Tokom govora o američkoj strategiji nakon odluke predsjednika Donalda Trumpa da se povuče iz Iranskog nuklearnog sporazuma, državni sekretar Mike Pompeo zauzeo je oštar stav, obećavajući da će se suočiti sa Iranskom revolucionarnom gardom (IRGC) i multinacionalnim mrežama šiitske milicije širom Bliskog istoka. Ali jake riječi se tek trebaju poklopiti sa djelima. Godinama se SAD bore da osmisle strategiju za suzbijanje i konačno povlačenje iranskog utjecaja u Siriji, najžešćeg ratišta na Bliskom istoku.
To će se možda i promijeniti, zahvaljujući sve uočljivijoj pukotini u savezu koji podržava sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Na jednoj strani je Iran, koji nastoji konsolidirati svoje dobitke u Siriji kako bi primijenio vojni pritisak na Izrael. S druge strane je Assadov režim, Hezbollah i Rusija, a svi se plaše velikog sukoba sa Izraelom, koji bi mogao ugroziti ono za šta su se borili u Levantu u protekloj deceniji. Ove podjele konačno mogu pružiti Washingtonu dugo traženu priliku da ispita ambicije Teherana u Siriji.
RASPAD SISTEMA
Sadašnja Assadova pozicija jaka je kao i od 2012. godine, kada je i naoružana opozicija u Siriji počela jačati. Tokom protekle dvije godine režim i njegovi saveznici osvojili su značajne dijelove teritorije, posebno u strateškim područjima u glavnom gradu Damasku i oko njega i u posljednjem utočištu pobunjenika u provinciji Homs. Assadovim protivnicima nedostaje ili volja ili sposobnost da spriječe njegovu polaganu pobjedu u ratu.
Rusija je prilično pomogla Assadu da ostane na vlasti, ali najvažniji saveznik režima je Iran, koji koristi svoju intervenciju u Siriji kako bi postavio temelje stalnog vojnog prisustva. Sveobuhvatna posvećenost IRGC-a zemlji omogućava mu preoblikovanje mnogih sektora Assadove sigurnosne države – odobrio je Hezbollahu raspoređivanje hiljada trupa unutar Sirije, uvozi još hiljade Afganistanaca, Iračana, Pakistanaca i Jemenaca da se bore u ime Assada te regrutira i mobilizira lokalne milicije iz različitih zajednica Sirije, uključujući i arapske sunite. IRGC se također upleo u sirijsku ekonomiju dobijanjem ugovora za obnovu i razvoj industrije rudarstva i telekomunikacija.
Iran sada pokušava koristiti svoje snage u Siriji kako bi primijenio strateški pritisak na Izrael. Radi na tome da pomogne Hezbollahu da izgradi objekte za proizvodnju raketa i projektila u Libanu i libansko-sirijskoj pograničnoj oblasti i nastavlja prenositi sofisticirano oružje grupi koja ga može koristiti za prijetnje Izraelu. I proteklih mjeseci, Iran je izvršio niz provokativnih akcija blizu izraelske granice i ispalio rakete na Golasku visoravan, što je izazvalo žestoku izraelsku odmazdu.
Ali u ovom pokušaju suočavanja iranski prioriteti dolaze u sukob sa Assadovim i prioritetima njegovih drugih saveznika. Dok Assad konsolidira svoju vlast, on i njegovi pomagači pokušavaju urediti svoje prisustvo i osigurati sredstva za rekonstrukciju. Iako Assad vjerovatno neće dobiti novac za obnovu sa Zapada, nada se da će Brazil, Kina, Indija, pa čak i neke evropske države poput Italije, možda tražiti investicijske prilike u obnovi Sirije. Assad ne želi rat sa Izraelom, vojnom silom sposobnom nanijeti znatnu štetu unutar Sirije i potkopati njegove pokušaje konsolidacije i normalizacije. Štaviše, neće biti međunarodnih ulaganja ukoliko se građanski rat u Siriji zamijeni borbama između Irana i Izraela.
Rusi također žele izbjeći sirijski sukob sa Izraelom. Ruski predsjednik Vladimir Putin želi okončati građanski rat u Siriji na način koji mu donosi zasluge i međunarodni prestiž. Moskva želi učvrstiti svoj položaj u pomorskoj bazi u Tartusu i njenoj jednoj vazdušnoj bazi na Bliskom istoku, u Khmeimimu, koja se trenutno širi kako bi podržala buduće vojne operacije širom regiona. Putin također želi obezbijediti ugovore o rekonstrukciji svojih saveznika, naročito onih koji se tiču rezervi prirodnog gasa u blizini sirijske obale i pustinjskih područja bogatih energetskim potencijalom u centralnoj i istočnoj Siriji. Velika izraelska intervencija sve to stavlja na kocku.
