Piše: Belen Fernandez, thebosniatimes.ba
Ove godine obilježava se 40 godina od objave slavnog teksta Edwarda Saida Orijentalizam, u kojem je istraživao različita međusobno povezana značenja te riječi, pa tako i „Orijentalizam kao zapadnjački stil dominacije, restrukturiranja i provođenja autoriteta nad Orijentom“.
U predgovoru 25.-om izdanju, objavljenom nedugo nakon Saidove smrti 2003, iskoristio je priliku spomenuti neke ključne promjene na orijentalističkoj sceni uslijed zapadnjačke dominacije nakon 11. septembra, poznate pod nazivom Rat protiv terorizma, koja je zaslužna, između ostalog, za „ilegalnu i nekažnjenu imperijalnu invaziju i okupaciju Iraka od strane Britanije i Sjedinjenih Država“ u martu te godine.
Zapad protiv arapskog/muslimanskog „Drugog“
Naravno, orijentalističke strategije redukcionizma i demonizacije uspjele su potpiriti rat, sa „mobilizacijom straha, mržnje, gađenja i oživljene samodostatnosti i arogancije“, suprotstavljajući „Zapad“ protiv arapskog/muslimanskog „Drugog“.
Said ističe i najezdu „bijednih spisurina sa vrištećim naslovima o islamu i terorizmu, razotkrivanju islama, arapskoj prijetnji i muslimanskoj mržnji“ po američkim knjižarama, da ne govorimo o „sveprisutnim CNN-ovim i Fox News kanalima“ kao i drugim medijskim prostorima koji povraćaju identične naštancane generalizacije „kako bi razjarali ‘Ameriku’ protiv stranog đavola“.
Zaista ne treba mnogo truda da čovjek uvidi simbiotičnu vezu – između američkog establišmenta s jedne i prodavača senzacionalističkog baljezganja s druge strane – koja produbljuje ratoborne ciljeve imperije dok istovremeno izvlači pozamašan profit za pojedine „eksperte za terorizam“ i njima slične.
U međuvremenu, često dijabolično ponašanje Amerike – uključujući ubistvo bezbroj Arapa i muslimanskih civila – zgodno se strpa u kategoriju onih nebitnih stvari ili se pak magično pretvori u „samo jednu od onih stvari koja se desi kada širite slobodu i demokraciju“.
U novom predgovoru, Said izdvaja Bernarda Lewisa i Fouada Ajamija zbog njihovih dobrotvornih akademskih doprinosa u nastojanju lešinara George W. Busheve vlade da smjeste svoje destruktivne nagone u pravi orijentalistički kontekst.
Po pitanju Ajamija, Said navodi da mu se doimalo „potpuno simptomatično za neizvjesno vrijeme u kojem živimo“ da je američki potpredsjednik Dick Cheney, u svom umobolnom govoru u augustu 2002. godine o potrebi da se napadne Irak, „kao svog jedinog „eksperta“ za Bliski istok naveo jednog arapskog akademika koji, kao honorarni konsultant masmedija, neprestano ispoljava mržnju prema vlastitom narodu i odbacuje svoje porijeklo“.
Kratki pregled govora otkriva da je Cheney citirao Ajamijevo predviđanje da će „nakon oslobađanja, ulice u Basri i Bagdadi ‘buknuti od sreće onako kako su gomile u Kabulu dočekale Amerikance'“. Kad smo već kod toga, u sva ta tri mjesta imam nekih nekretnina na obali za prodati.
Orijentalistički razvrat
Da se razumijemo, likovi poput Ajamija – koji tvrde da iznose autohtone dokaze o inferiornosti arapsko-islamskog svijeta i njegovoj vječnoj potrebi da ga uređuje Zapadna vojska – izuzetno se cijene u vanjskopolitičkim krugovima.
