Bilo je to 7. marta 1998. kada smo održali Skupštinu „Ljiljana“. Poslije smo otišli na večeru u restoran „Relax“, koji se nalazio na vrhu bivše robne kuće „Sarajka“.
Restoran je bio pun žena koje su već slavile sutrašnji svoj praznik. Treštala je narodnjačka muzika. Brdar je kod gazde Bilala Bašovića isposlovao da se za našu grupu nađu dva stola i da se spoje. S Brdarom sam sjedio na jednoj stolici. Za jelo smo poručili pastrmku ili pljeskavicu uz nekakve salate. Osjećao sam se vrlo neugodno. Stidio sam se zbog pogleda znatiželjnih žena. Mislim da smo odražavali pravu sliku naše pozicije u društvu. Izgledali smo glupo, pa valjda i bijedno među tolikim ženama izrezanih dekoltea i pripitih muškaraca.
Šerif Konjević se derao u mikrofon na podijumu koji je bio poput gumna okruženog žutim linoleumom, dok je nekoliko žena podvriskivalo i poskakivalo oko njega. Između njih izdvajala se jedan dama u crnoj majici pripitoj uz tijelo tako da su joj se bradavice na sisama ocrtavale poput dviju kupina. Oko glave usukala je mahramu te vitlala crnom suknjom oko bedara dok je izvodila plesove poput ciganke Raje iz filma „Cigani lete u nebo“. Očito je bila zvijezda večeri. Više smo gledali u nju nego slušali Konjevića sa kojim je Brdar razmjenjivao nekakve poruke pantomimom. Bojao sam se da će Konjević u jednom trenutku poviknuti:“Samo za raju iz Ljiljana!“
Džemo, Ismet, Mujki su pokušavali komentirati atmosferu na šaljiv način dok su muku mučili sa escajgom da bi odvojili riblje kosti i jeli blitvu s kuhanim krompirom.
Ja ništa nisam poručio za jelo. Iskreno, buljio sam u igračicu na podijumu.
„Gospodine Latiću, da li ste za ples,“ pružala mi je ruku „ciganka Raja“, nagnuvši se preko Džeminih leđa koji je sjedio suprotno od mene.
U nevjerici da se baš meni obratila dama u ciganskoj odori, mlatarao sam rukama i nijekao glavom…
„Zaštoooo? Pa, tako dobro izledate na televiziji i lijepo govorite, vjerujem i da lijepo igrate,“ obraćala mi se molećivo podnijemivši lijevu ruku pod bradu, a desnu na bok.
„Malo poslije,“ rekao je Brdar vrlo pribrano.
Mislio sam da mi je Brdar priredio ovaj skeč jer je on „visio“ na „Relakxu“. Sto puta sam ga zatekao kako jede bečku šniclu i kisele paprike punjene sirom.
„Ma ne mogu jesti taj „opanak“,“ odbijao sam jesti kad bi me ponudio.
On je bio čovjek od estrade. Ostat će poznatiji po druženju sa Farukom Drinom i Nazifom Gljivom, nego po tome da je bar bio direktor jednog od najtujecajnih sedmičnih listova tog perioda.
„Nemam vez s tim, majke mi,“ kleo se Brdar.
A, nije mi bilo mrsko da mi se to desilo iako sam se „k'o fol“ izvinjavao Džemi. Ismet i Mujki, na svemu su mi bili zavidni, pa i na tome. Pokušali su damu okarakterisati kao rospiju koja nas sve provocira. A u stvari ženi se svidio moj natup na televiziji u emisiji Face to face, kod Senada Hadžifejzovića, gdje sam za protivnika imao Seada Fetahagića. Ta emisija mi je donijela veliku popularnost što je njima smetalo.
“Gospodine Latiću, da se niste predomislili,“ ponovo je zakliktala „dama u crnom bodiju“ iznad Džemine glave.
„Oprostite molim Vas, ali nije prilika,“ ovaj put sam pribrano djelovao, zahvaljujući Bogu što nema korbač u rukama poput ciganke Raje.
Mislim da sam joj uspio i namignuti pokazujući prstom na Džemu, jer i ona je meni namignula pri odlasku i vratila se na podij. Igrala je još vatrenije i ja nisam mogao odoljeti da je gledam i uživam u prizoru koji me je podsjećao film „Cigani lete u nebo“.
U jednom momentu sam se digao, rekao sam da idem u toalet, i prošao pored nje.
„U društvu sam sa prijateljima, ne plešem a i stidan sam…,“ prošaputao sam dami u cnom bodiju.
„Oprosti, nisam znala… Ponijelo me…,“ ljubazno me je saslušala i nastavila igrati.
Iako sam je sretao na ulici, sa ovom igračicom nikad više riječi nisam razmijenio. A želio sam je čak i častiti jer mi je nesvjesno priredila prijatan gest. Izdigla me je kao muškarca iznad šonja sa kojima sam po zadatku dijelio posao, a da nikad ni po karakteru ni po idealima, ni po životnim afinitetima nisam imao ništa zajedničko s njima!
I spominjem ovaj „incident“ samo kao uvertiru u priču o „Ljiljanovcima“. Nikad više skupa nismo sjedili za istom stolom u restoranu! Svaka naredna Skupština bila je prava džehenemska svađa!
A, te noći smo smjenili Hadžema Hajdarevića sa mjesta glavnog urednika i postavili Ismeta Veladžića. Na tome je insistirao Džemo i tako je dogovorio s Alijom da bi na taj način kontrolirali Brdara, odnosno uveli reda u katasrofalnu finasijsku situaciju u firmi.
Veladžić je do tada radio u Ambasadi u Rijadu kao pomočnik ambasadora Senahida Bristrića. A, opet, oni su kao dvojac bili driektor i upravnik Gazi Hausref begove medrese, koja je bila naš glavni punk kojeg nije pokorio Pokret imama sa Salihom Čolakovićem na čelu.
