PROFIL
Ajatolah Ali Hamnei nije lud, iracionalan fanatik, bez ikakvih obzira,
koji samo traži prilike za agresiju, što pokazuje ovaj temeljni intelektualni
prikaz njegove ličnosti. To znači da ima nade za SAD i Iran da poboljšaju
međusobne odnose – samo ako Vašington ima načina uvjeriti Hamneia da ne želi,
pošto poto, svrgnuti s vlasti vladu Islamske Republike.
FOTO: Hamnei (Arhiv)
Piše Akbar Gandži, thebosniatimes.ba
U junu prošle godine, Hasan Ruhani je izabran
za predsjednika Islamske Republike Iran. Ruhani je bio kandidat reformista i
mnogi tumače njegovu pobjedu kao nagovještaj moguće liberalizacije ili
racionalizacije iranske domaće i vanjske politike. Ali ličnost koja dominira u
iranskoj politici nije predsjednik nego vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamnei. Iranski
ustav daje vrhovnom vođi ogromni autoritet i primat nad svim glavnim državnim institucijama,
a Hamnei, koji obavlja svoju dužnost od 1989. godine, pronašao je mnogo načina
da još i poveća svoj uticaj. Formalno ili ne, izvršne, zakonodavne i sudske
grane vlasti rade pod njegovim apsolutnim suverenitetom; Khamnei je iranski šef
države, vrhovni komandant i glavni ideolog. Njegovi stavovi, u konačnici,
oblikuju iransku politiku, te ih je vrijedno detaljno istražiti.
Hamnei je rođen 1939. godine u sjeveroistočnom
iranskom gradu Mešhedu. Otac mu je bio ulema (vjerski učenjak) skromnih sredstava, pa je Hamnei, drugo od osmero djece, krenuo
očevim stopama (dva brata su mu isto tako vjerski službenici). Studirao je u Komu
1958 – 1964. godine, gdje se 1962. pridružio vjerskom opozicionom pokretu
ajatolaha Ruhulaha Homeinija. Odigrao je važnu ulogu 1979.godine u iranskoj
revoluciji i postao predsjednik Irana (1981-1989), a potom naslijedio Homeinija
i postao vrhovni vođa.
Hamnei je oduvijek bilo povezan s iranskim
intelektualacima i njegovi temeljni stavovi su se formirali u mladosti tokom
1950-ih i 1960-ih. Iran je tada bio monarhija i saveznik SAD-a, dok je tadašnja
iranska opozicija šaha smatrala samo marionetom Amerike. Za razliku od mnogih
drugih islamista, Hamnei je bio u dodiru s najvažnijim sekularnim intelektualcima
opozicije i razumio je njihov pred-revolucionarni diskurs. No on je bio i učenik
medrese, čiji je primarni fokus bio na šerijatu, islamskom vjerozakonu. Poznavao
je teoretičare Muslimanske braće, a na njega su uticala i djela Sejjida Kutba,
od kojih je neke lično preveo na perzijski jezik.
Već kao mladić, Hamnei je vidio da postoji
napetost između Zapada i Trećeg svijeta. Nakon iranske revolucije, njegovi
stavovi su otvrdnuli zbog odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Shvatio je čvrste
namjere Vašingtona da sruši Islamsku Republiku i da su sva ostala pitanja koja su
pokretali američki zvaničnici bila samo dimna zavjesa. Čak i danas, on vjeruje
da američka vlada nastoji promjeniti režim u Iranu, bilo putem unutarnjeg
kolapsa, demokratske revolucije, ekonomskog pritiska ili vojne invazije.
Hamnei nikada nije bio naklonjen liberalnoj
demokratiji; on smatra da se kapitalizam i Zapad kreću ka neizbježnom kolapsu, a
Vašington suštinski islamofobičnim. Ipak, on nije po inerciji protiv Zapada i Amerike.
