Piše: Richard Falk, thebosniatimes.ba
U ovoj fazi, čini se smislenijim zapitati se da li je Sirija napadnuta u aprilu zbog toga što nije koristila hemijsko oružje a ne zbog toga što jeste.
To možda izgleda čudno sve dok se ne podsjetimo na bitne sumnje koje kolaju oko onih koji iznose optužbe, posebno Bijelih šljemova, sa njihovim dugogodišnjim konekcijama sa američkom vladom i nekadašnjim skepticizmom u vezi sa njihovim huškačkim optužbama, za koje kritičari tvrde da su korišteni lažni dokazi.
Druga zagonetka postavlja pitanje da li je dominantni motiv za napad stvarno bilo ono što se dešavalo u Siriji, a ne ono što se dešavalo u domaćoj politici napadačkih zemalja.
Svaki student političkih nauka zna da kada čelništvo snažnih država osjeća stres ili brigu, oni traže neprijatelje izvan svojih granica koje će okriviti za sve, računajući na uzvišene osjećaje nacionalnog ponosa i patriotizma koji se javljaju uslijed međunarodnih predstava vojnog junaštva kako bi se, barem nakratko, odvratila pažnja nezadovoljnog naroda.
Unutarnje nezadovoljstvo
Sva tri lidera napadačke koalicije našla su se pod pritiskom nezadovoljstva u državi, zbog čega im se primamljivom učinila prilika za jeftini udarac na Siriju nanešen na štetu međunarodnog prava i UN-a, samo da bi nahranili populistički sentiment u svojoj zemlji – i nadasve, da bi se svijetu pokazalo da je Zapad i dalje voljan i sposoban napasti islamske zemlje bez straha od odmazde.
Naravno, ova posljednja tačka zahtijeva objašnjenje i neke granice kako bi se objasnila striktno limitirana priroda ovog vojnog napada. Iako su napadači htjeli odglumiti neki moralni autoritet kao branitelji civiliziranih ograničenja vojnih akcija u ratu, samo po sebi oksimoron, oni su htjeli –prvenstveno, čak – izbjeći eskalaciju, prihvatajući rizik opasnog vojnog susreta s Rusijom i sirijskim paklom.
Kako su sirijski pro-intervencionisti ljutito istaknuli, napad je bio više gesta nego ozbiljan napor da se utiče na buduće poteze Bashar al-Asadove vlade, a još manje da se situacija prevagne u korist sirijskog otpora vladi. Kao takav, on jača argument onih koji interpretiraju da je napad bio stvar kriza legitimiteta koje se trenutno odvijaju u tim liberalnim demokratijama Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske, a ne promjene sirijskog poretka.
Treća strana interpretacije insistira da ono što su govorili lideri i predstavnici tri zapadne sile nije bio pravi razlog napada. Iz ove perspektive, Izrael vrši pritisak da preusmjeri Trumpovu putanju izvlačenja iz Sirije kao uvod u strateško povlačenje s cijelog Bliskog istoka, regije koju Trump naziva isuviše „problematičnom“ da bi je SAD popravio. Barem privremeno, smatra Izrael, zračni napadi poslali su signal Moskvi da SAD nije spreman Siriju prepustiti Rusiji ili Iranu.
Navodno, saradnici Benjamina Netanyahua – iako sretni zbog preseljenja jeruzalemske ambasade, a još više zbog povlačenja iz iranskog nuklearnog sporazuma i zaglušujuće tišine u vezi smrtonosnog odgovora izraelske vojske na Veliki marš za povratak u Gazi – zabrinuti su kako će SAD očuvati neprijateljsku atmosferu i vojne aktivnosti u regiji. Izrael strahuje da na kraju Trump neće biti ništa korisniji od bivšeg predsjednika Baracka Obame, koji je, poprilično iracionalno, bio njihova noćna mora.
