Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Prenemaganje opozicionih lidera oko ujedinjenja ljevice prouzročilo je toliko štete po opoziciju da i kad bi se sutra ujedinila ta vajna ljevica ne bi mogli nadoknaditi tu štetu. Ta priča o neuspješnom ujedinjenju ljevice negativno se reflektirala na cijelu opoziciju, u smislu da nijedna stranka sama ne može pobijediti SDA, ma koliko ova stranka podbacila u rezultatu na predstojećim izborima; pa stoga, ako nema ujedinjene opozicije neće biti ni novog pobjednika, već će rezultati biti takvi da će SDA birati sebi jednu ili dvije opozicione stranke sa kojima bi opet formirala vlast.
S(n)aga o nacionalnom jedinstvu
Birači u tom slučaju neće džaba davati glasove opozicionim strankama ako neće pobijediti na način da će formirati vlade bez SDA. Možda će glasači davati glasove pojedincima sa opozicionih lista, ali sigurno, osim standardnog SDP-ovog biračkog tijela koji će glasati i za „mrtve Titine kosti“, ni jedna opoziciona stranka se ne može pohvaliti da ima stabilnu biračku bazu.
Prema sadašnjem raspoloženju građana, što se vidi „golim okom“, vlada opće nezadovoljstvo i negativno raspoloženje prema režimu, odnosno rukovodstvu SDA i dijelu rukovodstva Islamske zajednice koje „sjedi na dvije stolice“. Za takvo raspoloženje u narodu treba zahvaliti probuđenim intelektualcima i medijima više nego opozicionim liderima. Povrh svega, glavešine režima koje su se klele u nacionalno jedinstvo, te su u takve svrhe sazivali nekakve ceremonijalne sastanke na kojima su pravili skupne fotografije, doživjeli su bruku i blamažu jer su problemi zbog kojih su se sastajali po pravilu eskalirali. Tako da se stiče dojam da se režim, poput broda koji je udario u nekoliko santi leda, raspada i urušava.
Ukazujući bez ikakve zluradosti na činjenicu da je režim u ovakvom stanju urušavanja, jer bi to moglo biti kobno po nacionalnu politiku i po državu, ovo bi trebao biti još jedan od motiva zbog čega se opozicija mora ujediniti, jer niti jedan lider, kao ni jedna opoziciona stranka pojedinačno ne bi mogla odgovoriti na izazove sa kojima će se suočiti nakon rušenja režima.
Vrijedi li tražiti krivca zbog propasti ideje o ujedinjenju ljevice? Ne vrijedi, iako je lahko uprti prstom u Željka Komšića. On je i započeo ovu ideju i on ju je dokrajčio. Iako je našao nekakvo kompromisno rješenje u smislu da je dogovorio sa Nerminom Nikšićem nekakav okvir za dogovor oko postizborne koalicije, time se samo zaustavio sukob na ljevici koji je bio na pomolu. Inače, niko im više u tu priču ne vjeruje.
Ideja o ujedinjenju ljevice je glupa tačno onoliko koliko je pametna ideja o ujedinjenju opozicije. Problem naših ljevičara je što oni vjeruju da je samo evoluirao majmun u čovjeka, a da su političke ideje oslobođenje takvog procesa. Oni ne vide da su dvojica najpopularnijih ljevičara današnjice papa Franjo i amerikanac Bernie Sanders. Francuski mediji, poput ljevičarskog Le Monda, proglasili su papu Franju posljednjim socijalistom u Evropi.
Nemam namjeru voditi ideološke polemike sa Komšićem i Nikšićem, ovo sam naveo kao paradoksalan primjer da je klasični pojam ljevice kakvim se obojica deklariraju veoma upitan.