Uvjetovao je svoj dolazak u „Ljiljan“ dodjelom stana iako je bio već dobio stan od Islamake zajednice na Mejtašu. Alija će mu udovoljiti i narediti Bakiru da mu se da veći stan na Željezničkoj stanici, koji je bio čuvan za Harisa Silajdžića, pa potom nuđen Mariofilu Ljubiću. Stan je bio vlasništvo Skupštine R BiH. Mnogo, zaista mnogo, možda stotinjak stanova je Avdo Čampara, kao „vječiti“ generalni sekretar Skuptine R BiH, dao tako na raspolaganje SDA-u. Kasnije će se u aferama oko njegove familije, sinova Dubravka i Aljoše, supruge Razije, te bližeg rođaka Denisa Zvizdića, ispostaviti da je hodogram ove familije razgranat na vrlo utjecajne funkcije zahvaljujući baš tim skupštinskim stanovima.
„E, tražit ću od Alije da ideš na liste. Takav mi poslanik treba u Skupštini BiH. Odan si Alijin borac, a oštra si jezika,“ udjelio mi je kompliment jednom Avdaga.
A Fuad Kovač, naš bivši novinar, koji je bio iz Gacka, tvrdio je za Avdagu da je bio najrigidniji komunista.
„Niko nikad nije mogao dobiti dozvolu za izgradnju džamije u našem kraju zbog Avdage!“ ismijavao ga je.
„Šta će Herecgovcima džamije, neka nama stanova,“ bio sam cinik zbog dodjele stana Ismetu, kojeg nikad nisam simpatisao.
Još kad sam čuo da je Veladžićev „stari“ stan dodijeljen Mirsadu Ćemanu, dojučerašnjem v.d. predsjedniku SDA, shvatio sam koliko je Veladžić bio važniji od Ćemana.
Kako samo hodže znaju lagati?! Navodno je Veladžić tražio samo promjenu stana jer je imao problema iz crno-magijskih sfera u njemu. Gluho i daleko bilo, od hodžinskog horora!
Ništa manji horor nije ostao u mojim sjećanjima ni kad se prisjetim tih sjednica i ljiljanovskih rasprava o „uredživačkoj politici i finansijskom poslovanju“.
Direktor Brdar bi sjedio u pročelju, a do njega Veladžić i Mujki. Rašid Brčić bi referirao frizirani finansijski izvještaj.
„Je li dividenda nabila glavnicu?“ priupitao bi Šafket Zukić smijući se.
I to bi bilo sve šta smo trebali saznati iz Brčićevih izvještaja.
Dok smo imali tačku smjene glavnog urednika, Hadžem, koji je sjedio do mene, ustao se od stola.
„Ma, gdje ćeš sad Hadžeme?!“ podviknuo je Džemo.
„Moram u toalet,“ izvinio se.
Dok se pridizao gurnuo je rokovnik preda me i pokazao mi prstom da pročitam poruku:“Neću se vratiti. Odoh gledati „Hasanaginicu“. Ponesi mi rokovnik sa sobom!“
Zaista se Hadžem nije ni vratio, a mi smo ga u odsustvu smjenili i izabrali Veladžića. Dok je trajala rasprava po drugim tačakama, čitao sam Hadžemove „svaštarije“ u rokovniku.
U pauzi, dok je Džemo sišao da telefonira da bi otkazao odlazak nekom ne dženazu, Hasan Čengić je u njegovom odsustvu dao primjedbu na posljednje polemike koje je on vodio sa Nijazom Durakovićem.
„Što to ne kažeš pred Džemom?!“ priupitao sam ga.
„To nije tvoj problem! Ja koji sam ležao u zatvoru mogu i da branim jednog komunistu…, “ odbrusio mi je.
„Ako ti možeš svoju robiju „baciti pod noge“ da bi branio Durakovića, onda mi tu nešto smrdi, Hasane!“
Nije mi psovao, al mi je nastavio prijetiti i vrijeđati kako ja nemam pravo se kvartatiti u to.
„Slušaj, Hasane!“ bio sam ljut.
“Do sada je bilo „semina ve atana“/“slušam i pokoravam se“, Her Filck, a od sad ću te je „pratiti“!!!“ zaprijetio sam mu.
Hasan me zabezeknuto gledao pun nevjerice posebno zbog riječi „pratiti“ jer je bio paranoik.
Ovako sam nastupio prema Hasanu jer sam preko Sehade Kolenović, naše sekretarice, saznao kako je silom upisao suprugu Fahiru na Fakultet političkih nauka, posvađao se sa Ismetom Grbom, a sina tadašnjeg dekana zaposlio u svojoj firmi BIO, kao protusulugu. I iznad svega, saznao sam da je Hasan također bio upisao postdiplomski studij i da mu je mentor bio dr Nijaz Duraković.
Tako, polahko, ali sve ostrašćenije i ostrašćenije polemizirali smo jedan protiv drugog.
Već naredni sastanak bit će „vanredan“, a opet će ga saznavti Džemo, a po saznanju o Brdarovim finansijskim malverzacijama.
„Alija, od mene zahtjeva da podnesemo račune o utrošku novca doniranih za Bošnjaku televiziju,“ započeo je Džemo svoje obrazloženje razloga vanrednog zasjedanja. Naravno, štitio je sebe ali i htio dati ton ozbiljnosti situacije.
„Ti, Džemo inače manipuliraš Alijinim imenom,“ odbrusio mu je Brdar.
„Ne zanima me Alija, Džemo!“ bio je hrabar Mujki.
“On više vjeruje Šaji nego meni. A ja sam mu „Dekleraciju“ krio u svom podrumu!“
„Dobro, ja ću tražiti od Alije da vam pismeno dostavi zahtjev koji sam vam ja uputio,“ slegnuo je Džemo ramenima.
Ne mogu razvrstati nešto važnije u sjećanju da smo raspravljali, ali već sutra će Džemo donijeti papirić sa Alijinim potpisom u kojem on osobno zahtjeva „ispitivanja načina utroška sredstava od BRT“.
Džemo je predao ceduljicu na uvid Brdaru, a Hasan je se dokopao prvi.
„Ovo Aliji ne treba i on se ne bi trebao baviti našim poslovima. Nek se bavi svojim poslom!“ komentirao je Hasan.
„Ali, Hasane, i ja na tome insistiram. Iako me on zamolio, valjda se čvojek sprema za Ahiret i želi da mu je savjest čista, da stvarno raščistimo ove donacije i vakufske pare,“ Džemo je startao molečivo.
„Tražit će to i od tebe za Aerodrom,“ dirnuo je Džemo, potpuno nehotice u bolnu Hasanovu ranu.
Tad sam shvatio, po goropadnim svađama Hasan i Džeme, sa kakvim bi se završavale ove sjednice, da je „vrag odnio šalu“ i da smo mi potpuno različite „rude“.