On ne vjeruje da su samo SAD i Zapad odgovorni za sve probleme islamskog
svijeta i da moraju biti uništeni, ili da su Kur'an i šerijat, sami po sebi,
dovoljni da se odgovori na sve potrebe modernog svijeta. On smatra da su nauka
i napredak ‘Istine zapadne civilizacije’, te želi da ih i iranski narod upozna.
On nije lud, iracionalan fanatic, bez ikakvih obzira, koji samo traži prilike
za agresiju. Ipak, njegovi tvrdokorni i beskompromisni stavovi zasigurno uveliko
otežavaju i produžuju bilo kakve pregovore sa Zapadom, a svaki ozbiljan
napredak u odnosima između Irana i SAD može doći samo kao posljedica
sveobuhvatnog dogovora koji će primorati obje strane na značajne ustupke.
PORTRET VRHOVNOG VOĐE U MLADOSTI
Da bismo razumjeli Hamneijev svjetonazor,
valjalo bi prvo razmotritii povijest američke intervencije u Iranu.
Ajzenhauerova administracija je 1953. godine pomogla puč protiv demokratski
izabrane vlade Muhameda Mosadeka, a sve do 1979, kada je svrgnut s vlasti, Vašington
je bio glavni saveznik Šaha Muhameda Reze Pahlavija i njegovog autoritarnog
režima. To je u biti i oblikovalo diskurs svih protivnika režima, bunt protiv Šaha
značio je i bunt protiv SAD-a, jer je Šah je smatran policajcem u službi Vašingtona.
U vrijeme revolucije Hamnei je imao 40. godina.
Do revolucije školovao se u medresi i bio vjersko lice, ali održavao je kontakte
kako sa vanjskim svijetom tako i sa svojim uskim vjerskim krugovima. Kako je i
sam naveo na sastanku s ulemom i
mladim kolegama u maju 2012. godine: “Bio
sam prisutan u intelektualnim krugovima prije revolucije i bio usko povezan s
raznim političkim grupama. Upoznao sam ih sve, razgovarao i raspravljao s
mnogima od njih.” Bio je čovjek muzike, poezije i
romana kao i čovjek vjerozakona. Hvalio je Lava Tolstoja, sviđao mu se i Onore
de Balzak, aViktora Igoa je najvećim od njih. Nijedan današnji merdža’ (viši ajatolah, izdavač fetvi) ili istaknuti fakih (islamski pravnik) nije imao tako kosmopolitsku prošlosti.
Zbog veze sa sekularnim intelektualacima u
Iranu, Hamnei je radikalizovao svoje stavove prema Sjedinjenim Američkim
Državama, koji su postal još radikalniji nakon puča 1953. godine. Zanimljivo je da je Amerika zbacilila vladu Mosadeka iako
nije pokazao neprijateljstvo prema njima. On se suprostavio britancima a
vjerovao je Amerikancima. Ali interesi Arogancije (izraz kojim Hamnei često opisuje SAD) spojili su te dvije Zapadne sile, koje
su uložile novac, odradile posao i nakon toga, preko Šaha, vladale iz sjene. Isina, Hamnei je
imao jake veze s dva najuticajnija intelektualaca u periodu prije revolucije:
Dželalom Ahmedom i Alijem Šerijatijem koji su dali važan doprinos teoriji ‘Vestoksifikacije’
(Zapadnog trovanja), ipak, Hamnei je ideje antiimperijalizama usvojio uglavnom
od sekularnih intelektualaca toga doba, koji su smatrali da je zapadna kulturu
u krizi, padu i loš društveni model.
