14. maja, izraelski i američki visoki dužnosnici okupili su se u Jeruzalemu kako bi proslavili premještanje američke ambasade iz Tel Aviva. Za to vrijeme u Washingtonu predsjednik Donald Trump izjavio je, „Dok su bivši predsjednici ovo obećavali u svojim kampanjama, nisu to mogli realizirati. Danas, ja realiziram.“ Izgleda da su prethodne američke vlade znale zašto ne trebaju premještati američku ambasadu u Jeruzalem.
STRATEŠKU GREŠKU PRETVORITI U PRILIKU
Nije to bilo zato što, kako tvrdi Trump, nisu imali hrabrosti da ispune obećanja iz kampanje. Također nije ni zbog toga što su se plašili nasilja, iako smo svjedočili obilju u posljednjih nekoliko dana, gdje je veliki broj Palestinaca ubijen a stotine ranjeno u sukobu sa izraelskim sigurnosnim snagama na granici s Gazom.
Razlog je bio to što su dužnosnici u prošlim demokratskim i republikanskim vladama znali da je priznavanje izraelskog suvereniteta nad Jeruzalemom, od čega Sjedinjene Države ne bi imale koristi, značilo to da bi se SAD odrekle bilo kakve stvarne uloge u promoviranje mira na Bliskom istoku. Razlog tome je to što je status Jeruzalema duboko emotivni problem i s pravom se dugo smatra pitanjem konačnog statusa koje se treba riješiti u kontekstu održivog izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma. Srećom, za one koji su zainteresirani da se stvari dovedu u red, moguće je da postoji način da se ova strateška greška pretvori u priliku.
Za početak, malo konteksta. Kada sam postao novi direktor za izraelske i palestinske poslove u Vijeću nacionalne sigurnosti u maju 2009. godine, jedan od mojih prvih zadataka bio je procesuiranje odluke predsjednika Obame o odbacivanju akta o jeruzalemskoj ambasadi – zakona koji je 1995. izglasan u Kongresu i kojim se zahtijevalo premještanje ambasade osim ukoliko ga predsjedink odbaci zbog nacionalne sigurnosti. Razlog za odbacivanje isti je još od vremena kada sam bio u službi kao američki diplomata u Jeruzalemu za mandata predsjednika Busha, od 2002. do 2004. godine. Američki zvaničnici znali su da bi prihvatanje tog zakona i premještanjem ambasade u Jeruzalem bilo kontradiktorno dugogodišnjem stavu SAD da se status tog grada treba riješiti pregovorom između dvije sukobljene strane.
Da budemo jasni, niko koga sam ja poznavao u američkoj vladi nije vjerovao da je status quo idealan. Naša politika značila je da SAD nije priznavala ključna područja Zapadnog Jeruzalema – Knesset, presjednikovu rezidenciju, Yad Vashem – kao dio Izraela. Američke izjave iz tog grada stizale su iz „Jeruzalema“, iza čijeg imena nije slijedila nijedna država, kao da je grad levitirao iznad sistema nacionalnih država na Bliskom istoku.
Međutim, kako smo tvrdili Kongresu, mijenjanje ove situacije bez dogovora između dvije stranke ozbiljno bi moglo unazaditi mirovne pregovore. Razlog tome je to što je, nakon osvajanja istočnog dijela grada u ratu 1967. godine, Izrael znatno proširio lokalne granice Jeruzalema i onda unilateralno izglasao zakon kojim je 1980. godine aneksirao cijeli grad. Unatoč međunarodnoj osudi i neodobravanju od strane Vijeća sigurnosti UN-a, uključujući i Sjedinjene Države, Izrael je uskoro izjavio da je Jeruzalem njegov „vječni, nepodijeljeni“ glavni grad, onemogućivši time Palestincima da od istočnog Jeruzalema naprave svoju prijestolnicu.
S obzirom na ovo, čitav niz političara sa obje strane u nekoliko mandata odlučilo je da bi odluka o premještanju američke ambasade u Jeruzalem bila jednaka prihvatanju izraelske vlasti nad cijelim gradom a time i presudi u jednom od najvažnijih pitanja konačnog statusa u izraelsko-palestinskom konfliktu. Bilo bi to jednako, na primjer, podržavanju maksimalističkih palestinskih teritorijalnih težnji bez ikakvih dogovora koji bi išli u korist Izraela. Iz navedenih razloga, ni Busheva ni Obamina administracija nikada nisu ozbiljno razmotrile premještanje ambasade iz Tel Aviva.
Sada smo vidjeli šta se desi kada se zanemare ti rizici. Otkako je Trumpova vlada obznanila da će premijestiti ambasadu, Palestinci odbijaju bilo kakvo posredovanje SAD u pregovorima za mir na Bliskom istoku.
Arapske države s kojima Izrael pokušava stabilizirati odnose morale su istaknuti svoje oponiranje američkoj i izraelskoj politici, a hiljade Palestinaca suočilo se sa izraleskim sigurnosnim snagama na granici s Gazom gdje ih je znatan broj poginulo.