Valjda se zaključilo da Brdar pokaže nekoliko uplatnica Unigradnji koja je bila izvodžač radova na zgradi „Boško Buha“ na Grbavici.
Ja, sam otišao u Pridvorce. Osman mi je donio Slobodnu Bosnu zbog teksta o Bošnjačkoj televiziji. Tekst je bio opremljen sa faksimilom Zapisnika sa posljednje sjednice i „Alijinom ceduljicom“.
„Ko je ovo doturio našim dušmanima?“ pitao sam se.
Po povratku u Sarajevo od Dževada Hodžića saznajem da sam i ja osumnjičeni dostavljač papira za Slobodnu Bosnu.
Ipak, pokušao sam biti medijator. Razogovarao sam sa Čančarom, pa i sa Veladžićem.
Čančar je tad bio ambasador u Kataru i on je „skrenuo“ ček od milion dolara, a po Brdarovom nagovoru , na račun NIP Ljiljan, a ne na račun Narodne Banke, gdje su potpisnici računa za BRT bili Alija Izetbegović i Džemaludin Latić.
Čančar i Brda su bili uselili u srpske stanove, nedaleko od „Sarajke“, te plaćali skupu adaptaciju. Bio sam Brdarovom stanu koji je urađen sa mermernim pultovima u kuhinji i kaminom u primačoj sobi. A od Čančara sam čuo kako se žali na Fahirinog brata Faruka koji mu je već spiskao četrdesetak hiljada maraka, pa će ga u konačnici adaptacija koštati haman još toliko.
Vjerujem, nema nikakve dileme, da su zbog toga Brdar i Čančar skrenuli novac na račun Ljiljana sa kojim je raspolagao Brdar kao direktor.
Zbog toga, a i zbog diplomatske karijere, Čančaru je bilo stalo da se izgladi situacija.
Otišao sam bilesi i Brdaru, sa kojim sam ipak imao najbolju komunikaciju, i ponudio kompromis.
„Ja ne mogu više raditi sa Džemom,“ glupo se durio.
Paradoks je bio što mu nisam mogao reči zbog čega sam ja pristao da ga uopće udobrovoljim. Naime, bio sam čuo da on konzumira enormno puno tebleta za smirenje, da je bolestan i da ima bolest nekakvih sićušnih glista u stomaku. Međutim, do mene je došao haber kako je kod njega otriven rak, ali da mu doktori još to nisu saopćili! Zamilsite da gledate čovjeka koji će uskoro umrijet a on se kofrči u direktorskoj fotelji!
„Prezime Latić je vodeni žig Ljiljana, i nećeš se održati bez nas!“ bila mu je moja konačna presuda.
„Usput, misli na svoje zdravlje,“ rekao sam mu napuštajući njegovu direktorsku kancelariju.
Da ne lažem, pokušavao sam naći kompromis i izmirti Brdara i Džemu i radi sebe, jer sam znao da samo ja „ letim na ulicu“. Džemo je imao posao na fakultetu, a i svi drugi će se lakše i brže snaći od mene. Tako će sve i biti. Oni su bili vrlo složni.
Evo primjera. Jedno jutro ću bahnuti u Brčićevu kancelariju, gdje ću zateći njega, Bradar i Vledžića kako doručkuju pečenu kokošku.
Kako sam ih iznenadio, izvinio sam se i vratio se nazad.
„Seljoberi, ha, ha, ha…,“ sekretarica Sehada je crkavala od smijeha.
Ne sjećam se da li su me ponudili zalogajem kokošetine, ali tada sam znao definitivno da moja nafaka nije više sa njihovom. I moj konačan zaključak oko svađa u Ljiljanu bio je da kad Bog odluči razdvojiti neke ljude, koji nisu iste „rude“, nisu ista vrsta, onda problemi uzrokuju vrlo teške svađe zbog kojih se raziđu. Poput peći u kojoj se pod pritiskom i visokim tempraturama razdvaja zlato od bakra, tako mi danas, sa ove vremenske distance, djeluju te naše sjednice.
Evo kako se to lahko razdvojilo. Pozvali me Ismet Veladžić i Džeavd Hodžić, urednik i njegov zamjenik, u malu kancelariju koju je koristila lektorica Lejla.
„Izvoli primiti ovu kovertu,“ bio je služben Veladžić.
Bila je to zelena koverta u kakvoj sam tada primao često sudske pozive. Navodno sam tad bio rekorder po broju tužbi ispred Senada Avdića i Senada Pećanina. Koverta nije bila čak ni zaljepljena pa sam lahko izvadio prepolovljeni arak papira.
Ne mogu se sjetiti forme u kojoj mi je dat otkaz, ali se sjećam obrazloženja:“Zbog narušavanja ugleda firme kroz neutemeljene tvrdnje iznijete u intervju magazinu Dani“.
Vidio sam da je odluka o mom otkazu donesena na Uredživačkom kolegiju. Pročitao sam imena koje sam doveo u Ljiljan od Mustafe Borovića, Mirsada Sinanovića, Fuada Kovača, Zehre Alispahić do Fahrudina Đape…
Zanimljivo je da sam Đapu doveo u Ljiljan iz sažaljena. Naime, kad sam boravio u Zagrebu, sureo sam se sa Zehrudinom Isakovićem Zekom i vrbovao ga da piše za Ljiljan. Tada je pisao lijepe reportaže za hrvatske novine. On mi je rekao da se viđa sa Đapom.
„Šta radi taj čovjek?“ pitao sam malo s prezirom jer je tih ratnih godina pisao vrlo prljave tekstove protiv Alije Izetbegovića.
Zeko je spomenuo Ahmeda Žilića i Zvonimira Čička, a nije baš strikno kazao njihov opis djelovanja. Žilić je bio šef kabineta Fikreta Abdića i uz neke hrvatske novinare pokretač Abdićevih novina koje su vrlo neprijatelsjki pisale o nama. Sjećam se jednog njegovog naslova gdje je prekstio Džemu u Džemalutina!
„Dobio je bebu. Nema plaće ni socijalnog osiguranja. Teško živi, haman nema šta jesti!“ nevoljko je priznao Zeko.
Zašutio sam. Pomislio sam na Džeminu reakciju. Koliko puta sam mu utrpao nekoga iz sažaljenja, pa i Dževada Hodžića koji je bio napustio Ljiljan.
