Piše: Nejra Latić Hulusić, thebosniatimes.ba
Toliko mi je muka od nje da podsvjesno ne volim ni privatne suvenire sa putovanja, ne skupljam sitnice, ne kupujem antikvitete, od second-hand radnji me jeza hvata. Ja ugledam divnu košulju unutra, a onda zamislim da je u njoj neko umro i odustanem. Nisam sačuvala ni jednu igračku iz djetinjstva, ne pišem dnevnike i duša mi je pobacati ili podijeliti sve što ne koristim u tom momentu. Manje ili više ne volim ništa što ima ikakvu historiju iza sebe i ne postoji objekat za koji sam vezana.
Pravdam se prijateljima koji mi donesu kakvu sitnicu koju ne izložim, da furam strogi minimalizam, a zapravo imam fobiju od historije. Više kolektivne nego svoje. Svoju averziju prema uspomenama pripisala sam činjenici da sam se rodila u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj se nikada uspomene i duga sjećanja nisu presložili po vitrini, albumi bolnih fotografija sjećanja se nikada nisu potpisali, a statue nikada nisu kako treba razvrstane koja leti van, a koja ostaje, a sa kojih se treba prašina obrisati pa je staviti pokraj televizora.
Kako vjerovatno ne postoji objektivna stvarnost, tako ne može postojati ni potpuno objektivna historija. Ali, prokleti da smo, je li moguće da kod nas svaka porodica ima svoju verziju historije od postanka svijeta do dana današnjeg?!
Živjeti u ovoj zemlji je kao živjeti u čardaku ni na nebu ni na zemlji. Zapravo nekom tavanu, na kojem se stotinama godina samo skupljalo i gomilalo nikakvim redom prljavog veša, starih skulptura… Sve što nismo znali gdje smjestiti, popraviti, baciti ili oprati smo nagurali u taj tavan. I, što je najgore, na naš tavan su i podstanari i širi komšiluk nagurali svoje skule i sramote. Gušimo se od prašine, grinja, vlage i gljivica nakupljenih po tavanu naše prošlosti. Lebdimo u nekom paralelnom svijetu između vrijednosti sa Istoka i Zapada, između prošlosti za kojom cvilimo i nerealnoj budućnosti o kojoj maštamo. A, nemamo više gdje sjesti od skula.
Skoro sam se vratila iz Budimpešte. Divan grad koji se bori sa novim, strašnim promjenama u svijetu. Podsjetila me na neku vitrinu. Nekako se vidi da su Mađari jedan ozbiljan narod. Oni su svoj tavan historije sredili pod konac. A, imali su prošlost puno burniju nego mi. Sa jedne strane Dunava je dvorac. Simbol kraljevine. Bajkovit i osvijetljen podsjeća lokalce i turiste na prošlost. Ali, sa druge strane Dunava, tačno preko puta je kultna zgrada Parlamenta sagrađena da parira i ljepotom i veličinom dvorcu. Prevedeno sa jezika arhitekture, odluke se više ne donose na dvorima nego u parlamentu. Obje zgrade se ogledaju u Dunavu u nekoj savršenoj simetriji. Čisto da uporedimo taj urbanistički momenat sa našim glavnim gradom, u Sarajevu se državni parlament ogleda o fasadu velikog šoping centra stranih investitora koji veličinom i izgledom tačno parira parlamentu. Prevedeno – para vrti gdje burgija neće.
U Budimpešti, toj složenoj vitrini, jedno od značajnih mjesta u gradu zauzima i park-spomenik partizanima. Herojima koji su pali u borbi protiv fašizma. Park je u centru grada, održavan i netaknut. Ali, Budimpešta je sagradila i muzej, Kuću terora, kao spomen žrtvama fašizma, nacizma i komunizma. Jer, pobogu, jedan narod bi morao biti u stanju da razazna partizane i njihovu časnu borbu i krvavu ideologiju koju je na njihovim kostima instalirao sovjetski režim i u njihove ime likvidirao desetine hiljada političkih neistomišljenika, uključujući i djecu. Iako se Kuća terora nalazi na samo kilometar od Muzeja holokausta, Mađari nisu smatrali da je previše spominjati holokaust svakih kilometar i stiditi se radi istog svako malo.
Na našem tavanu od zemlje, partizanska groblja, biseri arhitekture sami po sebi pa onda i po onome što predstavljaju su danas javni toaleti zarasli u šiblje, igle i vlažne maramice. Jer, kad su došli novi upravitelji tavana, nisu našli nikada za shodno da naprave razlike između partizana i zla u koji se na kraju pretvorio sistem za koji su se izborili.