Na Hamneia je u mladosti jak utical ostavio i
Sejjid Kutb, aktivista i glavni teoretičar Muslimanskog bratstva. Zbog svojih
ideja, Kutb je stradao od strane Naserovog režima. U svom djelu Borba između islama i kapitalizma, on
kaže: “Ako želite da vam islam donese spas, onda morate vladati, jer islam
nije religija koja vam samo nalaže da sjedite po džamijama, on nije samo tu da
bi svio gnijezdo u srcima. Islam je došao da vlada i upravlja našim životima na
istinski način, on je tu da bi izgradio napredno i kompletno društvo… Ako želimo da nam islam da odgovor na
društvene, etničke i druge problem, riješi ih i pokaže nam put izliječenja, onda
moramo razmišljati o uspostavljanju islamske vlasti… Islam bez vlasti i
muslimanski narod bez islama nemaju nikakvog smisla.”
Stubovi islamske vlasti za Kutba su
pravda, jednakost i redistribucija bogatstva. Za njega je pravi islam
oslobodilački pokret koji oslobađa srca pojedinaca i otklanja strah od moćnika.
Kutbove ideje će se manifestirati u modernom selefijskom pokretu i uticati na
radikalne islamiste kao što su Osama bin Ladin i Ejman el-Zavahiri, ali i iranske vjerske učenike. Hamnei je bio
inspirisan Kutbovim idejama pa je čak i preveo neke njegove radove na perzijski
jezik. U uvodu Kutbove knjige Budućnost ove religije (1967), koju je sam preveo
na perzijski jezik, Hamnei piše: “Ovaj veliki autor, u poglavljima ove knjige,
pokušao nas je uvesti u pravu bit vjere, i pošto nam je pokazao da ona ima pravi
program za naš život, potvrdio nam je, na sebi svojstven i riječit način, koji
odražava njegov pogled na svijet, da ćemo mi na kraju vladati svijetom i da ‘budućnost pripada islamu’.”
Kud SAD smatra razuzdanim društvom, a
Amerikance spremnim da private islam ali ne u njegovom pravom svijetlu i
značenju: “Ovih
dana, Amerikanci opet razmišljaju o islamu. Treba im islam da se bore protiv
komunizma na Bliskom istoku i u islamskim zemljama Azije i Afrike… Naravno,
islam koji želi Amerika, zapadni imperijalisti i njihovi saveznici na Bliskom
istoku, nije islam koji se bori protiv imperijalizma i apsolutizma, već onaj koji
se bori protiv komunista. Stoga, oni ne žele vladavinu islama i definitivno ne
žele formiranje islamske vlasti, jer ako islam bude vladao, onda će biti
uspostavljen još jedan ummet (islamska zajednica) i podučavat će naciju da je njena
obaveza da ojača, i da nužno odbije imperijalizam, i da komunisti nisu ništa
drugačiji od imperijalističke kuge, te da su oboje opasni neprijatelji.”
NAKON REVOLUCIJE
U ranim danima iranske revolucije, nakon što
je Vašington primio bolesnog šaha na liječenje u SAD-e, grupa radikalnih
iranskih studenata zauzela je američku ambasadu u Teheranu i držala njeno
osoblje kao taoce, stvarajući novu krizu između Irana i SAD-a. Svi članovi nove
vladajuće elite nisu znali za taj plan, a nisu ga svi ni podžavali. Prema
riječima bivšeg iranskog predsjednika Ali Akbar Hašemija Rafsandžanija, ni on
ni Hamnei nisu bili saglaski s time: “Ajatolah Hamnei i ja smo u Mekki čuli za
vijest o zauzimanju američke ambasade… Bili smo šokirani, jer to nismo
očekivali. To nije bila naša politika. Vrlo rano nakon revolucije, kada su
političke skupine uzvikivale ekstremne anti-američke parole, službene vlasti su
pomogle Amerikancima u Iranu da se vrate u svoju zemlju nepovrijeđeni, a mnogi su
ponijeli i imovinu sa sobom. Jednom, kada je naoružana grupa napala američku
ambasadu i zauzela je, predstavnik privremene vlade riješio je problem. Stoga,
jasno je da ni revolucionarni savjet niti privremena vlada nisu podržavali
takav potez.”
