“Ovo je koncert za koji niko nikada neće vjerovati da se dogodio”, urlao je na mikrofon 1994. ispred 1.000 ljudi frontmen benda Iron Maiden u opkoljenom i razorenom Sarajevu.
Bruce Dickinson je samo dva dana prije, dok je po Britaniji odrađivao turneju sa svojim drugim bendom Skunkworks dobio poziv UN-ovog mirotvorca koji mu je rekao “hej, jel’ ti sa da skočiti do Sarajeva i održati koncert”.
Škot Trevor Gibson, koji je Dickinsona i nazvao, prije toga je pokušao, kaže, doći do Rolling Stonesa, koji su ga odbili, a onda su se u zadnji trenutak predomislili i momci iz Motorheada. No, on nije odustajao od toga da organizira koncert koji će podići moral opkoljenom gradu.
Metalac Dickinson, danas poznat i po filantropiji i humanitarnom radu nije imao, priznaje u filmu “Scream for me Sarajevo” koja dokumentira sjećanja rokera ali i Sarajlija koji su na koncertu bili, potpuno jasnu ideju gdje on to tačno ide.
“Znao sam da se tamo nešto događa i da iz Splita neće biti lako doći do Sarajeva, ali nisam znao da je tamo pakao”, prisjeća se u filmu Dickinson koji je s kolegama do Splita došao komercijalnim letom.
On je odmah preuzeo inicijativu, porazgovarao s kolegama iz benda i počeo se raspitivati kako tačno doći do opkoljenog grada.
“Spremio sam naše karte za povratak i ekipi organizatora rekao da ćemo se nekako snaći”, kaže Dickinson kojem je Gibson svesrdno pomagao.
“Trebao je iz Splita doći helikopterom, no njega je dan ranije srušila neprijateljska vatra. No, nije htio razočarati ljude u Sarajevu pa je rekao da će autostopirati. Mi smo mu riješili da se “prikrpaju” jednoj humanitarnoj grupi i da tako prijeđe granicu”, kaže Gibson koji je u Sarajevu radio kao pregovarač.
“Na kraju smo bili u tom kamionu, potpuno nezaštićeni od metaka, sa nekoliko vreća za spavanje i nešto pive da se ne smrznemo”, kaže Dickinson koji je sa svojom ekipom u gradu zapravo održao tri koncerta.
Jedan veliki za 1.000 ljudi, i dva akustična seta u sirotištu na fronti i u UN-ovom vatrogasnom domu ispred 50 radnika.
“Što god smo im mi davali, koliko god smo se trudili, vrištali i pjevali oni su to gutali. Gutali su našu energiju i tražili još. Nikada u svom životu nisam vidio nešto tako”, kaže roker o gradu koji je u tom trenutku već dvije godine bio okružen snagama bosanskih Srba koji su, zapravo, započeli program etničkog čišćenja.
“Svirka je bila nezemaljski intenzivna, i vjerojatno najveći i najvažniji koncert na svijetu za nas i publiku, i uopće nije bilo važno što svijet za to nije znao. U potpunosti je promijenilo način na koji sam doživljavao život, smrti i druge ljude”, kaže Dickinson u svojoj biografiji.
se nije susreo s ljudima koji su osjećali da su osuđeni na smrt.Neki od njih, danas u svojim tridesetim i četrdesetim godinama, pojavljuju se i u dokumentarcu, te se prisjećaju koliko im je značilo bar na nekoliko sati čuti dobru muziku i praviti se kao da se ništa ne događa.
Dickinsonov se basist prisjeća kako ga je jedan mladi Bosanac upitao je li sa sobom, možda, donio neku drogu, možda malo heroina. Kada mu je muzičar dosta ozbiljno uzvratio kako “je droga jako loša za zdravlje” klinac mu je rekao da mu je većina prijatelja već mrtva i “moj vijek trajanja je ionako gotovo istekao”.
Kritičari kažu da dokumentarac, koji je režirao Tarik Hodžić, nije samo tragičan i tužan, već prepun humora, nade i osjećaja zadovoljstva kojeg može dati samo muzika.
“Tada kad je meni najteže u životu, taj čovjek dolazi u moj grad, u ovakvoj situaciji. Znači nemoguće nad nemogućim”, kaže jedan od svjedoka koncerta u gradu u kojem je, tokom opsade, ubijeno više od 11.000 ljudi.
I Gibson, koji je idejni začetnik, godinama nije mogao probaviti i osvijestiti što je sve vidio i doživio u Sarajevu. Na suđenju protiv Ratka Mladića, prošle godine osuđenog na doživotni zatvor radi ratnih zločina, Gibson je bio svjedok optužbe, te je govorio o tome na koji su se način od strane vojske ubijali civili koji su prelazili cestu, izlazili na ulicu ili hodali uz svoju djecu.
Sa grčem u želucu opet je 2016. posjetio Sarajevo i došao na filmski festival.
“Situacija nije bila samo opasna, bila je barbarska. No, kvragu i sve, mi smo odlučili to napraviti i ja nikada nisam požalio. Sarajevo je bilo mali bastion metala i pokazao je kako postoji svijetlo na kraju tunela”, zaključuje Dickinson.
(TBT, Express.hr)