I Hezbollah je oprezan zbog sukoba sa Izraelom. Njegov položaj u Libanu je sada jači nego ikada ranije, a na izborima u maju konsolidirao je svoju vlast. Također je odbacio prijetnju ekstremističkih sunitskih organizacija kao što su Al Kaida i ISIS, koji su u Libanu pokušali napraviti bazu za borbu u Siriji. Jedan događaj koji bi mogao ugroziti ove prednosti bio bi rat sa Izraelom, koji bi mogao uništiti sve ono što Hezbollah gradi od posljednjeg rata kojeg su vodili u julu 2006. godine.
Za Hezbollah je izazov što je trenutno u mnogo slabijem položaju u odnosu na IRGC nego u bilo kojem trenutku u svojoj historiji. Dok je Hezbollah nekad bio jedini posrednik Irana u Levantu – dajući mu značajan utjecaj – od početka građanskog rata u Siriji IRGC formira veću, multinacionalnu mrežu milicija u Siriji. Otvoreno je pitanje da li bi Hezbollah mogao odbiti ako ga IRGC pritisne da ide u rat sa Izraelom.
ODMICANJE
Ove tenzije već odvajaju Iran od njegovih nekadašnjih partnera u Siriji. Na primjer, izraelski vazdušni napadi na vojne položaje Irana i Hezbollaha u Siriji su sprovedeni uz saglasnost, ako ne i podršku, Rusa – Rusija je odlučila da svoje snage ne udružuje s iranskim, koji, u kombinaciji sa izraelsko-ruskim sporazumom o izbjegavanju sudara u sirijskom vazdušnom prostoru daje Izraelu fleksibilnost koja mu je potrebna za napad na iransku imovinu u Siriji. Zajedno, djeluju kao podsjetnik iz Moskve da se IRGC ne bi trebao kockati jer pokušava da područja u Siriji pod Assadovom kontrolom odredi kao zadnju bazu za budući rat sa Izraelom.
U međuvremenu, između Irana i Rusije je također došlo do neslaganja oko toga treba li strana vojska – IRGC i njena mreža šiitske milicije – ostati u Siriji dok se sukob primiče kraju. U maju je Putin rekao da sve strane snage trebaju napustiti Siriju. Njegov izaslanik za Siriju Alexander Lavrentiev kasnije je pojasnio da je Putin mislio na Amerikance, Irance, Turke i strane šiitske milicije, ali ne i Izraelce. Kao odgovor na to, iransko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je da niko ne može otjerati iranske snage iz Sirije i da će ostati sve dok Assad formalno ne zatraži njihov odlazak.
Također postoje navodi o odluci Assadovog režima da prihvati povlačenje iranskih snaga i savezničkih šiitskih milicija iz zone za deeskalaciju blizu izraelske i jordanske granice. Umjesto vojne ofanzive na jugozapadu, što bi Iran želio, Assad može odabrati da radi preko Rusije i mirno preuzme teritorije pod kontrolom opozicije putem sporazuma o pomirenju koji daje mali stepen lokalne autonomije. Izjave lokalaca sa jugozapadne strane, naročito u provinciji Daraa u blizini sirijsko-jordanske granice, ukazuju na to da se iz tog područja trenutno povlače snaga Irana i Hezbolaha iako niko ne može reći koliko dugo. Ako je povlačenje stvarno, to bi mogao biti veliki korak u držanju IRGC podalje od Jordana i Izraela. To bi također moglo poslužiti kao model kako se interesi Irana mogu srezati kada se suoče sa jedinstvenom opozicijom Assada, Hezbollaha i Rusije i prijetnjom izraelskih snaga.
OPCIJE WASHINGTONA
Budući da su Sjedinjene Države odlučile ograničiti svoj angažman u Siriji – pogotovo na zapadu zemlje, gdje je Iran najjači – nemaju puno moći. Ipak, postoji niz koraka koje američka vlada može poduzeti da bi intenzivirala postojeće podjele u savezu za Assada, smanjujući tako utjecaj Irana u Levantu.