Ali nakon što je Homeini podržao zauzimanje Ambasade,
slijedili su ga u tome i ostali zvaničnici Islamske Republike. Kao što Hamnei
kaže u aprilu 1999. godine: “Ja,
gospodin Hašemi i još jedna osoba, sastali smo se s imamom (Homeini) nakon puta
iz Teherana u Kom i upitali ga: ‘Šta na kraju da radimo s tim špijunima?’ Pitali
smo se da li da ih zadržimo ili ne, jer je postojala velika nedoumica u
privremenoj vladi šta da učinimo s njima. Kada smo došli do imama, objašnjena mu
je situacija i prenijeto šta sve (strane) radio stanice govore, Amerika i
vladini zvaničnici, on je malo razmislio te odgovorio s pitanjem: ‘Da li se vi
plašite Amerike? ‘ ‘Ne’, rekosmo, te on reče: ‘Onda ih zadržite’.”
Poslije toga Hamnei je uvijek branio
zauzimanje ambasade.
Homeini ga je imenovao
za člana Savjeta islamske revolucije, a prije nego što je postao predsjednik
Republike 1981. godine, bio je zamjenik
ministra odbrane, v.d. predsjednika Islamske revolucionarne garde i Homeinijev
predstavnik u Vrhovnom savjetu odbrane. Njegovo službovanje u sigurnosti direktno
ga je sučelilo s hladnom realpolitikom Vašingtona. U avgustu 1980. godine, Sadam Husein napada Iran, nastojeći iskoristiti rasulo u novom režimu . Nezadovoljni
zbog pada šaha i tekuće krize s taocima, SAD nisu kritikovale Irak zbog napada,
već su ga čak i štitile u Ujedinjenim nacijama, a potom i podržavale iračke
ratne napore protiv Irana . Pred kraj 1980-ih,
američka vojska se sve više direktno angažuje protiv Irana: napada iranske naftne bušotina u Persijskom
zalivu 1987. godine i obara iranski putnički avion 1988. godine.
Godine 1987, na zasjedanju Generalne skupštine
UN, o odnoso između Irana i SAD-a, Hamnei je izjavio: “Povijesti naše nacije je jedno crno, gorko i
krvavo poglavlje, pomiješano sa svim vrstama neprijateljstva i mržnje od strane
američkog režima. Taj režim je odgovoran za 25. godina podrške diktaturi Pahlavija,
pa i za sve zločine koje je isti počinio
našem narodu. Pljačkao je, uz pomoć Šaha, bogatstvo naše nacije, intenzivno otežavao
revoluciju posljednjih mjeseci Šahovog režima, pomagao da se slome demonstracije
miliona ljudi, a nakon pobjede revolucije, sabotirao ju je sve moguće načine. Američke
ambasada u Teheranu održavale je provokativne kontakte s kontrarevolucionarnim
elementima, pomagala pučiste, terorističke i kontrarevolucionarne snage van
zemlje. Iranski novac i imovina bili su
blokirani, a roba koja je već plaćena nije mogla biti isporučena Iranu, s druge
strane, šah je neometano mogao oteti nacionalnu imovinu i pohraniti je na svoje
ime u američkim bankama. SAD su otvoreno
nastojale da sprovedu ekonomski embargo i stvore ujedinjeni zapadni front
protiv našeg naroda, te pružale direktnu i efikasnu podršku Iraku u ratu protiv
nas, i konačno izvršile iracionalnu,
grubijansku invaziju Perzijskog zaljeva koja je ozbiljno zaprijetila sigurnosti
i miru u regionu – sve je to samo dio naše optužnice protiv SAD-a .”
