Sjećanje na pisanje glazbe za
oratorij Srebrenički inferno
Piše Maestro Đelo Jusić, thebosniatimes.ba
Na
poemu Srebrenički inferno skrenuo mi
je pažnju poznati bosansko-hercegovački književnik Gradimir Gojer, s kojim sam
skladao balet Bosanska kraljica Katarina.
Prijateljski mi je zaprijetio: »Ti to
jedini možeš učiniti, ti to moraš učiniti za moju Bosnu.« To prijateljsko uvjeravanje završio je darivanjem ‒ prvim izdanjem Srebreničkog
inferna.
Znao
sam o čemu je riječ, no nisam ni slutio da će me ta poema toliko potresti, da
ću potpuno ući u taj inferno, i to ne onaj koji su kreirali
bogovi da bi nâs grješne za ovoga života plašili i držali pod kontrolom, već u ovaj pakao koji su, danas i ovdje,
sačinili ljudi da bi neke druge ljudi obeščastili, ponizili i iščupali im dušu.
Iako
je riječ o nevelikome djelu, o svega dvije tisuće stihova, Inferno sam čitao danima. Nisam se mogao nositi s tom tugom, pa sam
čitanje prekidao, iznova se vraćao tekstu. Čuo sam samo tišinu, zaglušujuću
tišinu, činilo mi se da stojim pred streljačkim vodom koji čeka zapovjed.
Kud
ću, što ću i kako ću? Kako ću glazbeno prikazati jad i nevolju ispaćenih i
uništenih tisuća duša. E to duša bilo je moje sidro za koje sam se
uhvatio.
Dok
sam stvarao glazbu, vidio sam lica tih ljudi, vidio sam taj egzodus, te kolone
ljudi koje koračaju prema tome paklu. Bio sam s njima. Bio sam dio njih. Disao
s njima. I strahovao.
Meni je Srebrenica dijete koje su napali sa
svih strana, i gazili ga dok to dijete nisu skroz zgazili. Tri sam mjeseca
pisao glazbu na stihove Džemine poeme.
U
prvom stavku Prolog pjevam o
predivnoj Bosni iza koje se ukazuje bezdan u koji je pripremaju urušiti. Zbor
pjeva, doziva: »Majko, Oče, sestro, brate!«, drugi stavak naglašava pojam
»inferno«, a u trećem djevojački glas moli: Kod
Stvoritelja utjehu tražim. U četvrtome stavku zbor pjeva: O! Bože o grdne rane naše… Peti je
stavak progon, šesti je stavak egzodus ‒ kolone izbjeglica idu u nepoznato,
a mnogi u pakao. U sedmome stavku Lanetosum (Prokleti bili!) dječji glas pjeva
dozivajući: Majko, još te sanjam, sestru,
brata sanjam svake noći, nema vas, tražim vas, gdje kod krenem vidim vas, Bosno
moja, ti si moja mati.
U
osmome stavku čujemo: Srebrenice moja,
Srebrenice draga, Srebrenice, željo, ti si moja nada. Srebrenice krvi, krvi
roda moga, vratit ću se ja, vraćamo se svi, grudo moja rodna! Srebrenice moja,
moja, moja!
Upravo
smo se na tome mjestu Džemaludin i ja našli, naše su duše postale jedna duša.
Oratorij Srebrenički
inferno premijerno je izveden je 20. rujna 2003., na svečanosti otvaranja
Memorijalnog centra Srebrenica ‒ Potočari, spomen-obilježja i mezarja za žrtve
genocida iz 1995. Oratorij se od tada izvodi svake godine na Dan genocida nad
srebreničkim Bošnjacima i u vrijeme ukopa posmrtnih ostataka identificiranih
srebreničkih žrtava.
Gdje
god se izvodio Srebrenički inferno,
bilo u Srebrenici, Sarajevu, Ankari, Zagrebu, bilo pred Billom Clintonom,
međunarodnim velikanima i veličinama ili našim ljudima, emocije su uvijek iste
‒ tuga, beskrajna tuga. Počesto i suze, ganuće ‒ uvijek.
Iza
nas su grobovi, stihovi i glazba kao vječni zapis. Mislim o ovih posljednjih
dvadeset godina i mislim na refren:
Bosno moja, ti si moja mati!
Živjet
će vječno!
(The Bosnia Times, Maestro Đelo Jusić, U Dubrovniku, maj 2015.)