Prvo, službeni stav Trumpove administracije i dalje naglašava promjenu režima primjenom ekonomskog pritiska i odbijanja da kontrolira Assada. Ta pozicija, međutim, drži Assada blizu IRGC-a, bez kojeg bi bio ranjiv, u vrijeme kada ih Rusija pokušava razdvojiti. Nažalost, u ovom trenutku interes Damaska i Moskve najbolja je odbrana od Teherana. SAD to mora prepoznati i iskoristiti. To ne znači potpuni povratak Assadu, koji je odgovoran za smrt oko 500.000 svojih sugrađana, već to znači prestati vjerovati u zabludu da će se Assad ili njegov režim uskoro smijeniti.
Drugo, Sjedinjene Države obavezno moraju izjaviti da planiraju dugoročno ostati na sjeveroistoku Sirije. U američkoj zoni u sjevernoj i istočnoj Siriji nalazi se većina glavnih naftnih, vodnih i poljoprivrednih resursa u zemlji, pružajući Trumpovoj administraciji puno utjecaja na budućnost Sirije. Trumpovi komentari kojima izražava želju da izađe iz Sirije nisu bili od pomoći. Napusti li SAD istočnu Siriju, to će ujediniti Assada, Iran i Rusiju u nastojanju da povrate ovaj teritorij. Moskva i Damask žude za energetskim potencijalima tog područja, što bi moglo pomoći u finansiranju i ruske intervencije i sirijske rekonstrukcije. Za Iran, kontrola ovog teritorija od strane prijateljskih snaga značajno će povećati upravljivost svojih snaga milicije širom Iraka i Sirije. Sve dok SAD drže svoje snage u ovom dijelu zemlje, pro-režimske snage će biti prisiljene da se fokusiraju drugdje, pogoršavajući podjele unutar saveza.
Treće, SAD još uvijek imaju sposobnost oblikovati ishod u jugozapadnoj Siriji, gdje, radeći s Jordanom i Izraelom, uspješno ulaže u umjerenu opozicijsku snagu koja drži ovaj teritorij posljednjih nekoliko godina. Ovo je područje u fokusu interesa IRGC-a, gdje će najvjerovatnije izbiti rat u Siriji između Izraela i Irana. Trumpova administracija bi trebala navesti, javno i jasno, da područja pod kontrolom opozicije u jugozapadnoj Siriji trebaju ostati autonomna, zadržati kontrolu nad kretanjem u svoje zajednice i iz njih, te nastaviti pružati humanitarnu pomoć i prekograničnu trgovinu s Jordanom.
Kako bi podržao ove ciljeve, Trump bi trebao odlediti 200 miliona dolara namijenjenih finansiranju stabilizacije u Siriji. Značajan dio tih sredstava izdvaja se za osposobljavanje i preusmjeravanje oružanih opozicijskih skupina u lokalne sigurnosne uloge i podršku lokalnom upravljanju u tim zajednicama. Ti su napori praktični i pragmatični: nijedan od njih ne bi odbacio trenutne pregovore između Jordana, Rusije i Sjedinjenih Država za budućnost jugozapada, a oni bi signalizirali da je Trump još uvijek posvećen stabilnosti regije.
Naposljetku, kad je riječ o Izraelu, IDF demonstrira svoju sposobnost da napada iranske vojne položaje u Siriji. Prijetnja od budućih napada je važna tačka prednosti nad Teheranom. Međutim, ovim se treba oprezno koristiti. Sjedinjene Države zasigurno će i dalje podržavati Izrael, ali bi također trebale poticati suzdržanost svog saveznika.
Američka strategija koja se fokusira na suzbijanje utjecaja Irana u Siriji iskorištavanjem podjela sa njegovim partnerima bit će u skladu s ograničenjima na koja je Iran naišao u drugim dijelovima Bliskog istoka. IRGC je uspio iskoristiti prilike koje su došle uz građanske ratove u regiji – prvi u Libanonu, a nedavno u Iraku, Siriji i Jemenu. Ušao je u ove sukobe radeći s lokalnim partnerima koji mu daju veliku slobodu za rad, jer se njihovi ciljevi međusobno preklapaju. Ali po ko zna koji put, opet vidimo da je IRGC pretjerao, uzrokujući nacionalističku reakciju od svojih lokalnih partnera. Sada može naići na zid u Siriji, jer se njezini interesi konačno razlikuju od interesa njenih saveznika. Sjedinjene Države i njezini partneri trebali bi iskoristiti ovu priliku.
(TBT, FA, Prevela Jasmina S. Drljević)