U govoru sljedeće godine, o svom iskustvu u Nju Jorku (New
York) je rekao: “Visoki zvaničnik jedne Evropske zemlje mi je prišao i rekao: ‘Vi bi
konačno trebali riješiti vaš problem sa Amerikom!’ mislili su da je moj dolazak
u Nju Jork i sami boravak u Americi dovoljan da bi oni mogli zagrijati svoj
hljeb u mojoj pećnici. Odgovorio sam mu:
‘Nemoguće. Pitanje UN-a je nešto
posve drugo. Došao sam u UN da razgovaram s raznim ljudima svijeta, i to nema
nikakve veze s Amerikom. Pitanje Amerika je druga priča’.”
Učitelj i učenik:
portreti iranskih vrhovnih vođa, Teheran, novembar 1997.g.
(Damir
Šagolj / Courtesy Reuters)
OD HOMEINIJA DO
HAMNEIJA
Otkada je postao vrhovni vođa 1989. godine, Hamnei
je samo zaoštrio svoj stav prema američkoj politici: “Zapadne vlade, na čelu s Vašingtonom, žele srušiti Islamsku Republiku i
uništiti islamsku revoluciju, baš kao što su srušili i Sovjetski Savez.”
Na sastanku sa iranskim zvaničnicima
2000. godine rekao je: “Temeljiti
američki plan je razrađen za kolaps sistema Islamske Republike i mi smo
podrobno razmotrili sve njegove aspekte. Taj plan je svojevrsna rekonstrukcija raspada
Sovjetskog Saveza… Uzimajući u obzir uslove u Iranu, oni žele iskoristiti taj plan. “
Hamnei napominje da su postojali i unutarnji faktori
koji su doprinijeli kolapsu Sovjetskog Saveza: siromaštvo, represija, korupcija
te etničke i nacionalističke tenzije. Amerikanci su samo iskoristili sve to,
tvrdi on, da potpomognu kolaps sovjetske države – dijelom manipulacijom medija
i nametanjem zapadne kulture, a dijelom političkim i ekonomskim pritiskom . Međutim, takvo nešto ne bi prošlo u Iranu , tvrdi on ,
jer Islamska Republika nije poput SSSR. Islam nije novi svjetonazor kao što je to bila
komunistička ideologije u SSSR-u, koju je nametnula vladajuća stranka nakon
pobjede u građanskom ratu.
Osim toga, Iran ima dugu povijest
državnosti. Njegovi konstitutivni dijelovi nisu nasilno spojeni putem imperijalističke
ekspanzije i osvajačkih ratova kao što je bio slučaj s ruskom imperijom, koju
je naslijedio Sovjetski Savez. Islamska Republika je proizvod narodne
revolucije i uživa značajan vjerski legitimitet.
Hamnei smatra da nekoliko mjera može osigurati
Islamsku Republiku da ne doživi sudbinu Sovjetskog Saveza. Prvo, potencijalni
politički pobunjenici – npr. iranska verzija Borisa Jeljcina – moraju biti
identificirani i onemogućeni da djeluju. Drugo, racionalne reforme moraju biti
jasno obznanjene, tako da ne mogu biti pogrešno protumačene ili izopačene.
Reformske mjere bi, kako kaže, “morale
biti sprovedene od strane snažnog ali i limitiranog centra, da ne bi izmakle
kontroli”. Treće, ne smije se dopustiti medijima da potkopaju vlast. I
četvrto, mora se spriječiti uplitanje stranih sila, kao što su SAD i Izrael.
Hamnei također smatra da SAD, Zapad općenito,
i Izrael žele iskoristiti lokalne izbore u Iranu za stvaranje ‘unutarnjih saveznika’ te tako
potkopavati aktuelnu vlast. Hamnei smatra da je njihov cilj stvoriti razdor
između vrhovnog vođe i izabranih zvaničnika vlade. Baš kao što su Britanci,
koji su nekada imali apsolutne vladare, na kraju učinili njihov položaj više
ceremonijalne prirode, tako i neprijatelji Irana žele marginalizirati apsolutnu
vladavina faqiha (islamskog pravnika).
