u Išbiliji, džamiji u Toledu (danas crkva Santo Cristo de
Luz), vladarskom gradu Medinetu'z-zehra u blizini Kurtube…
„Čudesni
svijet maurske kulture Španije,“ zapisao je Niče (Nietzsche) u svome Antikristu, „u osnovi najsrodniji nama, izražajniji po duhu i senzibilnosti
nego Rim i Grčka, bio je pregažen (-da
ne kažem čijim nogama-). Zašto? Jer je držao do sebe, jer je svoj nastanak
zahvaljivao muževnim instinktima, jer je životu govorio da, i to je govorio rijetkom
i dragocjenom istančanošću maurskog života… Kasnije, križari su se borili
protiv nečega pred čim je bilo priličnije da su padali ničice u prašinu –
protiv kulture pred kojom bi čak i naš devetnaesti vijek morao da se osjeća
vrlo ubogim, veoma „poznim“.
Uzroci propasti Endelusa
Zašto je
propao Endelus? Kako su muslimani i jevreji nestali sa Iberijskog poluotoka? Na
ta pitanja historijska nauka još nije dala zadovoljavajuće odgovore. Neki od
razloga toga pada su: razaranje vjerskog jedinstva muslimana onoga časa kada su
svoju čistu, jednostavnu akidu (vjerovanje) pomiješali sa heterodoksijom
(krivovjerjem) i rascjepkali se po mezhepskim šavovima (usljed čega su
spaljivali knjige muslimanskih „nevjernika“, kao npr. Gazalijev Ihja i sl.); međusobne političke borbe,
koje su bile toliko žestoke da su jedne grupe muslimana uzimale kršćane za
svoje saveznike protiv drugih grupa muslimana; atentati na političke
predstavnike; neislamsko dolaženje do vlasti uzurpacijom i divljačkim ubistvima
čak i vlastitih očeva; teror nad vlastitim podanicima, a ponekad i nad
kršćanima; odvojenost od centralne islamske vlasti u Damasku i Bagdadu;
međuetnički muslimanski sukobi između pozvanih Berbera (nomada iz Afrike) i
domaćeg stanovništva profinjene kulture življenja; podjela Endeluskog hilafeta
u male političke entitete zvane taife; a
najviše: odavanje razvratu, vinu i konkubinama, jednom riječju, uzimanje
strasti (hewa) za svoga boga (ilah), zabacivanje
Kur'ana i Sunneta, nakon čega je uslijedila Allahova kazna, kada su oni koji se
Allaha ne boje i koji u sebi nejmaju merhameta i osjećaja za pravdu zavladali
nad sljedbenicima islamske vjere.
U vrijeme
kada muslimani Balkanskog poluotoka, a najviše Bošnjaci, obilježavaju tužne
obljetnice genocida nad njima, svaki čitalac će vrlo lahko povući paralele
između Bosne i Endelusa, Balkanskog i Pirinejskog poluotoka – kada je o
njihovim muslimanima riječ.
VIDEO: Džamija-katedrala u Cordobi (Endelus, Španija)