Ali i strane tvrdnje su više nego dobrodošle. Uzmite, na primjer, kolumnistu New York Times-a za vanjske poslove Thomasa Friedmana, bivšeg Ajamijevog učenika koji je 2001. popljuvao „sve te gluposti koje pišu novine“ o pitanju tzv. „civilnih žrtava“ u Afganistanu. Ispostavilo se da je zbog svog jedinstvenog uvida u afganistansku psihu Friedman mogao procijeniti „da su mnogi od tih afganistanskih ‘civila’ molili za još jednu dozu B-52-ica da ih oslobodi od Talibana, bilo tu žrtava ili ne“.
Friedman je orijentalistički razvrat doveo na sasvim novi nivo kada je u maju 2003. izjavio da američki vojnici trebaju ići „od kuće do kuće, od Basre do Bagdada“, prijeteći „veoma dugim štapom“ i naređujući Iračanima da „šute i trpe“.
Kasnije te godine, Friedman je nastavio igrati se s metaforama izjavivši: „Irak nije vaza koju smo slomili da bi iz nje prosuli ustajalu vodu, pa je sada samo trebamo zalijepiti. Mi moramo napraviti potpuno novu vazu.“
Pored primjerenog odgovora od novinara Matta Taibbija – „Koga zanima to što se voda može jednostavno izliti iz vaze, što bi samo j****i luđak razbio savršeno dobru vazu samo da bi je ispraznio?“ – ova procjena izgleda je bila primarni razlog Saidove razarajuće analize: „Ono što naši lideri i njihovi intelektualni poltroni izgleda nisu mogli shvatiti jeste da se historija ne može obrisati kao školska tabla, tako da ‘mi’ na njoj možemo ispisati našu vlastitu budućnost i nametnuti naše forme života da ih ovaj minorni narod prati.“
Imperijalno uplitanje
Kao što Said dalje nastavlja u svom predgovoru, imperijalno uplitanje u živote „minornih“ naroda i „podjarmljenih rasa“ – bilo to Palestinci, Alžirci ili Iračani – redovno se reduciralo na jedini izvor opstanka za te ucviljene narode: „Arapima i muslimanima je rečeno da je viktimizacija i žaljenje nad ruševinama carstva samo vid izbjegavanje trenutne odgovornosti. Pali ste, pogriješili ste, govori moderni Orijentalista.“
A ako premotamo snimak do maja 2018, vidjet ćemo kako se upravo to odvija u jednodnevnom izraelskom masakru nad 60 Palestinaca u Gazi, događaju koji je omogućio New York Times-u da još jednom pokaže svoj šlif za dehumanizaciju Izraelovih žrtvi dok slavi njegov terorizam.
Kako nikada ne propušta priliku da održi dobru lekciju, Friedman se suzdržao u ovom slučaju od svoje dijagnoze da su Palestinci „u stisku kolektivnog ludila“ ali je ipak uspio orijentalistički pobiti svu logiku izjavom: „Cijenim osjećaj za nepravdu kod stanovnika Gaze. Zašto bi oni plaćali svojim domovima za jevrejske izbjeglice koji su izgubili svoje u Njemačkoj ili Iraku? Jedini odgovor jeste da je historija puna takvih nepravdi i izbjeglica koji su se pomirili s tim i nastavili dalje, a da nisu prenijeli svoj izbjeglički status na svoju djecu i unučad.“
Nikome, naravno, nije jasno zašto bi izbjeglice iznenada odlučile da više nisu izbjeglice kada su ustvari zatvorene u okoljenoj i blokiranoj obalnoj enklavi od strane američki podržanog entiteta koji ih redovno nastavlja klati već sedam decenija nakon što su im oteli njihovu zemlju.
Četrdeset godina nakon objave Orijentalizma, izgleda da kaznena ‘civilizirajuća misija’ Zapada ne jenjava, ali da se „civilizacija“ dokazala daleko precijenjenom.
(TBT, MEE, Prevela Esma Latić)