Kako piše “Foreign Policy”, Putin je i ranije inicirao takve konflikte, kao što su sada u Ukrajini i Gruziji. Drugi značajni igrači u Siriji, uključujući Izrael, Sjedinjene Države, Tursku i pobunjenike sunite, također mogu biti zadovoljni ovom novom realnošću. Nasuprot tome, najjasniji gubitnici bili bi režim Bashara al Asada i Iran.
Koje su indicije da se Sirija kreće ka zamrznutom konfliktu?
Treba uzeti u obzir nedavnu posjetu sirijskog predsjednika Rusiji. Na konferenciji za medije nakon sastanka sa sirijskim predsjednikom, Putin je rekao novinarima sljedeće:
– Nakon istaknutih uspjeha sirijske državne vojske u borbi protiv terorizma i uz aktiviranje političkog procesa, strane snage stacionirane u Siriji će početi da se povlače iz te zemlje.
To je izgledalo kao nagovještaj da ruski predsjednik nije zainteresiran da pomogne Asadovom režimu prlikom osvajanja cjelokupne teritorije Sirije. I uz odsustvo ruske vazdušne podrške na koju se sirijska vojska oslanjala u većim borbenim operacijama (uključujući opsadu Alepa i uništavanje istočne Gute pod kontrolom pobunjenika), takvo ponovno osvajanje bilo bi nemoguće.
Neki su spekulirali da se Putinova izjava odnosi samo na povlačenje stranih snaga koje se bore protiv režima. U prošlosti je Moskva nastojala da razlikuje svoje prisustvo u Siriji (na poziv “legitimnih” vlasti u Siriji) i neobuzdano prisustvo drugih stranih elemenata. Međutim, ruski izaslanik iz Sirije Aleksandar Lavrentijev pojasnio je da se predsjednikove riječi odnose na “sve strane vojne snage u Siriji, uključujući američke, turske, Hezbolah i iranske (sile)”.
Na Putinovu izjavu je uslijedio ljutit odgovor Teherana. Portparol iranskog ministarstva vanjskih poslova Bahram Kasemi rekao je novinarima u Teheranu da “niko ne može prisiliti Iran da uradi bilo šta. … Sve dok postoji terorizam i sve dok to želi sirijska vlada, Iran će biti prisutan (u Siriji).
Ove kontradiktorne izjave su samo jedan pokazatelj mnogih razlika između Moskve i nekih njenih saveznika u vezi sa budućnošću Sirije. Tu su i pristanak Moskve na nedavne vazdušne akcije izraelske vazduhoplovne akcije protiv iranskih ciljeva u Siriji, kao i očigledno odobrenje Turcima da uspostave veću enklavu u sjeverozapadnoj Siriji. U međuvremenu, Asad je odbacio ruski plan za izradu novog sirijskog ustava koji bi ograničio njegova ovlaštenja.
Kako navodi “Foreign Policy”, šablon ponašanja Moskve u drugim zemljama je pokazao da njoj ne smeta održavanje neriješenih konflikata jer tako ima i manje gubitaka. U Ukrajini na primjer, problem Donbasa daleko je od rješenja.
U Siriji, naravno, Rusija podržava vladu, a ne pobunjenike, kao u Ukrajini. Ali Moskva sada jasno pokazuje da se njeni interesi ne preklapaju sa Asadovim.
Ostvareni ciljevi
Rusija je u u velikoj mjeri ostvarila svoje ciljeve u Siriji. Njena intervencija spasla je režim Asada od vjerovatnog poraza u 2015. Vlada sada kontrolira oko 60 posto sirijske teritorije. Posljednje enklave koje je kontrolirala Islamska država u blizini Damaska su ispražnjene. Nema opasnosti od novih pobjeda pobunjenika.
Rusija je pokazala svoju efikasnost, održala integritet svojih vojnih baza i dokazala da Moskva ostaje uz saveznike.
Međutim, Putin nema želju da bude lider militantnog šiitskog bloka u regionu. Umjesto toga, Rusija želi da postane glavni broker sila u Siriji i da svakoj strani da nešto što ona želi, a ne da se čvrsto prikloni samo jednoj strani.
Kako navodi site, Rusija želi i očuvati i povećati procjep između Turske i ostalih NATO članica. Zbog toga je i dozvolila turske aktivnosti protiv Kurda na sjeverozapadu Sirije. Turska to vjerovatno ne bi smjela ni mogla učiniti bez ruske dozvole.
Dalje na jugu veliki broj napada izraelskih snaga na iranske ciljeve u Siriji su uglavno ignorirani od strane Moskve.
Putin je jasno stavio do znanja izraelskom premijeru Benjaminu Netanjahuu da Rusija nema namjeru da Asadovom režimu da S-300 vazdušni sistem odbrane. Rusija nema interesa u tome da Sirija upadne u novi rat i da se ugrozi ono što je Asadov režim već povratio.
Na istoku, Rusija ne pokušava da se suprotstavi američkoj vojsci i njenim saveznicima koji kontroliraju dijelove zemlje istočno od Eufrata.
Gdje je sve ovo vodi?
Rusija je većinom postigla svoje ciljeve u Siriji, pa sada želi balansirati svoju podršku režimu Asada drugim interesima: naime, kontinuiranom potkopavanju utjecaja Zapada u drugim dijelovima svijeta i održavanju dobrih odnosa sa drugim regionalnim vlastima, uključujući Tursku i Izrael. U međuvremenu, Sjedinjene Države i Izrael prvenstveno se fokusiraju na izazov regionalnog napretka Irana. Rezultat će biti podijeljena Sirija koja služi kao arena za svjetske sile koje imaju ne-sirijske agende – geopolitičku situaciju u kojoj Rusija ima puno iskustva.
(TBT)