INTERVIEW
Jedan od najvećih mislioca današnjice samo za Express govori
o tehnologiji koja nas vodi u civilizacijsku utopiju
FOTO: Mason (Ian Nicholson/Press Association/PIXSELL IAN NICHOLSON/PRESS ASSOCIATION/PIXSELL)
Po mnogim elementima fotografija čuvenog britanskog novinara
i pisca Paula Masona kojom su ukrašene unutarnje korice njegove knjige
“Postkapitalizam – vodič za našu budućnost” podsjeća na legendarni
portret Georgea Orwella od 1. januara 1943. Sve je tu, kompozicija, položaj
fotografiranog, izraz lica, čak do određene mjere i fizička sličnost s
legendarnim briljantnim kritičarom svijeta svog i našeg doba.
Možda je riječ o marketinškom triku, možda o više ili manje
svjesnoj ambiciji ostavljanja traga za sobom, a možda naprosto o pukoj
slučajnosti određene životne poetike. U svakom slučaju, Mason, koji će se 4. marta
u HNK u Zagrebu pojaviti kao novi gost Filozofskog teatra, danas je
nezaobilazno mjesto u analizi modernog društva kao onaj koji smatra da moderna
digitalna i informatička revolucija u sebi krije klicu za radikalnu
transformaciju postojeće ekonomije koja ne bi bila utemeljena na iskorištavanju
radne snage, privatnom vlasništvu, posvemašnjoj kontroli i narcizmu društvenih
mreža.
Kao novinar je na BBC 2 u emisiji “Newsnight”
vatreno krštenje u svojstvu urednika za ekonomiju u prvom pojavljivanju pred
kamerama uživo prošao, nije mogao gore, nego 11. rujna 2001. Šest godina
poslije s knjigom naslova “Živjeti radeći ili umrijeti boreći se”
odnio je nagradu Guardian First Book Award, iste godine na BBC Radio Four
obradio je seriju o razvoju pamučne industrije, što za Veliku Britaniju nije
nimalo bezazlena tema, da bi se ubrzo pozabavio i temom “Credit Crash
Britain” u još jednoj seriji.
Otprilike u to vrijeme za svoj novinarski izvještaj o
društvenim pokretima iza bolivijskog predsjednika Eva Moralesa nagrađen je i
nagradom “George Orwell” Londonskog sveučilišnog koledža. Uglavnom,
“Postkapitalizam” nipošto nije došao slučajno iz pera i uma upravo
ovog čovjeka.
U svojoj knjizi “Postkapitalizam” iznosite
predviđanje prema kojem se kapitalizam približava svom definitivnom kraju.
Biste li nam objasnili na koji način i zašto smatrate da će se to dogoditi,
kako tehnološki napredak na to utječe i bi li to doista bila, kako mnogi
kritičari to tumače, neka vrsta high-tech socijalizam?
Smatram da razvoj IT tehnologija doista jest učinio mogućim
utopijski socijalizam. Mislim na to da takav tehnološki razvoj omogućava stvaranje
malih društvenih zajednica koje funkcioniraju na netržišnom ekonomskom
principu, gdje je ukinut stalan nedostatak traženih roba i postoji relativno
obilje roba, usluga i znanja.
Stari socijalizam, primjerice onaj iz sovjetskog doba ili
državnih ekonomija poput Velike Britanije 1960-ih, temeljio se na oskudici.
Postkapitalistički projekt se temelji na činjenici da informacijske tehnologije
masovno ruše troškove proizvodnje mnogih stvari i omogućuje nam da vidimo
konačan ishod, kako je predvidio i John Maynard Keynes gdje se ukida ekonomska
oskudica.
Kad je tome već tako, kako objašnjavate to da su mnogi
mainstream mediji u današnjem očito kapitalističkom svijetu zapravo pohvalili
vašu knjigu, posebno u onim dijelovima gdje analizirate što se događalo u prošlosti
i što se danas događa?
