Piše: Lorna Finlayson, thebosniatimes.ba
U nedjelju 27. maja sljedbenici ekstremno desničarske partije Alternativa za Njemačku (AfD) okupili su se u centru Berlina. Osnovana tek 2013. Alternativa je brzo privukla masovnu podršku. Da se izbori održavaju danas, ova partija bi vjerovatno dobila više od sadašnjih 14 posto glasova. Paralele između AfD-a i britanskog UKIP-a – to jest UKIP-a prije njegovog iznenadnog post-brexitovskog pada popularnosti – više su nego upadljive. Poput UKIP-a, Alternativa je zasnovana na nacionalističkim i anti-EU sentimentima. Ona se suprotstavlja navodnoj dominaciji Brisela i spašavanju banaka. Poput UKIP-a, ona kombinira društveni konzervativizam sa manje ili više eksplicitnom ksenofobijom i rasizmom. Poput UKIP-a, ona sadrži otvoreno fašističke elemente. I, poput UKIP-a, i ona svoju energiju crpi iz osjećanja napuštenosti, ogorčenosti i očaja koje proizvode neoliberalizam i mere štednje.
Zbrisavši sa naučne konferencije, zajedno sa jednim prijateljem pridružila sam se kontrademonstracijama. Nakon što smo zaobišli nekoliko policijskih kordona, konačno smo spazili svoje protivnike. Videli smo rijeku crnih-crveno-zlatnih zastava kako se vihore duž obale Špreje. Posmatrali smo pristalice Alternative kako se kreću suprotnom obalom i onda lagano prelaze most. Nakon par minuta, demonstranti su počeli da se razilaze. Kontrademonstranti su uzvikivali: „Nacisti raus!“ i „Niko nema pravo na nacističku propagandu!“.
Prema policijskim procjenama, na maršu AfD-a je bilo oko 5.000 demonstranata. Procjene broja kontrademonstranata kreću se između 20 i 25 hiljada. Komentator Die Zeita je zaključio da „demonstracije AfD-a i mnogo brojniji kontraprotesti pokazuju da politički diskurs funkcionira kako valja“. Ali uprkos tome što smo petostruko nadmašili broj okupljenih pristalica AfD-a ovaj stav nije sasvim tačan.
Demonstranti Alternative predstavljali su tvrdo jezgro ovog pokreta i mnogi među njima su prešli stotine kilometara kako bi iz Bavarske došli u Berlin. Ne treba sumnjati da na svakog AfD demonstranta koji se u nedjelju pojavio u Berlinu dolazi još mnogo njegovih istomišljenika koji su ostali kod kuće.
Kontrademonstranti su tvrdili da je kod njih bio bolji provod: tehno muzika, pivo, trava, golotinja i ples na vrelom berlinskom suncu. Što je sasvim okej. Ali to nije odgovarajuća manifestacija čvrstog i odlučnog otpora svemu što predstavljaju AfD i Pegida („Patriotski Evropljani protiv islamizacije Evrope“).
Pored tendencije da se potcijeni brojčana podrška AfD-u – iako su na posljednjim izborima imali bolje rezultate i od ljevičarske partije Die Linke i od Partije zelenih – nerijetko se griješi i u kvalitativnoj procjeni ove partije. Na primjer, izvještaj objavljen u Die Weltu nudi prividno raznovrsnu listu stvari kojima se AfD suprotstavlja: korupciju, EU, neoliberalizam, imigraciju. Na taj način se zamagljuje činjenica da je AfD, baš kao i UKIP, prvenstveno izraz antiimigrantskih – iznad svega islamofobnih i antiarapskih – osjećanja.
Komentatori se najčešće bave antisemitskim aspektom AfD-a: jedna od najistaknutijih figura ovog pokreta, Bjorn Hoke, nazvao je berlinsko spomen obilježje Holokaustu „sramnim spomenikom u srcu prijestolnice“ i izjavio da Nijemci trebaju prestati s iskupljivanjem za krivicu nacista. Generalna sekretarica vladajuće Demokršćanske partije (CDU) Anegret Kramp Karenbauer izjavila je da je AfD „prijetnja njemačkim Jevrejima“. Jorg Mojten joj je u ime AfD-a odgovorio preokrenuvši oštricu ove optužbe: upravo je politika „bezuslovne masovne imigracije iz islamskog svijeta“ koju sprovodi CDU prava opasnost za njemačke Jevreje. Optužba za antisemitizam nosi sa sobom dovoljnu težinu da je obje strane vide kao šansu za napad na političke protivnike. Ali to nije slučaj sa optužbom za islamofobiju – toliko je temeljno demonizacija muslimana ugrađena u evropski politički mainstream. Kakva god bila izborna sudbina ekstremno desničarskih partija kao što su UKIP i AfD, ne bi trebalo potcjenjivati šire posljedice normalizacije njihovih stavova.
(TBT, London Review of Books)