FILOZOFIJA
‘Niko
ne želi odrasti jer je slika kojom danas opisujemo zrelost
grozna, zastrašujuća skoro. O odrastanju se govori kao o kucanju na vrata doba
kad odustajemo od snova i ideala te puštamo da svijet bude takav kakav jest.’
FOTO: Neiman (Globus)
Kome se danas u Europi žuri odrasti, završiti školu ili diplomirati, tražiti posao na inertnom tržištu rada i zalud maštati da skupi dovoljno za spakirati kofere i napustiti
roditeljski dom? Američka filozofkinja Susan Neiman u svojoj zadnjoj knjizi “Why Grow
Up?”
poručuje
da ta petarpanovska ideja produžena, vječna djetinjstva nije novijeg datuma, već je puno
starija, duboko ukorijenjena u zapadnoj civilizaciji.
U razgovoru za Globus kaže: “Nitko ne želi odrasti jer je slika kojom danas opisujemo zrelost grozna,
zastrašujuća skoro. O
odrastanju se govori kao o kucanju na vrata doba kad odustajemo od snova i
ideala te puštamo da svijet bude takav kakav jest. U djetinjstvu,
adolescentskoj dobi, ranim dvadesetima, ljudi stalno slušaju da su
sad ‘u
najboljem dobu svoga života’, da im je ‘baš sad najbolje i najljepše’ i to je poruka koja im negdje ostaje upisana. Kad zagaze u
te dvadesete polako shvaćaju da te priče o djetinjstvu nisu sasvim točne, da odrastanje ima prednosti. No, u našoj je
kulturi prisutna gomila banalnih detalja i poruka koje stvaraju dojam da je
odrasti, kamoli ostarjeti, neka jako loša stvar. Primjerice, odrasli drže da je kompliment kad im netko kaže da izgledaju mlađe.”
Nije oduvijek bilo tako. “To je krenulo s početkom prošlog stoljeća, želja za vječnim djetinjstvom kontinuirano je rasla posljednjih stotinu
godina. Danas je svojstvena ljudima u Evropi, Americi, ali nije tako prisutna u
nekim tradicionalnijim kulturama, u drugim dijelovima svijeta. Te kulture nisu
nostalgične
za djetinjstvom i mladošću. Ta životna dob nije ono za čime se nježno, dirnuto osvrću. A i u ovom dijelu svijeta želja za produženim djetinjstvom traje tek zadnjih stotinu godina. U
tradicionalnim kulturama i danas su najpoštovaniji i najviše su vrednovani odrasli ljudi. Njima se pridaje i najviše pažnje. U našoj kulturi
krajem 19. i početkom 20. stoljeća, točnije od kad je otkriće penicilina smanjilo smrtnost djece, rađamo manje
djece i više im posvećujemo pažnju. I tako smo zapravo okrenuli tu tradicionalnu dinamiku
gdje je najveća pažnja u društvu pripadala odraslima. A to nije baš nužno dobro. Zašto ne želimo odrasti? Na osobnoj razini, mi smo, u isto vrijeme, i
uplašeni
i lijeni ili blokirani na tom putu prema zrelosti… Na razini društva, ljudi
koji vode vlade zapravo ne žele odrasle građane, jer to za njih , iz njihove perspektive moći i
upravljanja, znači samo više problema.”
/The Bosnia Times,
Globus/
