Turbulentni svijet fudbala na Bliskom istoku jedna je od najznačajnijih, najveličanstvenijih, najautentičnijih i najvažnijih knjiga o sportu gdje njen autor James Dorsey daje temeljit i nepristran pregled kako fudbal utječe na političku, društvenu i vjersku kontrolu na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi.
Dorsey predstavlja fudbal kao kompleksan kulturni alat koji može poticati represiju, ali podjednako biti sredstvo suprotstavljanja vlasti.
Briljantno je ilustrirao primjenu igre kao autokratskog sredstva fokusirajući se na nevjerovatnu priču Al Saadija Qaddafija, sina dugogodišnjeg vladara Libije.
Al Saadi je bio vlasnik i menadžer popularnog Al Ahly Tripolija, a istovremeno je bio i na čelu Libijske fudbalske federacije. On je navodno ubio domaćeg igrača i trenera koji je kritizirao njegov utjecaj, organizirao isključivanje suparničkog kluba Al Ahly Benghazi iz prve libijske lige i sravnio njegov stadion do temelja kada su se navijači pobunili protiv njega.
Ipak, upoređujući Al Saadijeve akcije s primjerima u kojima je igra služila da poremeti strukture vlasti, Dorsey odvraća čitaoce da donose proste zaključke.
Osnivanje kairskog kluba Al Ahly SC pozicionira kao reakciju na klubove koje su osnovale britanske okupatorske snage i koje su isključivale domaće igrače, ilustrirajući kako je klub ubrzo postao “antikolonijalna, antimonarhistička, nacionalistička tačka okupljanja”.
Slično tome, on pokazuje da je odluka 10 alžirskih igrača da pobjegnu iz Francuske 1958. – i krenu na svjetsku turneju da promoviraju Front narodnog oslobođenja (FLN) – dala je vjetar u leđa nezavisnosti Alžira. Naposljetku, fudbal se pojavljuje kao haotična sila, (uglavnom) metaforična ratna zona u regiji uništenoj pravim sukobima.
U skladu s tim, stadion postaje ključni prostor za Dorseya; ratište za stjecanje kontrole između vladara koji žele sprovoditi red i navijača koji žele donijeti promjene.
Prečesto se stadioni koriste kao arene terora; mjesta na kojima represivni režimi demonstriraju kažnjavanja kako bi promovirali kulturu straha.
U Iraku, Uday Hussein bi ponizio reprezentaciju na bagdadskom stadionu ukoliko se ona ne plasira na Svjetsko prvenstvo, potez koji odražava odnos između uspjeha na terenu i političke kontrole.
Za vrijeme talibana, stadioni u Afganistanu bili su rutinski korišteni za provođenje ritualnih kazni, spaljivanje zabranjenih materijala i ubistva disidenata.
Ipak, dok se Afganistanci i dalje plaše ulaska na kabulski stadion Ghazi nakon što se smrači, Dorsey podsjeća čitatelja da je u drugim državama fudbalski teren žiža borbe za preobražaj represivnih režima u otvorenija, demokratska društva.
Doista, u većem dijelu regije, teren je postao jedini javni prostor koji postoji van sfere autokratije. Dorsey povlači paralele između stadiona i univerzitetskog kampusa – plodna tla za revoluciju – predstavljajući prvo kao idealan „inkubator za proteste“.
Kako ističe, ne samo da njegov izgled pojednostavljuje širenje ideja, već nudi i brojčanu snagu demonstrantima i, u slučajevima kada se utakmice emitiraju uživo, prijeti javno izložiti represiju režima.
U središtu Dorseyjevog istraživanja nalazi se fascinantna priča o egipatskim Ultrasima, fanatičnim navijačima koji su odigrali izuzetno važnu ulogu na protestima na trgu Tahrir 2011., kada su svrgnuli tadašnjeg egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka. Ilustrirajući kako su navijači – kroz redovne sukobe na stadionima sa sigurnosnim snagama – bili ključni za prekidanje kruga straha koji je okivao društvo, on pruža čitaocima zapanjujuću perspektivu kroz koju se može istraživati Arapsko proljeće.
Ultrasi su pokazali da “snage sigurnosti nisu bile nepobjedive”, i time su otvorile vrata za promjenu. Štaviše, ovi sukobi na stadionu bili su od vitalne važnosti kada je došlo do samih protesta. Iskustvo Ultrasa „prisililo ih je da razviju vještine koje su bile nepoznanica srednjoj klasi“. Bez njihove vojničke spremnosti i organizacije, svrgavanje Mubaraka možda bi se pokazalo nemogućim.
Kontradikcije između fudbala i islama
Turbulentni svijet fudbala na Bliskom istoku također omogućava Dorseyju da istraži složeni odnos fudbala i islama. Ovdje on otkriva još jedan zapanjujući paradoks: iako mnogi islamisti dugo nisu odobravali igru, često je bila korištena kao mamac za radikalizaciju muslimanske mladeži.
Konzervativni imami su osudili fudbal na temelju toga što je neislamski, da je jedno od zapadnih zala i da njegova pravila osporavaju dominaciju islamskog zakona. Bivši veliki muftija Saudijske Arabije Muhammed Ibn Ibrahim al-Sheikh upozorio je da fudbal može dovesti do “pojave mržnje i zlobe”, tvrdeći da je igra suprotna islamskim pojmovima “tolerancije, bratstva, promjene na bolje i čišćenja srca”.
