Kada su se prije sedam godina Tunižani pobunili protiv svog vladara, par mladih učitelja – idealista im se pridružio, nadajući se da će uspjeti svoju sjevernoafričku zemlju od 10 miliona stanovnika uvesti u tokove svjetske demokratije.
Ali danas se Adel i Marwa Jafari muče finansijski kao i ekonomija njihove zemlje, sa padom vrijednosti nacionalne valute i najavama vlade da će uvesti nove mjere štednje.
Jafari, 35, predaje kompjuterske nauke i nedavno je počeo raditi na drugom poslu gde instalira satelitske antene i popravlja kompjutere. “I dalje ne mogu zaraditi za život”, kaže. ” Jedva preživljavamo, a morali smo se i zadužiti. Sve je skuplje – hrana, udžbenici za djecu”.
Jafari, 34, je univerzitetska profesorica kompjuterskog programiranja i pridružuje se njegovim žalopoljkama: “Odjeća, obuća za djecu. Naravno da smo zabrinuti. Mučimo se”.
Tunis je u opasnosti da ga uništi ekonomska politika skresavanja budžeta za koju kritičari kažu da šteti demokratskom eksperimentu zemlje.
Kritičari krive finansijske mjere koje promoviraju međunarodni savjetnici i banke čijom su primenom neiskusni tuniški političari izazvali političku i ekonomsku krizu u zemlji.
“Kada osiromašite siromašnu i srednju klasu, potkopavate demokratiju”, kaže Jihen Candul, ekonomista. “Ono što šteti demokratskom procesu su mjere štednje koje moramo primjeniti da bismo dobili zajmove. Tuniška demokratija je u opasnosti”.
To je šablon koji se vidi u cijelom svijetu, u Latinskoj americi, Aziji i nedavno u Grčkoj gdje Međunarodni monetarni fond i drugi finansijeri zahtjevaju od vlada da uravnoteže svoje budžete i otvore svoje ekonomije.
U Tunisu, gdje je “arapsko proljeće” i počelo, ekonomisti, aktivisti i političari kažu da ideje slobodnog tržišta štete vjeri u novu demokratiju. Jedan test te vjere bio je 6. maja sa prvim općinskim izborima od pobune 2010. Enahda partija koja naginje islamistima je dobila najviše glasova, 5 posto više od sekularističkog rivala Nida Tunesa.
Bruto domaći proizvod Tunisa raste stidljiva 2 posto, a stopa nezaposlenosti je na 15,5% odnosno 30 posto među mladima. Tuniški dinar je pao 40 posto u odnosu na euro od 2011, zbog čega je cijena goriva i potrošačke korpe skočila. Agencije za međunarodne rejtinge konstantno snižavaju kreditni rejting Tunisa i tako smanjuju i mogućnosti vlade da dobije pozajmice.
Politički lideri Tunisa kažu da nemaju mnogo opcija nego da traže međunarodne pozajmice i da kreditorima duguju već 31 milijardu dolara, odnosno 60% BDP-a.
“Nemamo izbora”, kaže Naufel Gamali, poslanik Enahde. “Moramo ojačati naše veze sa međunarodnim institucijama koje nas savjetuju na ovakve korake. Svi pričaju o novom ekonomskom modelu, ali mi nemamo pojma kako da stvorimo nov model”.
Političari kažu da se dio problema može pripisati i susjednoj Libiji koja je nekada osiguravala poslove i novčana sredstva ali sada predstavlja sigurnosnu prijetnju koja šteti turističkoj industriji Tunisa. Takođe krive i političke sukobe u parlamentu i ulične proteste.
Borci za ljudska prava zabrinuti su zbog autoritarnog pravca zemlje koji se odražava u progonima političara, novinara i aktivista koji kritiziraju policiju i vojsku.
Analitičari kažu da brinu da se zemlja kreće kao modelu autokratije slučnom Egiptu poslije puča 2013. koji je izveo bivši vojni lider Adbel Fatah el Sisi.
“Polahko se približavamo tome”, kaže Fadil alirza, analitičar i novinar iz Tunisa. “Ostaje da se vidi da li nam slijedi i neko nasilje”.
(TBT, The New York Times)