„Tako naše babe nisu radile, Dževade. A ti kako hoćeš,“ komentirao je Džemo njegov odlazak iz Ljiljana za imama Zagrebačke džamije.
Da li ću pretjerati ako spomenem Đapu, našeg poltičkog neprijatelja, jer bio pulen Adila Zulfikarpašića. Takav „dosije“ je imao Đapo. Jedan nalitičar iz MUP-a će mi kasnije potvrditi da je Bakir Sadović tražio od njega da „otvori dosije“ Đapi kao neprijatelju.
„Pitaj ga da li bi on pisao za Ljiljan,“ prelomio je moj merhamet.
„Ma hoće, čovječe, kad nema šta jesti,“ rekao je Zeko, koji će se pokazati kao vrlo karakteran i drag čovjek.
Kad sam u kanceralijama Ljiljana u Ljubljani, Streliška 12, spomenuo ime Fahrudina Đape, pred Bradarom, Brčićem i Džemom nastao je tajac. Brdara i Brčića sam bio „obradio“ i oni su šutili očekujući Džeminu reakciju.
„Ah, sveca mu ljubim, šta ovom mom bratu može naum pasti?!“ ibretio se Džemo toliko da zamalo nije pao sa stolice.
Ipak, i Džemo je čvojek satkan od velikog merhameta koji topi ideologiju i predrasude poput snijega kako se topi kad puhne jugo.
Sve mi je to proletilo kroz glavu dok sam držao kovertu i čitao potpisnike svog otkaza.
„Imam li pravo žalbe?“ osmjehnuo sam se i pogledao u Dževada.
„Nemaš!“ smrcnuo je brišući kapavicu sa nosa.
Okrenuo sam se i izišao iz kancelarije.
Nikad više nisam razmijenio komunikaciju sa Hodžićem, niti mu primio selam. Zašto? Za Veladžića sam čuo kako je mizeran i prizeman čovjek. Takve stvari iz Ismetove biografije čuo sam od njegovih bivših suradnika. Ali, Dževada ću osobno upoznati kao lošu osobu. Znao sam mu životnu mladalačku intimu, karakter, životne afere koje sam skrivao od drugih, koje sam mu tolerirao. I uvijek sam ga, vrlo snažno ljudski, moralno i materijalno pomagao!
„O Bože, zar je takvog mogao roditi jedan tako skroman, stidan i tih hodža sa Pokrivenika kod Rogatice, koji dok šeta kroz Sarajevo naheri tanku francuzicu i smiješi se dok odgovara na selam ljudima?! „ pitao sam se.
Dakle, tri-četiri puta sam ga bukvalno vadio iz najdublje bijede i fukaraluka, životnih kriza i belaja, osobnih i familijarnih! I onda dočekam da on kaže da se ne mogu žaliti na otkaz. Iako su slagali da je Uređivački kolegij donio odluku, to nije bitno. Nisam očekivao nikakvu zahvalnost od Đape i Muse, kojem su „potekle suze niz leđa“, pa ni drugih mojih dužnika u Ljiljanu. Stoga se nisam ni pozdravio sa njima niti pravio scenu rastanka.
Bio sam, ipak, zadovoljan što konačno napuštam tu zgradu JAT-ovog nebodera. Udario nogom u procesor kako bi mi arhiva u kompjuteru bila uništena. Već sam bio ispraznio ladice pripremajući se za ovaj dan. Tako da sam samo uzeo kaput sa vješalice i spustio se liftom na ulicu ispred Vječne vatre.
Tad sam se sjetio savjeta Ismeta Kasumagića kako nije lijepo što je Ljiljan smješten u toj zgradi.
„Zašto?“ pitao sam ga začuđen njegovim savjetom.
„Ta zgrada je ukleta!“ rekao je kao s nokta.
„Zar ne znaš da je tu bila džamija i da kad su je rušili jedan radnik poginuo?!“ završio je svoju teoriju o ukletosti zgrade i otišao od mene.
Na koncu će nekoliko spratova te zgrade izgorjeti. Brdar je, nakon što smo Džemo i napustili Ljiljan, iznajmio jedan sprat Iranskom kultunrom centru, kojeg je vodio moj veliki prijatelj i ahbab Abas Arijazand. Jednog dana dok sam silazio niz Bjelave ugedam kako kulja dim iz moje bivše kancelarije u Ljiljanu. Dugo, dugo će JAT-ov neboder biti u garežu nakon tog požara. A moj prijatelj Arijazand će zbog toga završiti političku karijeru i biti (o)pozvan iz Sarajeva. Šteta je bila milionska! Pričalo se da je požar bio podmetnut da bi se zataškale finansijske malverzacije.
Nikome ružnije nismo rekli hvala zbog svega što je učinio za Bosnu, kao tom Abasu!
Bio je bajram u zimskom dobu. Uoči bajrama, pred sami iftar, prolazio sam pored JAT-ovog nebodera. Ulica je bila haman pusta; nigdje nikoga! Toliko sam volio svoju djecu da sam se stidio doći kući jer nemam „ni marke“ u džepu da bi im kupio poklon, ili dao bajramluk. Tek sam se nadao i o tome sam i razmišljao da je Mirzeta skuckala nešto kako bi skuhala pitu ili svoje, obavezne, bajramske ružice za iftar, kad iz JAT-ovog nebodera istrčalo dvoje djece, a za njima njihovi roditelji. Svako je nosio više od dvije kese u rukama. Bio je to Rašid Brčić, blagajnik u Ljiljanu, sa svojom porodicom! Zastiđeni su prošli pored mene bez pozdrava. Presjekao sam Titovu ulicu i zakoračio uz Dalmatinsku kad mi je zazvonio mobitel. Imao sam mobitel marke „Motorola“ težak poput cigle u džepu. Jedva sam ga izvadio da bih se javio.
„Nedžade, gdje se nalaziš sad?“ pitao je nepoznat dječački glas.
„Kod kafića „Kogo“. Ko pita?“ pitao sam.
„Sačekaj me tri minute, trebam ti nešto dati,“ rekao je dječak ne prestavivši se.
Uskoro sam ugledao mladića koji je radio kao prevodilac kod Arijaznada u Kulturnom iranskom centru smještenom preko puta Vječne vatre.