Irački model
Ako to nije dovoljno da se pažljivo razmotri politika za Siriju, uzmimo u obzir da je Irak brutalno napadnut 2003. godine od strane američko-britanske koalicije u sličnim uvjetima – tj. kršenjem međunarodnog prava i bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, što su jedina dva načina da se međunarodna sila može legalno sprovesti, pa čak i tada samo kao krajnja mjera nakon što su isprobane i propale sankcije i pregovori.
Na kraju je ispalo da je politički razlog za agresiju nad Irakom, njegovo navodno posjedovanje oružja masovnog uništenja, bio potpuno netačan – ili se pokušao kreirati lažni scenario kako bi se interveniralo na osnovu pomno osmišljenih lažnih dokaza ili je, velikodušnije, bio žrtva sramotnog propusta obavještajnih službi.
Pošteno govoreći, sirijski vojni napad je mogao imati mnogo gore posljedice za civilno stanovništvo. Cijeli napad trajao je samo tri minute, nije bilo civilnih žrtava i, srećom, vojno prisustvo Rusije i Irana u Siriji nije dovedeno u pitanje, niti sirijska vlada, stoga se izbjegao ciklus osveta i eskalacija kojeg se svi s pravom plaše.
Ono što je krajnje zbunjujuće jeste tvrdnja da je jedna od meta bilo skladište koje sadrži toksični nervni gas u gusto naseljenom području, što bi, da je gađano raketom – i da je zaliha hemijskog oružja stvarno bila tu – prouzrokovalo mnogo više civilnih žrtava nego u Dumi. Kako nije zabilježeno još od kraja Hladnog rata, prije napada zavladala je zabrinutost da bi sukob političkih volja ili slučajna greška u ciljanju mogla dovesti do geopolitičkih previranja, kulminirajući u Treći svjetski rat.
Historijski obrazovani posmatrači vidjeli su zabrinjavajuće paralele između nesporazuma i pretjeranih reakcija koje su direktno izazvali horor Prvog svjetskog rata. Ono što je znatno ograničilo raketne napade 14. aprila bio je Pentagon, a ne Bijela kuća. Vojni planeri dizajnirali su napad tako da umanje rizik od eskalacije, moguće čak i praveći tajni sporazum sa Rusima. Posljedično, Trumpova crvena linija za upotrebu hemijskog oružja navodno je odbranjena i iznova povučena u UN-u kao upozorenje Damasku.
Ali sa izraelskim velikim napadima na iransko vojno prisustvo u Siriji koji su uslijedili manje od 24 sata nakon Trumpovog povlačenja iz P5 + 1 sporazuma sa Iranom, napredovanje ka regionalnom ratu je čini se u punoj snazi.
Prenagljena odluka
Sirijski napad stvorio je tlo za eskalaciju, a u retrospektivi se čini da je sve to bilo isplanirano.
U ovo fazi ne možemo biti ni sigurni da je činjenična osnova ovog agresivnog poteza tačno predstavila da je sirijska vlada upotrijebila smrtonosni nervni gas u napadu na stanovnike Dume. Previše često smo u prošlosti bili prevareni samouvjerenim tvrdnjama obavještajnih službi koji rade za iste te zemlje koje su poslale rakete na Siriju.
Čini se da su naglo donešeni zaključci među nekim kreštavim ali pouzdanim glasovima sumnje, uključujući i UN-ove izvore. Najciničniji posmatrači sumnjaju da je tajming napada bio osmišljen da se unište dokazi s kojima bi krivica pala na neke druge, a ne na sirijsku vladu.
Dublje sumnje podstaknute su time što je odbijeno da se sačeka potvrda činjeničnih tvrdnji. Kako stvari stoje, izgleda da su zračni napadi prenagljeni kako bi se osiguralo da Organizacija za zabranu hemijskog oružja (OPCW), prilikom svoje posljednje istražne misije, ne pronađe ništa.
