Piše: Neil Irwin, thebosniatimes.ba
Prema mnogim mjerilima, ovo su dobra vremena za globalnu ekonomiju. Gotovo svaki veliki region na planeti istovremeno i prvi put u posljednjih deset godina uživa u solidnom rastu i prosperitetu.
Pa ipak, glavni ekonomisti koji su se nedavno okupili u Washingtonu, zvuče prilično sumorno. „Trenutna dobra vremena neće potrajati“, rekao je Maurice Obstfeld , glavni ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda dok je predstavljao najnovije projekcije fonda koje predviđaju ekspanziju globalne ekonomije u 2018. za 3,9 procenata.
Ili, kako je to rekla direktorica MMF-a Christine Lagarde, „trenutna globalna situacija je sjajna, ali mračni oblaci prijete“.
„Ekonomisti su plaćeni da brinu“, rekao je Nathan Pitts, glavni ekonomista u PGIM Fixed Incomeu. „Mislim da, sa druge strane, tržišta lijepo žive u sadašnjem trenutku“.
Zbog čega su svi ovi stručnjaci zabrinuti? Da li je u pitanju samo grupa ekonomista koji potvrđuju reputaciju struke kao presimistične nauke ili, što je još gore, dopuštaju da sklonosti njihovih politika oblikuju njihova predviđanja? Ili je svjetska ekonomija zaista u problemu?
Američki predsjednik Donald Trump je u martu twitao da su trgovinski ratovi „dobri i lahko se dobijaju“, ali se vodeći stručnjaci sa njim ne slažu. Oni, zapravo, u Trumpovim taksama i porezima, vide opasnost – ciklus osvete koji bi mogao ugroziti lance snabdijevanja kompanijama i izazove zastoj u svjetskoj trgovini.
Lagarde tvrdi da globalni sistem trgovine pomaže u smanjenju siromaštva i stvara visoko plaćene poslove. „Ali taj sistem pravila i zajedničke odgovornosti je sada u opasnosti da bude razrušen“, rekla je ona.
Trumpova administracija je zaprijetila da će se povući iz Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA), visokim taksama na uvozni čelik i aluminijjum i namjerom da oporezuje sa 50 miliona dolara robu iz Kine. Onda se, međutim, povukla i počela sa pregovorima o Nafta sporazumu, dozvolila je izuzetke na neki uvoz čelika i aluminijuma i odložila uvođenje dodatnog poreza Kini.
Globalni stručnjaci tvrde i da se pojavljuju finansijske neravnoteže i rizici koji bi mogli izazvati ili pogoršati slijedeći krah.
Godinama neke zemlje poput Njemačke, Japana i Kine konstantno prijavljuju višak sredstava, što znači da izvezu robe više nego što je uvezu. Druge, poput SAD i Britanije, imaju konstantne deficite.
Tokom vremena ovi šabloni čine da ove ekonomije budu sklonije finansijskim šokovima i pomogli su potiskivanju finansijske krize 2008. i krize eurozone 2010. A MMF predviđa da će se situacija pogoršati u narednih nekoliko godina.
Umjesto da ovaj period stablinosti i prosperiteta iskoriste za plaćanje dugova, neke vodeće ekonomije se kreću u drugom pravcu. Nivo javnog duga je u porastu u SAD-u, a privatni dug je izuzetno visok u Kini. Ta zavisnost od dugovanja znači da će, kad bude došlo do krize vlade, imati manje manevarskog prostora da se izbore sa javim troškovima.
A sa kamatama koje su niske, jedan od uobičajenih načina borbe protiv recesije je ograničen. Federalne rezerve u SAD-u su posljednji krah dočekale sa kratkoročnom kamatnom stopom od 5,25% prije nego što je do decembra 2008. pala gotovo na nulu. Sada je stopa između 1,5 i 1,75 posto. Evropska centralna banka čak ima i manje prostora za manevriranje jer je stopa i dalje oko nule.
Ljudi koji rade kao glavni ekonomski stručnjaci imaju tendenciju da brinu o tome šta sve može poći po zlu ali nema sumnje da uz dobre ekonomske vijesti koje nam trenutno stižu, treba poslušati i upozorenja.
(TBT, The New York Times)