„Poslao ti ambasador bajramluk,“ pružio mi je kovertu sav zadihan.
Šuteći sam piljio u njega, želeći da se u koverti nalazi bar pedesetak maraka.
„Ma, ugledao te Abas sa izloga i poslao ti hediju,“ nasmijao se mladić i otišao.
U koverti je bilo tri stotine dolara. Brzo sam se vratio do banke moleći Boga da bude još otvoren šalter. Jedva sam sa bajramlucima u naramku stigao kući na iftar. Suznih očiju sam ljubio malu Esmu dok je znatiželjno raspakirala poklone.
Brčić Rašid, da mu sad od srca predam rahmet, najbolnija je i natragičnija priča u Ljiljanu. Ubrzo će se otrkiti da boluje od raka i bit će smješten u Vojnu bolnicu. Šokirao sam se saznanjem kad sam shvatio da je doktorica mislila na Brčića kad mi je rekla da Brdar boluje od raka.
Nisam ga nikad posjetio u bolnici. Nisam smogao snage! A Džemo ga je posjetio nekoliko puta. Kažu drugi, posebno je to pričala Rašidova supruga, da dok je bivao u komi dozivao Džemu. Bio je tako sretan što mu Džemo dolazi u posjetu. Možda, zaista možda je i u psoljednjim nefesima dozivao njegovo ime. Naravno da smo nas dvojica Rašidu sve halalili.
Bio sam u stanu na Breci kad me je Džemo nazvao da dođem u zgradu Predsjedništva BiH. Govorio sam kako je zima i da me mrzi sad izlaziti iz kuće, a on je insistirao.
„Ma, čak i Šef insistira da dođeš,“ Džemo je iskristio posljednji adut pozivajući se na Predsjednika.
Uputili su me u odaju gdje je bio Predsjednikov kabinet tokom rata. U sobi su nasuprot Džeme i Alije sjedili Ismet Veladžić, Mustafa Spahić i Brdar Mensur, a iza nejgovih leđa u foteljama sjedili su Omer Behmen, Hilmo Neimralija i Husejn Živalj. Bili su tihi i mirni kao da ih se ništa ne tiče.
„Alija! Bolan Alija!“derao se Mujki zajapuren u licu i zasljepljnih očiju, tako da bi mu se samo na tren ukazale bijelilo beonjača.
“Džemo je napravio dokumentrani film o Bošnjacima, a da ni jedna karta u kinima nije prodata. Hoću da kažem da nijedan projekat kojeg je Džemo radio tako nije donio ni marke ni za Ljiljan!“
„Na koji tačno film misliš, Mustafa?“ smireno je diskutirao Alija.
„Film se zove „Historija jedne borbe za opstanak“. Sjećate se, Predsjedniče, i Vas je zloupotrijebio u tu svoju priču kao što Vas u svemu zlloupotrebljava!“ bio je osokoljen Mujki.
„Taj film sam ja finansirao da bih pokazao ljudima koji su nam davali donacije. Ljudi su zadovljni onim što su vidjeli i njegova namjena nije bila da se prikazuje u kinima,“ još smirenije je govorio Alija.
„Znam da ste ga Vi finansirali i za koju namjenu. Ali prodavale su se kasete, mislim….,“ zamucao je Mujki.
„Ja sam zahvalan Džemi, pa i njegovom bratu, koji je pomogao u snimanju filma, što su to uradili i što….,“ Alija je superiorno branio Džemu.
„Ne kažem… Ne poričem ja da su oni radini i da hoće raditi za „našu stvar“, ali niko nema fajde od toga što oni urade. To sam htio reči i sa situacijom u Ljiljanu. Zbog njihovih tekstova ljudi nisu htjeli kupovati Ljiljan! Evo, na primjer….“ htio je Mujki, očito, spomenuti Džemine polemike.
„Da te prekinem , Mustafa, i da dovršim informacije o filmu. Njih obojica su film radIli bespaltno. Nisu uzeli ni marku za honorar. Je li tako Džemo?“ okrenuo se prema Džemi, možda sumnjajući da ni tu nije bila čista situacija.
„Tako je Predsjedniče. Radili smo besplatno kao i mnoge druge stvari, halal olsun!“ Džemo se držao dostojanstveno, očito zadovoljan što je Alija odlično uočio kako su skloni manipulacijama.
Dok je ta prepirka trajala mene kao da nisu ni primjetili da sam ušao. Stajao sam ispred vrata.
„Priđi Nedžade i sjedi za sto,“ pozvao me je Alija.
„Da se držimo teme, molim Vas, jer je, evo, došao i Nedžad“ sugerirao je Alija Brdaru koji je držao ruku u zraku kao znak da želi nešto reči.
„Ja želim, ovdje jasno da naglasim da je više ne mogu sa Džemom raditi, niti želim surađivati po bilokojem osnovu s njim. Stoga sam i ja htio reči da, pošto je došao i Nečko, pređemo na „glavnu tačku“ zbog koje smo ovdje pozvani,“ govorio je smireno vadeći dva arka papira iz fascikle.
„Čudi me da tako mislite o Džemi. Oprostite, ali Vi ste za mene svi, rekao bih, činovnici. A Džemo je jedan bošnjački…,“ zastao je u razmišljanju da pronađe riječ.
„Ja ovu vašu svađu ne mogu razumjeti. Razumijem kad se svađaju političari, generali, činovnici… Znam zašto i zbog čega se svađaju. Ali kad se svađaju ljudi koji vjeruju u Svetu knjigu i ne mogu se dogovoriti, to ne mogu shvatiti. Oprostite, pošto mi je to neshvatljivo, ja u tim svađama samo vidim šejtana,“ držao nam je pridiku poput nekog popobožnog dede.
„Znate šta Šekspir znači Englezima? Koliko je Englezima trebalo da dobiju jednog Šekspira? Ja mislim da će naš narod duže pamtiti Džemu od mene. Znate zašto? Zato što će mene pamtiti samo kao predsjednika, a Džemo je ušao u lektire i njegove se ilahije uče u džamijama!,“ zašutio je poslije ove pridike.
Držao je malo glavu uzdignuto dok je spustio ruke ispred sebe dodirujući stol samo jagodicama prstiju.
„A Vi kažete da ne možete sa Džemom raditi?!“ isčuđavao se Alija.
