Piše: Shadi Hamid, thebosniatimes.ba
Zapadna politička kultura od početka Hladnog rata definirana je široko rasprostranjenom predanosti liberalizmu, političkoj filozofiji zasnovanoj na individualnom izboru, neospornim pravima (naročito manjinskim), državnoj neutralnosti i ograničavanju uloge “privatnog ” religijskog vjerovanja u javnu sferu.
U novije vrijeme, međutim, sve veći broj zapadnih intelektualaca i političara dovode u pitanje ovu predanost liberalizmu. Populistički pokreti u Evropi i SAD-u oživjeli su pristrane ideje o etnonacionalističkom identitetu i pripadnosti, a autori kao što su francuski romanopisac Michel Houellebecq i američki politički teoretičar Patrick Deneen napisali su najprodavanije knjige u kojima navode da se liberalno društvo, pošto uvezuje temeljna pitanja o tome što znači biti ljudsko biće, ne može se dugo održati. Umjesto da se još više skocentriraju na liberalizam, ti se kritičari smjenjuju između predlaganja ozbiljnih alternativa i ponude oplakivanja herojske predaje.
Oko ovoga, barem – kako pojmiti nacionalni identitet i alternative liberalizmu – Zapad se našao zaostajući za Bliskim istokom. Prije više od sedam godina, pad pasivnih autokratija tokom Arapskog proljeća otvorio je žustru raspravu o ulozi religije u javnom životu i prirodi nacije. Islamisti i neislamisti imali su različita apsolutna opredjeljenja: da li bi država mogla biti ideološki neutralna ili bi se mogla prepustiti vjerskoj i političkoj misiji?
POKORAVANJE
Uprkos nadama zapadnih posmatrača, liberalizam je prošao loše u ovim polemikama u periodu Arapskog proljeća. Bez postojećeg liberalnog konsenzusa u bliskoistočnim društvima, alternative liberalizmu – posebno islamizam – nisu sasvim razmatrane; u zemljama kao što su Egipat i Tunis, njima je izglasano povjerenje i došle su na vlast.
Islamistički pokreti, koji su vjerovali da islam i islamski zakon trebaju imati glavnu ulogu u javnom životu, dugo su obećavali alternativu liberalizmu. Za njih je istinska sloboda značila slobodu biti religiozan koliko želiš biti – i u konzervativnim društvima to je značilo prilično religiozan. Kao što mi je bivši član Muslimanskog bratstva Abdel Moneim Aboul Fotouh pojasnio, “Parlament neće dati prava homoseksualcima jer se to kosi s prevladavajućom kulturom društva, a da [članovi parlamenta] to učine, izgubili bi na sljedećim izborima. Bez obzira na to jeste li komunist, socijalist ili bilo što drugo, već postoji ugrađeno poštovanje prema šerijatu.”
Obrisi mitskog islamskog društva obično ostaju nejasni, osim opće preferencije prema više socijalnog konzervativizma, a ne manje. Pojedinosti bi uvijek bile teške: islamski zakon, objavljen u sedmom stoljeću, nije bio namijenjen nacionalnoj državi niti, uostalom, modernom međunarodnom sistemu. Islam, u svom izvornom obliku, pretpostavlja da je primarna odanost ona vjerskoj zajednici, a ne naciji.
U svakom slučaju, prije Arapskog proljeća, izgledi o stvarnom posjedovanju moći činili su se dalekim većini islamista, pa je bilo lakše odložiti teža pitanja o tome kako bi moglo izgledati stvarno islamsko društvo. U redovima ogranaka Muslimanskog bratstava stajali su liječnici, inženjeri i nastavnici – ne mislioci ili teoretičari. Možda protivno očekivanjima o navodnim teokratima, oni su bili slabi u teologiji. Budući da je većina birača u religiozno konzervativnim društvima i sama konzervativna, islamističke stranke su se vratile na jednostavnu pretpostavku: kakva god izabrana vlada bila, odslikavat će pristranost biračkog tijela. Veliki planovi nisu bili potrebni, barem još ne.
Ipak, dominacija islamista je bila kratkotrajna. U većini arapskih zemalja, demokratski dobici brzo su se preokrenuli, ili su, kao u Egiptu, potpuno izbrisani. Svaki pravi razgovor o temeljnim pitanjima bio je obustavljen, te se raspravljalo kako je, ili u kojoj mjeri, implementiranje šerijata postalo irelevantno. Višegodišnja pitanja oko odnosa suvremene države prema islamskom zakonu opet će, naravno, biti važna – jednom. U kontekstu slabljenja autokratije i političkog progona, međutim, prednost imaju pitanja pukog preživljavanja.
CRKVA I DRŽAVA
Rasprave o ideologiji i identitetu pojavljuju se s početkom demokratskih tranzicija, kao što je bio slučaj i s Arapskim proljećem. No, one su bile prisutne tek površno. Razmišljati duboko o post ili antiliberalizmu – te iskomunicirati te ideje javnosti – zahtijeva minimalan nivo slobodnog izražavanja i analize trenutno nepostojeće na većem dijelu Bliskog istoka. Kao rezultat toga, centar rasprava o alternativama liberalizmu pomjerio se s istoka na zapad. Izbor predsjednika Donalda Trumpa, prvog tradicionalističkog demokratskog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i uspon desničarskog populizma širom Evrope potiču pojavu novih istaknutih postliberalnih mislilaca koji sada izazivaju autohtone intelektualne tradicije koje su na Zapadu vjekovima bile dominantne.
