Piše: Hamid Dabashi, thebosniatimes.ba
Odmah nakon što je 8. maja američki predsjednik Donald Trump najavio da se SAD jednostrano povlači iz iranskog nuklearnog sporazuma, u svjetskim vijestima na površinu su isplivale želje za “promjenom režima” u Iranu. Ton za ova “naklapanja” postavio je govor američkog državnog sekretara Mike Pompea održan 21. maja u Fondaciji Heritage u Washingtonu. U ovom govoru Pompeo je iznio 12 specifičnih zahtjeva za Iran, koji u praksi znače potpunu kapitulaciju imperijalnim željama SAD-a i njihovog kolonijalnog partnera Izraela.
Prateći znakove Amerike bez pogovora, “bivši visoki zvaničnik Mossada” Haim Tomer rekao je za Jerusalem Post da “Izrael, SAD i Saudijska Arabija mogu tajno pomoći da se ubrza promjena režima u Iranu”. Pa, kako će se tačno ova “promjena režima” desiti? Molim vas, kažite. “Ne kažem da će biti lako – Iranska revolucionarna garda i milicije Basiji veoma su snažni. Ali… čak i ako promjena režima ne uspije… bolje je da se Iranci bore međusobno”, rekao je Tomer.
Zadnja rečenica je, naravno, ključno pitanje ovdje: što se muslimani budu vise međusobno ubijali i raštimavali vlastitu politiku, jača će biti evropska garnizonska država izgrađena u Palestini. Zar ne? Pa, hajdemo da vidimo…
Podivljale želje i neostvarive fantazije
Osim takvih likova “koji su ranije bili dio Mossada”, ili islamofobnih sokolova kao što je Pompeo, pitanje “promjene režima u Iranu” seže dalje, mnogo prije izraelsko-saudijskog podsticanja i Trumpovog kršenja iranskog nuklearnog sporazuma. Mark Dubowitz, direktor Fondacije za odbranu demokratija, i njegov prijatelj Reuel Marc Gerecht najduže su se zalagali da “bi cilj trebao biti promjena režima u Iranu, a ne zaustavljanje širenja nuklearnog oružja”. Ovaj Gerecht je fanatičniji od Dubowitza; i sam kaže da je “napisao oko 25.000 riječi o bombardiranju Irana. Čak i moja mama misli da sam otišao predaleko.”
Nedugo nakon što je Pompeo izdao svoju listu zahtjeva da Iran uradi kako bi Pompeo htio, razumniji glasovi su se pojavili jedan po jedan razlažući opcije koje bi takva iluzorna “promjena režima” mogla obuhvatiti. U odličnom tekstu za CNN, William D. Hartung je pitao kako bi tačno američko-izraelsko-saudijski savez mogao željeti provesti ovu “promjenu režima” u Iranu. “Pompeova prijetnja da će baciti Iran na koljena s kažnjeničkim ekonomskim sankcijama jasno da neće obaviti posao, posebno zato što se Trumpova administracija otuđila od najznačajnijih potencijalnih partnera povukavši se iz iranskog nuklearnog sporazuma”, smatra Hartung.
Naredna fantazija koju ova otvorena zavjera protiv Irana usvaja je da će kult izdajica Mujahideen-e-Khalqa obaviti posao za SAD i njegov saudijsko-cionistički savez. Kao odgovor na ovaj neobični prijedlog, Hartung s pravom kaže “pomisliti da bi organizacija koju je New York Times s pravom opisao kao ‘rubnu disidentsku grupu’ mogla zbaciti vladu u Iranu je fantazija”.
Ostaje luđačko krilo Trumpove administracije
Dakle, većina ljudi jasno vidi da ni direktna vojna akcija SAD-a, niti bilo kakvo kretanje u dogovoru s Izraelom i Saudijskom Arabijom nema šanse da razori vladajući režim u Iranu. Tako ostaje samo luđačko krilo Trumpove administracije, predvođeno Rudyjem Giulianijem i Johnom Boltonom, obojica redovni gledatelji kičastih spektakala kulta Mujahideen-e-Khalqa, da nastavi pozivati na “promjenu režima u Iranu”.
Kao što je Ishaan Tharoor istakako u tekstu u Washington Postu: “Bolton, Guiliani i niz vašingtonskih političara iz obje stranke su podržali – i vjerovatno uzeli novac od njih – grupe direktno povezane s Mujahideen-e-Khalqom … [koji] je godinama plaćao Giulianiju – 20.000 dolara ili više, i moguće mnogo više – za kratka pojavljivanja pred grupom i za lobiranje da se ova grupa ukloni sa State Departmentove liste stranih terorističkih organizacija.