„Mogu li ja, Predsjedniče,“ obratio se Džemo osokoljen i zahvalan Aliji da ga tako brani.
„Ja bih, kad je Nedžad već stigao, da ga upoznamo sa problemom,“ izvadio je dva papira ista kakve je i Brdar držao u rukama.
„Ti trebaš da potpišeš ovu izjavu da prestaješ biti član Skupštine Ljiljana, uz otrpemninu vrijednosti tvojih dionica koju ti imaju isplatiti najkasnije za tri mjeseca,“ požurivao me je Džeme, naviknut da ga slušam u svemu sa čim je on saglasan.
„Zbog čega, Džemo?“ priupitao sam, a Džemo se haman zagrcnuo od moje geste.
„Pa, to su nam postavili kao uvjet da bismo dobili licencu za BRT, jer je ona u posjedu NIP „Ljiljan“, objašnjavao je Džemo.
„A, kakve ja imam veze sa Bošnjačkom televizijom?“ opet sam priupitao tako da je Džemo pomislio da mu prkosim.
„Pa nemaš, al’ tako smo se složili,“ Džemo se unervozio i podigao ton.
„Ko se složio, Džemo?“ cinično sam tjerao „mak na konac“.
Vidio sam preko oka da se Brdar podsmjehuje i da gurka Mujkija laktom. Mujki mu se primakao misleći da mu želi nešto šapnuti.
„Pa, složili smo se Predsjednik i ja. Jel’ tako Predsjedniče?“ okrenuo se prema Aliji.
Kao i uvijek, kad se ne slažem sa Džemom, on se pozove na autoritet Alije. Znao mi je često reči:“Eto ti tvog Alije. Ti si dječak. Toliko ga voliš, a ja ti kažem…“
„Formalno pravno, ja nemam ništa sa BRT i ne želim da me iko ucjenjuje,“ odbrusio sam Džemi.
Nastao je tajac. Svi su gledali u mene, jer me nisu poznavali takvog. Ljut sam, galamim i psujem na sjednicama, ali baš da tako smireno odbijam Džemine prijedloge, nisu navikli. Možda je Brdar pomislio da je to nekakav vispren dogovor između mene i Džeme pa se uključio.
„Mi želimo da vas dvojica istupite iz NIP Ljiljana. Brat ti je prihvatio i u tvoje ime je pregovarao,“ bio je drzak prema meni iako to ranije nije pokazivao.
„Predsjedniče, ja ne vjerujem ovom čovjeku,“ pokazao sam na Brdara.
„On laže da će isplatiti moje dionice, kao…“
„Ma obećao je i to tako stoji u Ugovoru koji ti se nudi,“ prekinuo me je nervozni Džemo.
„Ništa to njemu ne vrijedi i neću da me ucjenjuje!“ bio sam kategoričan.
„Nedžad je u pravu,“ prozbori Alija.
„On nema ništa sa televiizijom i ne trebamo ga pisiljavati na to. To je njegova dobra volja,“ shvatio je Predsjednik moju „malu igru“.
„Naravno, jer sam mogao dati oglas u „Avaz“ da prodajem dionice u tom i tom procentu u Ljiljanu, ako želim istupiti iz te firme. Nek dionice ne vrijede više od 100 maraka, neću da me neko ucjenjuje i da se na ovaj način odreknem svoga hakka!“
„Ama, nije bitna vrijednost njihovih dionica, važno je samo da oslobodimo licencu,“ molečivo mi se obraćao Džemo.
„Ko mi garantuje da će me Brdar isplatiti?!“ proderao sam se.
„Bit će ti siplaćeno „sve i dinar“ kunem ti se!“ htio je biti galantan Brdar.
„Lažeš! Koliko si mi ostao dužan plaća?“ dočekao sam ga „na ziceru“.
„Nemamo pravo prisiljavati Nedžada, ako on to ne želi,“ ponavljao je Alija.
„Hvala Predsjedniče. A, samo zato što mi je Džemo stariji brat poslušat ću ga kao brata i potpisati,“ poentirao sam sa ovom malom „igrom“.
Svi su odahnuli. Tako je stavljena tačka na moje ime u „Ljiljanu“. Ako nekoga zanima da li sam bio u pravu glede naplate dionica da ne ostanem dužan; nikad mi Brdar nije uplatio ni fening!
A , zaista tu nije ni bilo neke vrijednosti. Možda sam imao udjela od 5-6 posto vrijednosti firme. Nas petnaestak je tako raspodjelilo vlasništvo nad trećinom firme, a 70% su bile vakuske dionice čiji su fiktivni nosioci bili Džemo, Brdar i Brčić.
Stoga smo predložili tadašnjem reisu dr Mustafi Ceriću da te vakufske dionice prenesemo u Vakufsku direkciju IZ-e. On je to bio prihvatio i obečao Džemi i meni da će Nezim Halilović Muderis to pravno riješiti.
Međutim, ta ideja sama po sebi je bila plemenita, i na njoj je insistirao Džemo, ali je bila loša. Jer sa stanovišta komisije koja je ispitivala slučaj donacije od milion dolara za BRT, a koju su sačuinjavali Behmen, Neimarlija, Živalj i Čengić, NIP Ljiljan je bio u velikoj dubiozi. Komisija je ustanovila da je 8 00.000 (osam stotina hiljada) maraka „nenamjenski utrošeno“ i to samo od te donacija. Time je rehabilitiran Brdar da nije izvršio djelo pronevjere već samo „nesavjesno poslovao“ kao direktor NIP Ljiljana.
Alija, iako nije volio Brdara, znao je dobro šta to pravno znači. Stoga je zamolio Džemu i mene da to ne izlazi u javnost.
„Bila bi to još jedna muslimanska sramota,“ prošaputao je.
Pomislio sam kako se Dževad Hodžić napio kad sam ga zatekao da leži bespomoćan u krevetu umotan u ubljuvane ćaršafe. Bilo je to u hotelu Hilton u Khartumu gdje smo nas dvojica prisustvovali jednoj međunarodnoj konferenciji .
Pozvao sam hitnu da ga odveze u bolnicu. Naravno, radilo se o prehladi jer je zbog velikih vrućina pojačao klima-uređaj na veliko hlađenje. No, prilikom dolaska u hotel Dževad je odmah otvorio hladnjak i našao bezalkohlnu pivu, a bilo je i bezalkoholnog šampanjca, otvorio je i počeo gucati. Grstio sam se dok sam ga gledao kako pije hladno pivo poput kakvog kamiondžije.