Postizborna koalicija
Stoga mislim da ljevica na, uvjetno rečeno, klasičnim idejama ne može mobilizirati i inspirirati birače u dovoljnoj mjeri da sruši postojeći nacionalistički režim. Osim toga, ljevica se ponaša benevolentno, a Boga mi ponekad i prepotentno, kao da su Bogom dani da samo oni mogu vladati Bosnom i da im je predodređena mesijanska uloga spašavanja naroda iz ralja nacionalističkih oligarhija. Oni su, kao opozicioni lideri, pokazali manjak solidarnosti sa svojim kolegama opozicionarima koje režim „uzme na zub“. Rijetko su stali na stranu napadnutog opozicionara, već su to cijenili kao personalne sukobe u koje nisu bili voljni ulaziti. Na neki način, dok su Fahrudin Radončić, Senad Šepić, Dino Konaković, Mirsad Kukić bili izloženi medijskom linču režimskih medija, Nikšić, Kojović i Komšić su bili po strani. Osim Radončića, nijedan drugi opozicionar nema svoje medije koji bi mogli parirati režimskim medijima.
Tako su režimskim moćnicima ostavili prostor da svakodnevno „žare i pale“ i bacaju na lomače oponetne režima koje na društvenim mrežama potpaljuju režimski botovi. Koliko vidim, režimska inkvizicija bukvalno spaljuje „političke vještice“ zbog grijeha izdaje i(li) čak šurovanja sa Rusima i Masonima.
To je rogobatni populizam na koji se grsti svaki iole normalan građanin, ali on ima svrhu zastrašivanja i sigurno će polučiti negativne rezultate po opoziciju u smislu da će se svijet bojati dati podršku u kampanji opozicionim liderima kao nacionalnim „vješticama“.
Ovo je samo jedan segment političkog djelovanja koji ima za cilj kreirati javno mnijenje odnosno raspoloženje birača.
Suštinski, običnom čovjeku je „dogorjelo do nokata“ i on tačno zna krivca za njegovo bijedno stanje. Stoga on traži lidera, ili grupu ljudi, koji će imati kuraži uhvatiti se „prsa u prsa“ sa režimskim moćnicima koji već decenijama tako „žare i pale“. Takav čovjek nema ni vremena ni volje da razbire ko je ljevica, a ko desnica, jer to bi za njega bio luksuz i(li) pledoaje za dokolicu i filozofiranje. On traži „pesnicu“ koja će udariti u čelo režimsku mafiju, odnosno hobotnicu čiji su pipci obuhvatili budžete i državne firme, a nakon toga da tom istom „pesnicom udari o sto“ i Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku koji ga godinama raspamećuju kako živi u državi koje nema, ili ako je i ima, da je uskoro neće biti!
Nisu se baš naši ljevičari, ma koliko njihove ideje imale povijesnu tradiciju i oreol revolucionarstva, pokazali u takvom svjetlu.
Mislim da sam naveo dovoljno razloga, iako bih mogao to tome „guslati do zore“, da ljevičari odustanu od narcisoidnog političkog pozerstva, a vala i kafanskog pozerstva, i da se uhvate pravog posla na objedinjavanju opozicije – da jedan drugom stanu „leđa uz leđa“! Možda su već potrošili vrijeme da se ujedine prije izbora, ali nek bar porade na tome i nek daju obećanje da će formirati postizbornu koaliciju sa kojom će formirati vladu nacionalnog spasa. To bi im, garantiram, donijelo izbornu pobjedu i da bi četiri stranke; SDP, SBB, DF i NS, imale apsolutnu većinu u Sarajevu. Ukoliko bi imali sporazum sa A SDA u Krajini, ili sa P DA u Tuzli, isto tako bi opozicija imala apsolutnu vlast u Bihaću i Tuzli.
Svakako očekujem da će i mlade stranke Šepićev Nezavisni blok, Konakovićev Narod i pravda, kao Hadžibajrićeva Nezavisna bosanska lista preći cenzus i imati priličan broj poslanika.
Zar to nije dovoljno optimistično da povjerujemo da postoje snage koje će pomaći „točkove iz gliba“ i kaljuže u koju je državu zaglibio režim?!
(TBT)