U većini ovih analiza nedostaje sami Iran, njegova politička kultura ili historijska iskustva – kreativna i ključna dinamika iranskih polarnosti na relaciji nacija-država. Do sada o “promjeni režima” u Iranu nagađa samo banda saudijskih prinčeva, cionističkih zelota i njihovih kupljenih američkih političara. Svi oni imaju svoje razloge i interese, bez sumnje, da zadrže fokus na Iranu. Trumpu je potreban rat da bi odvratio pažnju ljudi sa nesreća svog predsjedovanja i kako bi povećao svoj bijedni rejting da bi mogao biti ponovo izabran i zadržati Kongres pod republikanskom kontrolom. Ako ne, onda će ovogodišnji takozvani midterm izbori – kad se bira trećina senatora i čitav Zastupnički dom, te neki guverneri i parlamenti saveznih država, a potom predsjednički izbori 2020. godine – biti zlatna prilika za takav mogući udar. Saudijsko-cionistički savez se, bez sumnje, oslanja na ovaj raspored.
Nije to Netenyahuova krađa Palestine
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, također, ima svoje razloge da brblja o “promjeni režima”, jer on želi stalnu distrakciju od sistematske krađe Palestine, nepokolebljivih palestinskih ustanaka i globalnog protesta nakon njegovog najnovijeg masakra Palestinaca u Gazi. Naravno, godila bi mu i distrakcija od tužbi za korupciju, s kojima je suočen. Što dalje cionisti bace političku loptu, prvo do arapskog svijeta u globalu, a sada do Irana i poslije, možda, do Pakistana i Turske, više će, tako se oni zavaravaju, moći prikriti osnovnu činjenicu koja gleda svijet u oči – da je Izrael evropska doseljenička kolonija u tuđoj domovini.
Saudijski prestolonasljednik Mohammad bin Salman, također, želi uništen Iran, kako bi unaprijedio masivni militarizam svog plemena i pokolj koji trenutno čini u Jemenu, da bi njegove nezrele ambicije kontrarevolucionarnih mobilizacija protiv arapskih ustanaka mogle biti uspješne. Vladajuća država u Iranu, bez sumnje, ima koristi od ovog ratnog stanja, koje će joj omogućiti da i dalje vlada nemirnom populacijom od skoro 80 miliona ljudi sa željeznom pesnicom. Dakle, ratno stanje će pomoći da sve ove reakcionarne sile sakriju prave probleme – činjenicu da Arapi, Iranci, Turci, Kurdi i drugi slijede Palestince u zahtijevanju svog nacionalnog suvereniteta, demokratskog dostojanstva i građanskih sloboda.
Dok saudijsko-cionistički savez vodi ovu izdajničku kontrarevolucionarnu mobilizaciju od Rijada i Tel Aviva, SAD im je direktni lutkar, a svi drugi reakcionarni režimi u regiji njegovi su korisnici. Ovo nas vraća na ključno pitanje: zar Iranci ne bi spremno dočekali “promjenu režima u Iranu” i da im SAD, Izrael i Saudijska Arabija pomognu da se otarase nevaljale teokracije koja vlada njima gotovo 40 godina? Odgovor je ovdje odlučno “ne” iz sljedećih razloga.
Kako se mijenjaju režimi u Iranu?
Na osnovu njihovog produženog historijskog iskustva – a oni imaju veoma dugu historijsku memoriju (oni i dalje o invaziji Aleksandra Velikog 330 godina prije nove ere razmišljaju kao da se desila prije pet godina) – Iranci preziru strane intervencije u svojoj domovini. Oni ne žele da im neko drugi mijenja vladajući režim zbog veoma jednostavne činjenice da su mijenjali vladajuće režime pod vlastitim uslovima u protekla dva stoljeća svoje moderne historije, uključujući posljednjih gotovo 40 godina Islamske Republike.
Vladajuća Islamska Republika nije pala sa neba. To nije isto kao što je banda evropskih cionista ukrala Palestinu od njenih stanovnika. Ajatolah Ali Khamenei i njegova banda neposlušnih klerika i njihova Pretorijanska garda su Iranci, rođeni i ukorijenjeni u iranskoj politici, vladavini i kulturi. Iranska revolucija 1977-79 bila je velika politička promjena u toku iranske historije, u kojoj su Iranci suprotstavili jedan stub svoje političke kulture (klerikalni) drugome (monarhijskom). Ali, od dana kada je klerikalni šiizam (koji treba razlikovati od revolucionarnog šiizma) preuzeo monarhiju Pahlavi, Iranci sistematski i dosljedno izazivaju i mijenjaju svoj režim pod svojim uslovima.
Homeinijeva frakcija revolucionarne mobilizacije protiv porodice Pahlavi desila se 11. februara 1979. godine. Do 8. marta 1979. godine (Međunarodni dan žena) manje od mjesec nakon što se Homeini vratio u Iran iz Francuske, Iranke su bile na ulicama u velikom broju protestirajući protiv nametanja obaveznog nošenja hidžaba. Počevši od tog dana 1979. do raširenih protesta u januaru 2018. godine, Iranci dosljedno izazivaju i mijenjaju svoj režim pod uslovima određenim njihovim najboljim interesom.