Ako neko smatra da su ovo ideološki zasnovane sumnje, važno je napomenuti da je žurnal Wall Street, koji nikada nije bio glas mira i umjerenosti, iznio svoje gledište kazavši da nije bilo „jasno ko je izveo napad“ na Dumu – stav koji dijeli nekoliko glavnih medija, uključujući i Associated Press.
Ostaci kolonijalizma
Manje primijećena, ali jednako važna je intrigantna činjenica da u identitetu sve tri zemlje odgovorne za napad stoje kolonijalističke zasluge koje otkrivaju duboke korijene nemira koji na različite načine uništavaju cijeli Bliski istok. Važno je prisjetiti se da su britanske i francuske kolonijalističke ambicije 1917. godine iscjepkale propalo Osmansko carstvo, nametajući umjetne političke zajednice sa granicama koje oslikavaju evropske prioritete umjesto prirodnih afiniteta i bez obzira na želje stanovništva. Ovaj kolonijalni plan osujetio je prijedlog američkog predsjednika Woodrowa Wilsona da implementira samoodređivanje zasnovano na etničkim, tradicionalnim i religijskim afinitetima onih koji su prethodno živjeli pod osmanskom vladavinom.
SAD je kasno istisnuo ovaj kolonijalistički duopol, kada su Evropljani posustali u Sueckoj krizi 1956. godine, ali je brzo ostavio svoje otiske širom regije sa unaprijeđenom imperijalnom agendom suzbijanja sovjetskog saveza, naftne geopolitike i bezuvjetne podrške Izraelu.
Čak i ranije, Trumanova doktrina i uloga CIA-e 1953. u svrgavanju demokratski izabrane nacionalne vlade iranskog Muhameda Mosadeka otkrili su razmjer američke involviranosti u regiji. Ovi strateški prioriteti su kasnije nadopunjeni strahom od širenje islama i od toga da bi nuklearno naoružanje moglo pasti u pogrešne političke ruke, sa stanovišta Zapada.
Nakon stoljeća eksploatacije, intervencija i izdaje od strane Zapada, ne bi trebalo biti iznenađujuće da su anti-zapadnjački ekstremistički pokreti počeli nicati širom arapskog svijeta i pridobivati populističke simpatije, unatoč svojim barbarskim taktikama.
Također je korisno prisjetiti se rata na Kosovu 1999. i u Libiji 2011. godine, gdje su oba bile NATO operacije sprovedene uprkos međunarodnom pravu i UN-ovoj Povelji. Zbog očekivanog veta Rusije, NATO, uz snažnu evropsku podršku, izveo je kazneni zračni napad koji je Srbiju istjerao sa Kosova. Unatoč tome što je Kosovu bila potrebna ozbiljna humanitarna intervencija, to je bio opasan presedan kojeg su irački kobci iskoristili nekoliko godina kasnije.
Kao posljedica toga, Sjedinjene Države našle su se u situaciji da insistiraju na apsurdnoj poziciji, u smislu da se veto treba bespogovorno poštovati kada ga Zapad koristi, da se arbitrarno zaštiti Izrael od još trivijalnijih ali opravdanih kritika na njegovu politiku. Izbjegavanje veta da se izvedu ovi napadi na osnovna suverena prava zemlje članice mnogo je ozbiljnija prijetnja duhu i slovu Povelje UN-a.
Kognitivna disonanca
Američke diplomate ne pokušavaju opravdati pa čak ni objasniti njihove nedosljedne stavove o ovlasti UN-ovog veta, unatoč vidnoj kontradiktornosti. Možda je to školski primjer onoga što psiholozi nazivaju kognitivnom disonancom. Prostije rečeno, to je savršen primjer američkog ekscepcionalizma.
SAD, kao pomazani garant vrline i vječne nevinosti u svjetskoj politici, ne obavezuju pravila i standardi prema kojima sudimo poteze drugih, posebno protivnika.