Kada je Al-Shabaab kontrolirao velike dijelove Somalije, gledanje Svjetskog prvenstva bilo je potpuno zabranjeno. Domovi su bili pretresani, a oni koji su uhvaćeni da gledaju utakmicu su ili bičevani ili pogubljeni. Ipak, “mentor Al-Shabaaba” Osama bin Laden razvio je duboku ljubavnu vezu s igrom: čuveni navijač Arsenala FC, kao dijete je organizirao utakmice u Jeddi, koristeći ih kao “platformu za propovijedanje njegovih konzervativnih stavova o islamu”.
Nadalje, Bin Ladenov prijatelj iz djetinjstva podsjeća na to kako su bili poticani da pohađaju dodatne časove učenja Kur'ana uz obećanje igranja fudbala. Utakmice su uvijek bile loše organizirane, a propovijedi su postajale sve nasilnije. Dorsey pokazuje da baš kao što stadioni mogu biti idealan “inkubator za proteste”, tako i fudbalske ekipe mogu djelovati kao inkubator za džihad – regrutiranje preko fudbalskih ekipa također omogućava stvaranje “jakih i kohezivnih džihadističkih skupina”; tijesno uvezanih ćelija koje komuniciraju licem u lice i koje je teško razbiti.
Dorsey s pravom zaključuje da je osuda fudbala prvenstveno prisutna zbog svoje “potencijalne prijetnje političkoj i socijalnoj kontroli”, a ne nekakve moralističke zabrinutosti.
Kako fudbal utječe na tkivo društva
Knjiga također istražuje utjecaj igre kao sredstva oblikovanja identiteta na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, što ilustrira kako nogomet može pružiti ženama priliku da prkose režimima koji ih često spuštaju na status drugorazrednih građana.
Nakon što se Iran kvalificirao na Svjetsko prvenstvo 1998., “proslave su pretvorene u demonstrativno odbacivanje iranskih strogih zabrana miješanja spolova, javnog nastupa žena i konzumiranja alkohola”.
2012. dvije Iranke su se prerušile u muškarce kako bi ušle na kvalifikacijsku utakmicu za Svjetsko prvenstvo protiv Južne Koreje, javno otkrivajući svoj identitet nakon utakmice. Oba događaja ilustriraju da fudbal otvara vrata “ženskom prkosu”.
Isto tako, poticanjem FIFA-e da nametne sankcije državama bez ženskih timova, Egipćanka Sahar al-Hawari – “neustrašiva kći međunarodnog fudbalskog sudije” – prisilila je arapske zemlje na reforme. Ženska igra je bila izvor mnogih kontroverzi, ali Dorsey vješto ilustrira da je zazor prisutan jednako zbog konzervativizma i religioznosti.
Dorsey pokazuje da se fudbal može pokazati ključnim u uspostavljanju nacionalnog identiteta. U slučaju Palestine, FIFA-ino priznanje legitimiralo je “nacionalne težnje”; u Iraku nakon Saddama, trijumf na Azijskom kupu 2007. ukratko je ujedinio naciju na rubu građanskog rata. Navode se riječi jednog uposlenika iračkog ministarstva obrazovanja: “Nijedan od naših političara ne bi nas mogao okupiti pod ovom zastavom kao što je to učinila naša fudbalska reprezentacija”. Dorsey opet dokazuje da fudbal uistinu može generirati promjene unutar društva.
Ako se ikakva kritika može uputiti Turbulentnom svijetu fudbala na Bliskom istoku, onda je to zaista toliko širok fokus da je utjecaj fudbala u regiji toliko dalekosežan i naizgled kontradiktoran. Kao rezultat toga, Dorsey ne može konsolidirati svoje otkriće u jedinstvenu i jasnu priču.
Konkretno, posljednje poglavlje – gdje Dorsey istražuje nagon zaljevske države za ulazak u svjetsku fudbalsku elitu – kao da je pomalo odvojen od ostatka istraživanja, djeluje gotovo kao polazna tačka neke druge knjige.
Ipak, ovo je izvanredan posao, rezultat iscrpnih istraživanja, kroz koje Dorsey pozicionira fudbal kao strašan kulturni institut, igru koja može pobuditi duboke strasti, te koja može i sada i nadalje remetiti strukturu vlasti.
Usput nagrađuje čitaoce bogatstvom izvanrednih priča: saznajemo da su igrači u Libiji nazivani samo brojevima kako bi spriječili da postanu peviše popularni; egipatski lider Gamal Abdel Nasser redovno je razgovarao o rezultatima Al Ahlya na sastancima vlada, iako nikad nije imao stvarnog interesa za igru; i da se istraživanjima u Egiptu došlo do otkrivanja jasne veze između stope razvoda i Ova knjiga zaslužuje da se smatra klasikom i da nadahne mnoge slične studije, postavljajući fudbal kao iznimno važnu praksu u regiji u 21. stoljeću, odmah poslije islama.
(TBT, MEE, Prevela Jasmina S. Drljević)