„Probaj, vidjet ćeš kako godi,“ smijao mi se.
„Meni se povraća dok gledam kako je ti gucaš, a sigurno bih povratio prije nego bih je primkanuo ustima,“ grstio sam se i na samu osocijaciju opijanja.
Zbog toga sam pomislio da je bio pijan i da svakakva piva opija.
Konzumiranje bezalkoholne pive, koju će Sarajlije nazvati „reisovo pivo“, od strane hodža u meni je izazivalo emitovini šok. Džemo, na primjer, nije volio izraz salama, makar bila od piletine jer ga je asocirala na svinjsku. Pa bi umjesto salame poručivao pileću sudžuku, a kad je htio poručiti picu zamolio bi da mu donesu ono sa „bezobraznim nazivom“ itd.
Hoću reči, kako su i kolike su bile kulturološke razlike među i koliko smo različito bili odgajani.
Kad mi je je zajednički prijatelj ispričao da je bio na sijelu kod Ismeta Veladžića, gdje su se iskupljali „ljiljanovci“ i smišljali strategiju otimanja „Ljiljana“ iz ruku „braće Latića“ da su svi pili bezalkoholnu pivu, osim njega koji je poručio „Seven up“, znao sam definitivno da se moramo distancirati od njih. Pošto je Mujki mene optuživao kako mi je bilo lahko dok je „kesa“ bila u mojim rukama, otišao sam kod Brdara i zaprijetio mu:“Ukoliko me ne izbaci iz usta, nagrdit ću ga! I do sada bih to učinio, i objavio nešto što bi ga „sravnilo sa zemljom“ da mi nije žao njegove djece!“
Mujki je imao pet kčeri i baš tih godina dobio je sina. Svu njihovu djecu sam volio i uvijek se lijepo pozdravljao sa njima.
Od tada nisam čuo niti pročitao da me je Mujki negdje spomenuo!
Zaista sam izbjegavao konfrontacije sa njima i pokušao sam se usredotočiti na samog sebe i iznaći nafaku kako bih živio od svoji „deset prsta“. Ali, Džemo nije mogao otrpiti. Negdje je prozvao Brdara da vrati „vakufu vakufsko“, a on mu je odgovorio u Oslobođenju ismijavajući njegove „vakufe“, jer smo mi rođeni u G. Vakufu. Pošto je tekst pisao u dvojini (Latići) osjetio sam se prozvanim i replicirao mu tekstom: „Na prijestolju Bradara siromaha“. Tu sam opisao njegove jeftine provincijske manire kako je kao direktor obožavao kravatu, slušalicu i fax!
5.
Zaista ne znam ni dan-danas sebi objasniti taj svoj patološki odnos prema Džemi i Aliji. Moje ambicije i životni afiniteti uopće nisu korespondirali sa njihovim ideologijama, politikama i , na koncu, njihovim osobnim ambicijama. I kad nisam s njima, mislim, planiram i radim sasvim drugačije stvari od njih. Ali, kad me pozovu uvijek im se odazovem i poslušam ih!
Jednom mi je Fahrija Karkin rekao da nije vidio čovjeka da voli svog brata toliko kao što ja volim svog.
„Ali, on ti ne uzvraća tu ljubav i ti patiš zbog toga!“ smijao se.
„Kako ćeš tako reči na mog brata?!“ ljutito sam mu odbrusio.
„Čitao sma ti knjigu „Boja povijesti“. Fasciniran sam koliko voliš brata. A, dozvoli, nek i griješim, stiče se dojam da ti on ne uzvraća tu bratsku ljubav!“
Tad sam zašutio.
„Buraz, dođi danas popodne u BKC, imam nešto važno da ti saopćim!“ opet me pozvao Džemo u neki svoj novi projekat.
Jedva sam ga našao u nekim pregrađenim prostorijama gdje su Mufid Memija i Brdar bili smjestili studio za BRT. Da, Memija me je pokušavao ubijediti da se pomirimo sa Brdarom. A ja sam mislio da ako postoji gore rješenje od Hadžema Hajdarevića, kao urednika Ljiljana, zbog Hadžemove lijenosti i indolentnosti, onda je to Memija kao urednik BRT. Mujki ga je hvalio kako je samo Memija nekad mogao i pijan prirediti i voditi dnevnik na televiziji i da je genije što se tiče novinarskih poslova. Memija je uzvraćao kako se oduševljava Mujkijevim hutbama, pa mi je, kao intelektualac koji promišlja Kur'an, jednom postavio zagonetno pitanje iz sure „Er-Rahman“, gdje mu nešto leksičko-semantički nije bio jasan navod arapskog teksta.
„Fuj,“ pomislio sam u sebi, grsteći se na njegov pozerstvo koje je sa televizije prenio i u vjerski doživljaj.
„Ma, pitaj ti to Mujkija,“ nasmijao sam se i uspio se kutarisati njegove gnjavaže.
Izbjegavao sam komunikaciju kolikod sam mogao sa Memijom i iz drugih razloga. Nisam nikom govorio da sam dok su me hapsili 1983. godine i privodili u SUP, zgradu pored Ljubaljanske banke, (pre)sreo Mufida Memiju. Vidio sam ga kako se pozdravlja sa udbašima koji mene (spro)vode. Očito je bio u Udbi na brifingu kako da vijesti sa suđenja interpretira na dnevniku.
I kad sam ga jednom zatekao u kancelarijama SDA dok Aliji Izetbegoviću nudi usluge iz pi-ara, sjetio sam se tog momenta ali ga nisam ocinkao. Sjećam se kako je Memija Izetbegoviću savjetovao da i on poput Adila Zulfikarpašića stavlja maramicu u mali đep pored revera na sakou. I uvijek kad ga vidim sa tom maramicom, takav mu je i danas „stajling“; sako sa dvorednim kopčanjem, manžetne i maramica u malom džepiću, nasmijem se. Zašto? Samo nekoliko dana nakon te Memijine edukacije iz pi-ara nastala je afera prisluškivanja u SDA-u. Hasan Čengić me je upozorio da „nas je Adil odradio“ i da ima stroj za prisluškivanje u Holiday innu.
„Drži mikrofon maskiran u ruži na reveru ili ispod maramice u malom đepiću!“ tvrdio je Hasan.