Svojom knjigom After Virtue, objavljenom 1981., škotski filozof Alasdair MacIntyre najavio je sebe kao jednog od najutjecajnijih kritičara prosvjetiteljskog liberalizma. Tvrdio je da su zapadna društva odustala od bilo kakvog lažnog predstavljanja “istinskog moralnog konsenzusa”. U liberalnoj misli napisao je: “nismo rođeni sa prošlošću, već samo sa sadašnjošću i, naravno, budućnošću”. Predosjećajući bijes oko političke korektnosti, pozivao je na suprotstavljanje “pokušaju nametanja morala putem terora,” kojeg je nazvao “očajnim sredstvom”. Te su rasprave – uvijek važne, ali nekad nejasne – sada postale mainstream. Čitati današnje postliberale je pronalaziti odjeke Macintyrea gotovo posvuda: liberalizam, nekad politička tradicija, postao je ambiciozan ideološki projekt s malo tolerancije prema pravim izazivačima. Poroci su prihvaćeni kao vrlina, religija je postala čudna, istina relativna, i usamljenost endemična.
Do sada, islamisti – od kojih bi mnogi smatrali žaljenje za “krajem liberalizma” intrigantnim – čine se uglavnom nesvjesni novog zapadnjačkog raspoloženja. Paralele ipak postoje. Muslimansko bratstvo u Egiptu – za razliku od svojih kolega u Libiji, Siriji i Jemenu, koje je pojeo rađanski rat – odlikovale su neke od internih rasprava svakog većeg islamističkog pokreta. Prije svega, grupa je doživjela dotad neviđene unutrašnje podjele o kojima su dvojica članova Bratstva, Amr Darrag i Ammar Fayed, pisala u svom doprinosu knjizi koju sam uređivao s Willom McCantsom, Preispitivanje političkog islama. Inicijativa iz Dohe iz januara 2016, na čelu sa kontroverznim imamom Yusufom al-Qaradawijem, nije uspjela premostiti jaz između dviju glavnih frakcija.
Iako su podjele unutar egipatskog Bratstva navodno oko organizacijskih i taktičkih pitanja, one skrivaju dublju ideološku podjelu oko toga šta znači biti i vjerski pokret i politička stranka. Kampanje i stranke su, naposljetku, suštinski orijentirane ka različitim ciljevima – vjerskom obrazovanju, pružanju socijalnih usluga, prve čistoti i druge pobjedi na izborima. Unutar frakcije više orijentirane reformi, postoji skupina mlađih članova i simpatizera Bratstva, koji su zainteresirani za ograničavanje, čak i slabljenje države (i prije ičega vjerovatno za njenu čistku). Za njih, samo postojanje nacionalne države – i dugogodišnja islamistička opsesija stjecanjem kontrole nad njom putem izbora – korumpirala je vjerske temelje ovih pokreta. Oni bi radije da ih se ostavi na miru, bez ometanja države, da svoje aktivnosti ponovo izgrade iz temelja.
Mlađim islamistima vjerovatno nije poznat Rod Dreher, američki pravoslavni pisac, koji je popularizirao ideju postliberalnih “organiziranih zajednica” (koje žive u skladu s određenim vrijednostima) kao dio šireg argumenta da ni jedna izborna politika niti država neće dopustiti kršćanima da održe svoje vrijednosti. Pa ipak, to bi i mogli. Kao što mi je bivši aktivist Bratstva nedavno kazao, ideja vodilja je “snažno društvo, slaba država”. “Ne možete koristiti državu da implementirate svoju intelektualnu viziju,” objasnio je, “pogotovo kad se ta vizija razlikuje od vizije većine.”
Ironija je da su organizirane zajednice, naročito tradicionalističke, uspješne samo u liberalnim društvima. U nedostatku liberalnog društva, najsigurnija ruta za one koji žele preoblikovati društvo po različitim uvjerenjima mogu biti napola propale države, gdje centralna vlast nema kontrolu nad velikim dijelovima teritorija. Međutim, nije iznenađenje da Liban – najvjerovatnije najuspješnija propala država na svijetu – ima svoju iskrivljenu verziju organiziranih zajednica u kojima je primarna lojalnost naroda više sekti nego naciji, a grupe žive zajedno u hladnom miru. No, kako bi lokalistički model održao bilo kakvo pravo obećanje vjerovatno treba uzeti u obzir s predmoderne pristupe zajednici. U muslimanskoj misli, grad poslanika Muhameda, Medina, bio je na efikasan način organizirana zajednica vjerskih istomišljenika i temelj izvornog prožimanja religije i politike islama.
Sve ove predmoderne i moderne ideje dijele jednu zajedničku osobinu: slabu državu koja je decentralizirana, uživa ograničenu nadležnost i ima slab interes za upravljanje životima svojih građana. Bilo na Zapadu ili u muslimanskom svijetu, ove vrste država teško je pronaći. Suvremena država, prema definiciji, je ekspanzivna. Ako posao poništavanja onoga što je već učinjeno djeluje zastrašujuće, to je zato što jest. Ipak, to vjerovatno neće spriječiti nekoga da pokušava.
(TBT, FA, Prevela Jasmina S. Drljević)