S druge strane, Trump je kazao da je Jeruzalem „maknuo s dnevnog reda“, i nagovijestio da će se Palestinci i Arapi uskoro naviknuti. Mnogi Palestinci se pitaju da li Trump uopće poznaje taj dnevni red. Uprkos decenijama izraelske domnacije i izgradnje naselja duž Zapadne Obale, Palestinci i dalje zahtijevaju državu s granicama iz 1967. sa Istočnom Jeruzalomu kao njihovim glavnim gradom. Iako još uvijek daleko od nacionalne samostalnosti, Palestinci su ipak spriječili Izrael da uspostavi mir i stabilnost kojima teži, a u bliskoistočnom svijetu u kojem uvijek pobjeđuje samo jedna strana, to je i više nego dovoljan razlog za ustrajavanje.
Tu je i rizik da će svijet suočiti s nečim gorim od diplomatskog sukoba. Ukoliko se protesti u Gazi nastave, Palestinci bi se mogla naći pod pritiskom da na Zapadnoj obali pa čak i u Istočnom Jeruzalemu ponove isti scenario od proteklih godina sa oružanim napadima na izraelske civile. To bi onda moglo staviti Palestinsku samoupravu, s kojom SAD i Izrael godinama rade na očuvanju stabilnosti na Zapadnoj obali, u krajnje nepovoljan položaj.
Sa starim i nimalo popularnim čelništvom, Palestinska samouprava će teško obnašati funkciju izraelskog policajca ukoliko Palestinci na Zapadnoj obali pokušaju probiti izraelske kontrolne tačke. I dok s pravom osuđuje recentni antisemitski govor predsjednika Abbasa, Izraelu je i dalje potrebna njegova podrška.
BUDALASTA ODLUKA
U najgorem slučaju, vlada Jordana, sa svojom velikom populacijom Palestinaca i historijskom ulogom u očuvanju muslimanskih svetih mjesta u Jeruzalemu, mogla bi također potpasti pod pritisak da ohladi svoju suradnju sa Izraelom. Dok je većina arapskih država izgleda izgubila strpljenje s Palestincima, posebice Abbasom, oni opet uviđaju emotivnu snagu ovog problema i oprezno će birati strane u ovom eskalirajućem sukobu. Drugim riječima, Trumpova budalasta odluka mogla bi ugroziti godine mukotrpnog rada na izraelskoj i regionalnoj sigurnosti.
Nažalost, kako je Sekretar vlade Mike Pompeo pokazao kada je doslovno okrenuo glavu na pitanje novinara o sukobima u Gazi, Trumpovu vladu izgleda ne dotiču posljedice vlastite nesmotrenosti. Ali ako situacija zaista eskalira, čak će i Trumpova vlada morati razmotriti načine kako da smanji tenzije.
Postoji barem jedna nade vrijedna opcija: prihvatiti istočni Jeruzalem kao glavni grad Palestine u kontekstu šireg skupa američkih odnosno međunarodnih parametara za pitanja konačnog statusa. Postoje mnogi takvi modeli, uključujući Clintonove parametre iz 2000. i pregovore između Ehuda Olmerta Mahmuda Abbasa 2008. godine, gdje je u oba slučaja zamišljeno da jevrejska naselja Jeruzalema budu izraelska prijestolnica dok će arapska naselja činiti glavni grad Palestine.
Ove ideje u skladu su sa realnošću. Na koncu, mali je broj Izraelaca koji odlaze u većinski arapska područja istočnog Jeruzalema i većina smatra da je mir neostvariv bez palestinskog suvereniteta nad barem nekim dijelovima grada. Raspodjela Starog grada i njegovih svetih mjesta, kao jedno od najkompliciranijih pitanja konačnog statusa, kasnije će se raspraviti. Što se tiče ostalih pitanja konačnog statusa, Clintonovi parametri i Olmert-Abbas pregovori efikasno su ukinuli pravo povratka palestinskim izbjeglicama u Izrael, predložili mijenjanje granica na one iz 1967. kako bi riješili pitanja izraelske sigurnosti i izraelskih naseljenika, te predložili sigurnosne mjere kako bi umirili izraelske strahove a u istovremeno očuvali dostojanstvo Palestinaca.
Niko ne treba očekivati da će stranke prihvatiti ove parametre, posebno ne pod trenutnim vođstvom. Ali njihovo eksplicitno izlaganje, idealno u rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a, otkrilo bi da li su ove dvije strane spremne na kompromis zarad mira i, ukoliko nisu, izvršiti pritisak na njih. Ovo je bio slučaj sa rezolucijom 242 UN-ovog Vijeća sigurnosti koji je iznio prvobitno mirovno rješenje, koje su Palestinci i arapske zemlje prvo odbili ali konačno prihvatili 1988. godine. Isto bi moglo biti slučaj sada, samo što bi cilj bio detaljni mirovni sporazum umjesto početka mirovnog procesa. U najmanju ruku, predlaganje takvog nacrta moglo bi povratiti barem malo povjerenja u daljnji napredak pregovora i obustavljanje nasilja.
Umjesto da poveća šanse da se postigne „konačni dogovor“, Trumpova vlada je bacila SAD u žižu jednog od najtežih problema regije i nije uradila skoro ništa da potpomogne mirovni proces. Međutim, ovaj problem je moguće pretvoriti u priliku prije nego se pretvori u još veće nasilje i ostavi jedan diplomatski nered koji će sljedeća američka vlada morati čistiti.
(TBT, FP, Prevela Esma Latić)