Zato se naša omladina ide bosti u venu na partizanskim grobovima i crtati svastike po njima dok nam državu koja je nastala na obećanju slobode vode isti oni koji su nekada bili psi čuvari zatvora za mnoge nevine ljude po raznim golim otocima. Samo su zamijenili pseće gunjeve sa kurbanskim kožama i nastavili onako kako su i naučili.
Mi njih ne možemo prepoznati zato što smo od svake političke ideologije napravili religiju u koju se slijepo vjeruje. Jer religija jeste koncept u kojem se u nešto vjeruje i bez da ti je sve najjasnije, politički sistem to ne bi smio biti. Kod nas zastupnik u parlamentu nije poslanik od države, nego od Boga. Zato što se kod nas nikada nisu pospremile statue gdje im je mjesto. Kod nas i partizani i zločinci iz tajnih policija stoje na istom mjestu. Nismo mogli razvrstati ko iz tog perioda ide u septičku, a ko na oltar, pa smo ih sve na tavan nagurali.
Još se kod nas ne zna je li Gavrilo bio heroj ili terorista, još se ne zna da li je Goli otok bio stratište, da li su Vijećnicu zapalili Srbi ili četnici, ko je kriv za Kazane, a ko za Tomašicu. Sve je sada to na jednom tavanu, a na gljivicama koje rastu po toj historiji zločinci sa svih strana gaje svoje predizborne kampanje danas.
U Budimpešti je prije par godina, sadašnji premijer Viktor Orban postavio spomenik koji predstavlja arhanđela Gabrijela, simbola Mađarske kojeg napada nacistički orao. Poruka spomenika je jasna – Mađari se nisu uspjeli oduprijeti nacističkoj okupaciji i samim tim su se oprali od svega što su počinili u Drugom svjetskom ratu. To viktimiziranje tadašnje mađarske vlasti opralo bi im ruke od ubistva skoro milion ljudi, uključujući dvije trećine populacije mađarskih Jevreja.
Par dana nakon što je osvanuo ovaj spomenik, Mađari su oko njega postavili instalaciju od privatnih predmeta ubijenih i protjeranih Jevreja i tekst koji kaže da spomenik sramotno opravdava ulogu tadašnje mađarske vlasti koja se prva pridružila Hitleru i čiji su vojnici dočekani buketima. Tekst na instalaciji podsjeća i da je Mađarska još 1920. godine, kao prva u Europi, usvojila set anti-semitski zakona koji su na kraju ostavili Jevreje bez ikakvih prava u ovoj zemlji. Mađari su protestvovali protiv ovog spomenika i nazvali ga pokušajem da se ponovo piše lažna historija.
Kod nas se ovako smislen i odgovoran kontra-spomenik neće desiti. Nećemo ga napraviti jer je lakše na tavan sakriti onaj koji nam ne odgovara. Pa ga vratiti opet kad zatreba. Jer, Mađari su svakih koji metar postavili bronzanu cipelicu ubijenog jevrejskog djeteta, koja ih podsjeća na ono što su radili kada su stali na pogrešnu stranu. Nekako mi to daje nadu da bez obzira kako sada stvari stajale sa desničarima, Mađari će ipak znati stati na pravi put na kraju.
Zato se kod nas, dok su ine cipelice i biste na tavanu, dok ne razvrstamo šta treba da se zapali, a šta da stavi u vitrine, dok ne posložimo zvanično kad svi za svima plačemo, a čime i kime se ponosimo, bez da se dovedemo na ivicu novog rata, dešava nam se da svakog 25. maja, dok Tuzla oplakuje 71 mladi život koji je neki krvolok koji se par godina prije kleo u bratstvo i jedinstvo, ironično uzeo granatom dok su mladi Tuzlaci obilježavali Titov rođendan, Sarajevo vatrometom i dalje slavi na taj dan.
Jer, ako se na ovaj dan ne može dogovoriti je li preče dernečiti na rođendan čovjeka za kojeg mi se čini da bi i sam zabranio proslavu poslije tuzlanske Kapije, ako je dosljedan svojim idealima iz knjiga, kako onda očekivati da ćemo ikada znati posložiti dobro od zla. Zašto se nadati da nećemo posrnuti opet za prvim zlom koje nas ubijedi da smo baš mi bolji, svetiji i ugroženiji od drugih?
(TBT, lolamagazin.com)