Said Hadžarian, glavni strateg iranskih reformista, pominje koncept dvojnog
suvereniteta kao oruđe za mijenjanje ravnoteže snaga u Iranu nakon pobjede Muhameda
Hatamija na predsjedničkim izborima, u maju 1997. godine. Kao odgovor na to, Hamneijev lojalista je pokušao
ubiti Hadžariana u martu 1999. godine. On je preživio, ali je paraliziran od
tada. Hamnei spominje koncept dvojnog suvereniteta kao subverzivna ideju u javnom
govoru 2004. godine (u vrijeme kada je Hatamijeva
administracija šepala u završnim godinama na vlasti): “Čuli ste slogan ‘dvojni suverenitet ‘! Jedan broj nerazumnih ljudi ga
je čak i prenosio našom zemljom… Dvojni suverenitet nije poželjan, već štetan i
smrtonosan otrov! To je ono što žele neprijatelji Irana. “
Nakon predsjedničkih izbora, u junu
2009. godine, na stotine hiljada ljudi izašlo je na ulice Teherana u sklopu
mirnih demonstracija protiv namještanja izbornih rezultata. Dok su
demonstracije bile u jeku, Hamnei je, u svom govoru na džumi, uporedio te demonstracije
s obojenim revolucijama (color
revolutions), posebno s onom u Gruziji, koju su prema njegovom mišljenju
pokrenuli Amerikanci i Britanci. U
govoru 2011, Hamnei proziva demostrante, Zeleni pokret, kao sljedbenike politike SAD-a i njenih saveznika, koji su daleko
od prave revolucije, kao što je bila ona
koja dovela je do osnivanja islamske Republike: “Nije živa revolucija koja se, u vrijeme mnogih buna, ne može odbraniti od raznih političkih previranja,
pokušaja vojnog udara i sličnih djelatnosti. Ova revolucija je živa, jer se
kadra odbraniti, prevladati neprijatelja i pobijediti. Ovo je istina, kao što se
moglo vidjeti nakon protesta 2009.“
Hamnei inače često govori o stalnim
prijetnjama za Islamsku Republiku i sposobnost režima da ih izdrži: “Oni žele srušiti revoluciju. Ekonomske
sankcije su jedan od važnih faktora te težnje. Kažu da sankcije nisu usmjerene prema
iranskom narodu, ali to je laž! Sankcijame se upravo želi osiromašiti iranski
narod. Smišljene su da iscrpe iranski narod i da ga natjeraju da kaže: ‘Mi trpimo ove sankcije
zbog politike naše države.’ Oni žele prekinuti vezu između naroda i vlasti. To
je istinski cilj sankcija, one im samo služe da izvrše snažan ekonomski pritisak
na nas.”
Hamnei temelji takve argumente dijelom i na dva propala
pokušaja kompromisa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Prvi je bio za vrijeme Hatamijevog
predsjedničkog mandata, kada je vlada, da bi ojačala povjerenje sa SAD-om, obustavila
obogaćivanje uranijuma na dvije godine. Ali,
po misljenju Hamneija, zapadne vlade nisu bile zainteresovane za izgradnju
povjerenja, već samo da trajno zaustave obogaćivanje uranijuma. Dvogodišnja
suspenzije nije donijela ništa Iranu – sankcije nisu ukinute, niti je odmrznuta
iranska imovina u SAD-u, niti išta drugo. U januaru 2008. godine, Hamnei je rekao:
“Ma ko da nam danas
dođe i kaže: ‘Gospodo, privremeno obustavite obogaćivanje’, mi ćemo odgovoriti:
‘Mi smo već to uradili, na dvije godine!’ Imali smo dvije godine privremene
suspenzije. Kakve nam je koristi do donijelo!?”