Oni koji im se protive i koji staju uz vlast, ili su na vlasti, također su Iranci. Stalna borba između ove dvije sile obogatila je i osnažila i omogućila iransku političku kulturu – i nadasve imunizirala je više nego ikad protiv izdajničkih stranih intervencija u njihova pitanja. Izdajnički Mujahideen-e-Khalqa zauvijek je izgubio legitimitet u Iranu kada su izašli iz ove dijalektike i stali na stranu ubilačkog Saddama Husseina protiv svog naroda. Sada su oni u istom kampu kao Netanyahu, Bin Salman, Guilani i Bolton. Ništa od ovog, međutim, ne znači da deseci miliona Iranaca ne žele vidjeti leđa islamskoj Republici i cijelom njenom vladajućem aparatu. Ali, ne žele vidjeti to na račun uništenja vlastite domovine.
Beskrupulozna doseljenička kolonija
Problem s Trumpom, Boltonom, Pompeom, Bin Salmanom i bilo kojim drugim moralno i intelektualno kompromitiranim likom koji misli da može zaprijetiti vladajućem režimu u Iranu i da će on pasti je to što oni pojma nemaju o prirodi iranskog shvatanja nacije, nacionalnosti i nacionalizma. Evo besplatna lekcija o Iranu za njih, da je proučavaju u Centralnoj obavještajnoj agenciji, State Departmentu, Shin Betu ili obavještajnoj službi: Iran je izronio iz šipražja kolonijalizma 19. i 20 stoljeća kao postkolonijalna nacija takva da nijedan nekompetentni državni aparat ne bi mogao polagati prava na nju.
U Iranu je suverenitet nacionalni, a ne državni. Žvačite to sekundu, dame i gospodo u Shin Betu! To ćete teško svariti, jer vi ste beskrupulozna doseljenička kolonija, garnizonska država, koju su izgradili evropski kolonijalisti na historijskim otporima i nacionalnom sviješću Palestinaca, pravih stanovnika države koju ste ukrali. Počevši s rusko-perzijskim ratovima s početka 19. stoljeća, Iran je izronio s trajnom antikolonijalnom nacionalnom sviješću dok se dinastija Kadžar (1789-1926) mrvila pod ruskim, francuskim i britanskim imperijalnim rivalstvima.
Dinastija Kadžar se na kraju urušila uslijed duhanskog revolta 1891. godine i ustavne revolucije 1906. godine, kada su Iranci postali još više ukorijenjeni u svom nacionalnom samopouzdanju i kolektivnoj svijesti. Konačni pad dinastije Kadžar i uspon Pahlavija (1925-79) samo je učvrstio društvenu moć i političku intuiciju Iranaca kao nacije. Isto je istinito u periodu nakon kolapsa dinastije Pahlavi i uspona Islamske Republike.
Bol i patnja kao u Afganistanu i Iraku
Ova nacija nije dozvolila da prođe jedan dan, jedna godina, jedno desetljeće u proteklih 40 godina života vladajućih islamista bez da ih je sistematski, dosljedno, nenasilno, ali strukturalno izazivala i mijenjala. Ovaj izazov je promijenio vladajući režim, proizveo ukorijenjene i sukcesivne pokrete za ženska, ljudska i građanska prava unutar okvira vladajuće Islamske Republike. Revolucionarni lideri, kao što je Mir Hossein Mousavi, reformisti liberali, kao što je Mohammad Khatami, umjereni političari, kao što je Hassan Rouhani, ne pojavljuju se iz ničega. Oni su sukcesivni odgovori Islamske Republike, nikada sasvim zadovoljavajući, na zahtjeve unutar iranskog društva. U tom proračunu nacije naspram države, SAD, Izrael i Saudijska Arabija su neprijatelji iranskog naroda, a ne njihovi prijatelji.
Nema sumnje da se zajedničke izdaje Saudijske Arabije, Izraela i SAD-a mogu udružiti i nametnuti oštrije sankcije iranskom narodu, ili čak početi bombardirati mete u Iranu. Nema sumnje da ovo može prouzrokovati veliki bol i patnju, ubistva i nered među nevinom populacijom – kao što su uradili u Afganistanu i Iraku. Ali, to neće rezultirati “promjenom režima u Iranu”. To će, zapravo, dodatno ojačati režim, jer barem neki ljudi u Pentagonu koji nisu zaraženi izraelskom propagadom niti korumpirani saudijskim bogatstvom moraju znati da je vladajući režim u Iranu, posebno Pretorijanska garda, u suštini transnacionalna gerilska operacija od Indijskog okeana do Sredozemnog mora.
Nisu sve adute stavili na jedno mjesto u Iranu da biste ga mogli ciljati i uništiti. Oni ne ratuju na konvencionalan način. Milijarde dolara u američkom i evropskom oružju koje su Saudijci, Emiraćani, Bahreinci i, naravno, Izraelci nabavili za sebe bit će sasvim beskorisne štiteći svoje vladajuće režime. Dakle – jeste, “vladajući režim u Iranu” je ravnopravan protivnik onima koji mu prijete i zna kako se odbraniti, ali nije ni blizu onoga što Iranci kao nacija zaslužuju i što će u konačnici zahtijevati i precizirati. Da može biti promijenjen pomoću saudijsko-izraelsko-američke zavjere naprosto je iluzorno.
(TBT, Al Jazeera)