Libijski presedan je također važan, iako na drugačiji način, za marginalizaciju UN-a i međunarodnog prava. Zbog toga što je narod u libijskom gradu Bengaziju zaista prolazio kroz humanitarnu krizu 2011. godine, UN je insistrao na pružanju zaštite. Rusiju i Kinu, stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, ubijedili su da suzbiju svoje sumnje u motive Zapada i da ostanu suzdržane u rezoluciji Vijeća sigurnosti kojom je odobrena uspostava zone zabranjenog leta kako bi se zaštitio Bengazi.
Nije im dugo trebalo da izbave Rusiju i Kinu iz zablude, ismijavajući njihovo povjerenje. Ubrzo su bile šokirane saznanjem da je stvarna misija NATO-a u Libiji promjena režima, a ne humanitarna zaštita. Drugim riječima, ove zapadne sile koje trenutno u UN-u tvrde da je međunarodno pravo na njihovoj strani u pogledu Sirije, niz puta su izvrgnule ruglu i izmanipulirale UN kada god im je bilo zgodno i insistarale na cijelom spektru prava iz Povelje kada su se analizirali pogrešni potezi Izraela.
Rasplamsavanje sirijskog rata
Sirijski napad i njegovo pravno opravdanje u UN-u vraća svijet nazad na početnu tačku kada je u pitanju obuzdavanje međunarodne upotrebe sile. Zamislite gnjev koji bi SAD nakupila ako bi Rusija ili Kina predložile Vijeću sigurnosti već dugo prijeko potrebnu mirovnu misiju da bi se zaštitilo na razne načine zlostavljano stanovništvo Gaze. I ako bi ove zemlje učinile još jedan korak naprijed i imale tu geopolitičku hrabrost da djeluju izvan UN-a zbog prijeke potrebe za humanitarnom intervencijom, svijet bi skoro sigurno osjetio gorki ukus apokaliptičnog ratovanja.
Povelja je i danas jednako relevantna, ako ne i bitnija, kao i 1945. godine kada je napisana. Primjena sile dozvoljena je samo u činu samoodbrane od naoružanog napada i to samo dok Vijeće sigurnost ne reagira. U situacijama kakva je u Siriji, Povelja je jasan dokaz da samo Vijeće sigurnosti ima pravo da daje ovlaštenje za upotrebu sile u slučaju humanitarne krize. Ono što je bila revolucionarna ideja u Povelji jeste ograničiti, koliko je to moguće jezikom, slobodnu procjena zemalja da odlučuju o tome kada svojevoljno započeti rat. Sirija je posljednji pokazatelj da je ta optimistična ideja grubo bačena na geopolitički otpad.
Na narodu će na kraju ostati da se suprotstave ovakvom razvoju događaja i iskoriste svoj utjecaj da zaustave pad međunarodnog prava i UN-ovog autoriteta. Trumpov hvalisavi tweet nakon sirijskog napada, u kojem je upotrijebio riječi „misija obavljena“ („mission accomplished“), čudno je podsjetio na 2003. kada je ista fraza bila na plakatima iza George W. Busha dok je preuranjeno govorio o pobjedi u Iraku. Te su riječi uskoro počele proganjati Busha, a da Trump zna šta je ironija, shvatio bi da su velike šanse da će njegova sudbina biti još više ponižavajuća.
Konačni rezultat je ponovno rasplamsavanje rata u Siriji, baš kada je izgledalo da je pri kraju, pri čemu je svima jasno da je Damask pobijedio, bilo to dobro ili loše. Sada je Izraelu data priika da dolije ulje na tinjajuću žeravicu u Siriji kako bi nastavio svoju politiku osiguravanja da se haos i konflikt nastave, pri čemu nijednoj strani nije dozvoljeno da pobijedi i time okonča nasilje. U tom procesu, Zapad, predvođen SAD-om, ponovo je pokazao svoje nepoštovanje prema međunarodnom pravu i autoritetu UN-a.
(TBT, MEE Prevela Esma Latić)