Hameni ih je potom podsjetio da bez obzira na Hatamijevu
spremnost na kompromis i njegov blag stav prema Americi, te njegovu saradnju u
rušenju Talibana i podršku na pregovorima u Bonu da se uspostavi pro-američka
vlada u Afganistanu, američki predsjednik Džordž Buš je svrstao Iran među
zemlje poznate kao ‘Osovine zla’.
Hamnei ukazuje i na slučaj Libije koja
je 2003. godine donijela odluku da se odrekne svojih nuklearnih ambicija, no ipak
to nije spriječilo NATO da Muamera el-Gadafija
nasilno svrgne s vlasti. Soga, kad bi i sva nuklearna postrojenja bila
zapečaćena, to ne bi pomoglo jer bi Zapad tada našao nešto drugo: terorizam,
ljudska prava itd, sve dok ne ostvari svoj krajnji cilj – svrgavanje vladajućeg
režima u Iranu.
SVETINJE
Još jedno važno pitanje za Hamneija odnosi se vrijeđanje
islama. Povodom najave paljenja Kur’ana, na Floridi 2010. godine, u jednom od svojih javnih
govora, on pita: “Ko se i šta se u stvari
krije iza ovih zlih djela?” Potom kaže: “Pažljiva studija ovog zla, zajedno s zlodjelima u Afganistanu, Iraku,
Palestini, Libanu, i Pakistanu, nesumljivo pokazuje da su za planiranje i
operativnu komandu tih djela odgovorni Cionisti, koji imaju najveći uticaj na
američku vladu, njene sigurnosne i vojne službe, pa i na britanske i neke
evropske vlade.”
Slično tome, nakon pojavljivanja filma Nevinost Muslimana 2012. godine, on je smatrao
vlade Amerike i Izraela odgovornim za taj zločin. U isto vrijeme, on ne misli
da se tu radi o sukobu između islama i kršćanstva. On kaže: “Cilj svih tih mjera (spaljivanje Kur’ana i sl.)
je da uvede kršćanska društva u sukob sa islamom i muslimanima, ali mi moramo shvatiti
da ovaj sukob nema nikakve veze sa crkvama ili kršćanstvom i da marionetska
djela nekoliko idiotskih i plaćenih sveštenika ne smiju biti vezana za kršćane
i njihovo sveštenstvo. Mi muslimani nikada nećemo počiniti takva djela –
oskrnaviti svetinje drugih religija. Sveopšta borba između muslimana i kršćana
je ono što neprijatelji i takvi smutljivci žele, ali Kur’an nas upućuje da se suprostavimo
tome.”
Pod budnim okom vođe: Iranske
žene na glasanju, Teheran, 17. Juni 2005.
(Raheb Homavandi / Courtesy Reuters)
PROPAST ZAPADA
Hamnei ne poriče veliki napredak Zapada u
proteklim stoljećima. U javnom govoru, u junu 2004, on kaže: “U Americi možete vidjeti vrhunac uspona
jedne materijalističke civilizacije što se tiče znanosti, bogatstva, vojne moći,
politike i diplomatije.” On prihvaća zapadnu nauku i tehnologiju i žali
zbog činjenice da su Iran i neke druge zemlje u razvoju zaostali zbog svojih
despotskih režima.
Hamnei se divi određenim aspektima zapadnih
društava. Na sastanku s omladinom i kulturnim radnicima, u Kaspijskom gradu Raštu,
2001. godine, rekao je: “Kvalitet ljudi u
Europi se ogleda u njihovoj spremnosti na rizik. To je glavni razlog njihovog
uspjeha… Mora se istaći i njihova
upornost i spremnost na težak rad… Njihovi najveći i najtalentovaniji naučnici
i izumitelji provedu godine u predanom radu i na kraju dođu do rezultata, što
se vidi iz njihovih biografija… To su dobre stvari u zapadnoj kulturi.”