Eto kako je u Memijinom detalju ležao vrag. Može se reči da je veliki raskol u SDA-u nastao zbog maramice u malom đepiću!
„Vidi, buraz, pozvao sam te zbog ozbiljne stvari. Stoga me prvo saslušaj u cjelosti pa onda donesi odluku,“ pravio je Džemo svoj tipičan uvod kad me treba ubijedti u nešto.
„Gdje ti je Memija?“ pitao sam ga, znajući da on zna da je zbog njega nisam htio imati posla sa BRT.
„Nema ga, znaš da je držao Bradarevu stranu,“ šaptao je.
Tad mi je Džemo izložio plan pokretanja BRT sa Mahirom Žiškom.
„Nemoj me , molim te, ponižavati s njim,“ zaplakao sam.
„Eno, sveca mu ljubim, znao sam da ćeš ti svoje nebuloze o ljudima…,“ Džemo je bio ljut zbog mojih suza.
„Ama, on je samo formalno direktor. Omer Behmen mi ga je doveo i on kontrliše situaciju,“ htio me je utješiti.
Zaista sam plakao. Toliko sam se osjećao bijedno da sam se saželjavao obojicu. Možda više Džemu nego sebe.
„Kakav Omer i televizija , moj Džemo,“ kaskatio sam se.
„Ma, i on je zaplak'o tako k'o i ti. Rekao mi je da je bolestan i da će nama ostaviti mjesto predsjednika Upravnog odbora,“ objašnjavao je.
„Gdje mu je Hayat? Dao ga Švrakićima kao i ti Ljilajn Brdaru. Ne mogu, neću ja više tih vaših mediokriteta!“ branio sam se.
„Ma, ja samo hoću da ti imaš platu. Žao mi te. Sve je njih Cerić zaposlio u Medresi, samo ti osatješ na ulici!“ izderao se Džemo na mene jer ga je pekla savjest.
Kao i uvijek , na koncu sve bude po Džeminom. Nađu se nekave prostorije i počne se sa telebizijskimprogramom. Pozivao sam novinare, pa i Midheta Paravlića, na sastanke sa Džemom.
Nakon samo dva redakcijska sastanka došao sam u konflikt sa Behmenovom novinarkom, kojoj ne znam ime, i Džemo me je izvjestio da sam na Upravnom odboru dobio ukor lično od Behmena.
Samo iz sažaljenja, prihvatim raditi jednu emisiji intervju koju sam snimao u svojoj kancelariji. To je bila najjeftinija produkcija, haman besplatno se dobije sahat programa.
Bio sam čuo gibet da je Žiško homoseksualac, kao i još neki ljudi u SDA-u. Ali, on je bio oženio kčerku jednog Sudanca, vrlo finog čovjeka, i njihova svadba je bila prikazana na državnoj televiziji, dok je direktor bila Amila Omersofti, kao urnek kako se žene i udaju (mladi) muslimani. Kad se Žiško sklapio sa nekim malim disko-džokejom i otvorio studio gdje se snimala neka emisija folk muzike, BRT je postala nacrnji medijski šund. Disko džokej će umrijeti navodno od AIDS-a kojeg je fasovao radeći u Turskoj ovakav posao.
Jednom u kasne sate, dok sam se pripremao za intervju sa Adnanom Jahićem, tadašnjim portparolom SDA, pozvala me je sekretarica da svratim kod direktora Žiške.
Kad sam ušao u kacelariju i ugledao sam nepoznatog čovjeka; plave čičkave kose, plavih očiju, haman našminkan i napuderisan, pomislio sam da je neki pjevač. Bio je to direktor Mahir Žiško!
„Velahavle, šta se dešava sa ovim čovjekom? Je li ograjs'o?,“posmilio sam dok sam sjedio za stolom, a on pravio uvod u neku vrlo važnu poslovnu tajnu.
„Radovan Karadžić želi dati intervju za BRT!“ uspio je prošaputati tu važnu poslovnu tajnu.
Šutio sam i gledao u budalu ispred sebe dok trepče plavim očima. Nisam tad ni znao da leće mogu biti u koloru.
„Odabrao je upravo nas jer želi reći da on nije imao ništa protiv muslimana. Boli me briga šta on želi reći, važno je da ćemo taj intervju prodati za milion dolara jednoj stranoj televiziji!“ bio je ponosan na svoj zamišljeni poslovni potez.
Vjerovali ili ne, niti jednu riječ nisam izustio. Jednostvano, kad sam osjetio da je rekao šta je imao reći, digao sam se i udaljio iz kancelarije.
Odmah sam uzeo taksi i otišao Džemi.
„Gasi onu televiziju, Džemo, nikad niko nam neće oprati obraz od bruke i sramote!“ urlao sam na Džemu.
„Neka polahko, buraz,“ smirivao me je.
„Ma, gasi to, čovječe, ili ću se odreči i tebe i tvoje televizije!“ vrištao sam od huje.
„Riješit ćemo to, ne boj se!“ pridigao se i stavio mi ruku na rame.
„Ama, to je drogiran čovjek!“ derao sam se.
Od tad se ponavlja repriza „brakorazvodne parnice“ poput one u Ljiljanu. Hvala Bogu te sam u jednom intervjuu sa Enverom Čauševićem „nagazio“ sujetnog Volfganga Petrića, te on naredio da se ta televizija ugasi.
Nikad više nisam dao da se moje ime spomene uz tu televiziju. To je i danas veliki uteg Džemi o vratu. Neki Zukorlićev pasković nas je zbog toga prozvao „lovcima na nacionalni novac“.
Kako bih prolazio ispred Tržnice gdje je jedna kolporterka prodavala novine, osluhnuo bih njeno dovikivanje.
„Slobodna Bosna, Dani… Izvolteeee…, novi broj Slobodne Bosneeee i Danaaa!,“ vikala je.
Davno je već bila prestala uzvikivati i prodavati Ljiljan. Samo jedna stara kolporterka, povijena u leđima, vukla je za sobom ceger na točkićima i nudila Ljiljan po kafanama.
„Boga mi, slabo se prodaje,“ pojadila bi mi se.
Tako je moj „Ljiljan“ polahko vehnuo!
(Ulomak iz knjige “Sarajevski Armagedon”, autora Nedžada Latića, Sarajevo 2014.)
(TBT)