Ipak on smatra islamsku civilizaciju
superiornijom zbog toga što je zapadna civilizacija ipak dominantno
materijalistička: “Zapad sve posmatra
jednodimenzijalno – materijalistički. Napredak po teoriji znači napredak u
bogatstvu, nauci, vojnim stvarima i tehnologiji… No, po islamu napredak ima i druge dimenzije:
napredak u nauci, pravosuđu, javnoj dobrobiti, ekonomiji, međunarodnom položaju,
političkoj nezavisnosti, molitvi i približavanju uzvišenom Bogu – drugim
riječima, napredak mora imati i duhovni, Božanski aspekt.”
Hamnei nije pristalica liberalne demokratije.
On tvrdi da ona nema pravi legitimitet jer tamošnje vlade budu izabrane glasovima
samo malog dijela ukupnog biračkog tijela. Osim toga, on tvrdi da liberalne
demokratije, poput one u SAD-u, neprestano krše svoje principe podržavajući despotske
vlasti drugdje u svijetu, čak nastoje i srušiti demokratski izabrane režime (npr.
puč u Iranu 1953. godine). On smatra da su liberalno demokratske vlade u biti
zainteresovane da zavladaju cijelim svijetom, putem globalizacije i
amerikanizacije, ili jednostavno vojnim intervencijama (primjer Afganistana i
Iraka).
S druge strane, Hamnei vjeruje da Islamska
republika ima svoj oblik demokratije, koji je utemeljen u religiji: “Temelji vjerske demokratije nisu isti kao
temelji zapadne demokratije. Vjerska demokratije proizlazi iz božanskog prava i
dužnosti čovjeka. Ovdje svi ljudi imaju pravo glasa i pravo na
samoopredjeljenje, i stoga u Islamskoj Republici izbori imaju smisao. To što
imamo ovdje je mnogo naprednije i smislenije od onoga što danas postoji u
zapadnoj liberalnoj demokratiji,” rekao je on, u junu 2005. godine povodom
godišnjice smrti Homeinija.
Hamnei vjeruje da zapadne vlade i kapitalizam
općenito pate od neizlječive unutanje bolesti i da im prijeti neizbježan krah.
U junu 1992, u poruci hadžijama, rekao je: “Zapadni kapitalistički sistem do vrata je uvaljen
u ljudske probleme. Bez obzira na golemo bogatstvo koje ima, potpuno je nesposoban
uspostaviti socijalnu pravdu. Nedavni neredi crnaca u Americi pokazali su da
američki sistem ne tretira nepravedno samo narode Azije, Afrike i Latinske
Amerike već i svoj narod, te, baš kao i u nekim drugim zemljama, suzbija
proteste s nasiljem i represijom. Istina je da su komunistički logori nestali, pa
će tako, prije ili kasnije, nestati i kapitalistički, bez obzira na bolesnu aroganciju
koja ih trese nakon nestanka njihovog moćnog rivala.”
Hamnei
smatra da se tok svjetske historije okreće i da dolazi novo doba za svijet.
Marksističke, liberalne i nacionalističke religije gube svoj sjaj, dok samo
islam ne tamni. Arapsko proljeće – ili, kako ga on naziva, ‘Islamsko buđenje’
– početak je sveopšteg ustanka protiv
SAD-a i međunarodnog Cionizam. Tu
nikakve materijalističke kalkulacije neće biti od pomoći, jer to je dio
Božanskog plana. Kao dio Božijeg plana on vidi i opstanak Islamske Republike te
na to računa i u budućnosti, ne hajući
za međunarodnu opoziciju koja je opsjeda već desetljećima.
Hamnei smatra da će taj povijesni preokret dovesti do
pobjede duhovnih i Božanskih vrijednosti u svijetu. Suprotno Maks Veberovoj (Max
Weber) dijagnozi da je moderna nauka potpuno ogolila svijet of bilo kakve
čarolije i duhovne moći, Hamnei se još uvijek oslanja na ezoterične ideje i Božansko
u svom pristupu politici. On želi čaroliju vratiti u svijet.
(The Bosnia Times)