Mainstream medijima se svidjelo ono što su prozvali
“techno-utopijom”, ali su kritizirali to što sam napao neoliberalizam,
nazvavši to “previše vrištavim”. A ja zapravo nisam niti dovoljno
glasno vrištao. Upozorio sam da će nam se dogoditi, ukoliko ne napustimo
neoliberalizam, to da će nam se raspasti globalizacija. Sada nam se događa
upravo to; s Trumpom, Brexitom, sve većim trgovinskim suparništvom i posezanjem
za primjenom Članka 7. prema Poljskoj. Kako bismo spasili globalizaciju, morat
ćemo se puno manje služiti takvim stvarima, morat ćemo sasvim raskinuti sa
slobodnim tržištem i privatiziranim i financiranim modelom kapitalizma što smo
ga usvojili od 1989. godine.
Citirate dijelove rada sovjetskog ekonomista Nikolaja
Kondratijeva. Riječ je o otprilike 50-godišnjim ciklusima akumulacije, o
godinama rasta i kriza. Pritom primjećujete da je svaki put kapitalizam
pronašao način za prilagoditi se, promijeniti se. Nakon posljednje krize iz
2008. godine vi više ne vidite da bi kapitalizam imao prostora za to učiniti
još jednom.
Ono što bi kapitalizam trebao napraviti u svom petom,
Kondratijevljevu valu, bilo bi pronaći prostor za tehnološke inovacije koje bi
omogućile visoke plaće, robu visoke vrijednosti i novu tehno-ekonomsku
paradigmu kroz koju bi svatko moga podići svoj životni standard. Ako bi se to
dogodilo, to bi značilo da sam ja u krivu. No smatram da to nije moguće. Rast
je posljedica monetarne ekspanzije 19.000 milijardi dolara iz središnjih
banaka, a to je takva vrsta ekonomskog rasta koja zadržava plaće niskima,
nejednakosti velikima i koja stvara milijune prekarnih radnih mjesta, nisko
plaćenih poslova koji ne bi trebali postojati.
Svojedobno je Tariq Ali za Express ogorčeno izjavio, nakon
što smo ga pitali nešto o zelenim političkim strankama u EU, da su “Zeleni
nagori neoliberali današnjice”. Budući da je pokret za zaustavljanje
klimatskih promjena zaključio da su zelene tehnologije dobre za posao, da
otvaraju velik broj novih radnih mjesta, možemo li reći da bi to mogao biti
način na koji kapitalizam može pronaći novi prostor za daljnju akumulaciju
bogatstva, neka vrsta nove transformacije?
Sigurno je da bi Zeleni New Deal trebao biti projekt koji bi
se nalazio u samom srcu ljevice, što bi značilo državne investicije u zelene
tehnologije, moratorij na energiju koja se proizvodi iz fosilnih izvora
energije, onakvih koji oslobađaju visoke razine ugljičnog dioksida, te što bi
značilo državnu kontrolu energetske mreže i neke nove poslove. No, dugoročno to
kapitalizam ne spašava. Ono što ja želim jest da u narednih između pet i deset
godina stvorimo novu globalnu paradigmu – zeleni, socijalno pravedni
kapitalizam koji će biti u stanju koristiti ogromnom mnoštvu, a ne samo uskom
krugu ljudi u društvu.
Pritom bismo takav novi sustav morali organizirati tako da
savršeno razumijemo da je to samo prijelazno razdoblje, tranzicija prema
svijetu u kojem bismo prekinuli povezanost rada s plaćama, u kojem bismo
proveli rapidnu automatizaciju proizvodnje, prekinuli s visokotehnološkim
monopolima i u kojem bismo u same državne ustave uveli pravo na jednak pristup
informacijama.
Je li moguće da kapitalizam koji bi se našao u fazi
posvemašnjeg raspada, ode u tako destruktivno razdoblje u kojem bi se pred
uništenjem ugrožena našla sama globalna ljudska civilizacija, u tolikoj mjeri
da bi izgradnja novog konačno stvarno humanog društva postala nemoguća?
Da, moguće je. I to ili globalnim ratovima ili globalnom
ekološkom katastrofom ili uvođenjem “digitalnog feudalizma” kakav je
opisan u filmu “Elysium”.
Budući da gotovo cijela Afrika, Indija i brojne (druge)
zemlje Trećega svijeta nisu ni približno povezane internetom kao što su Europa,
SAD, Kina itd., postoji li možda mogućnost da se kapitalizam danas transformira
na takav način da, na primjer, s jedne strane na Zapadu dopusti uvođenje takve
stvari kao što je zajamčeni osobni dohodak, a da treći svijet pretvori u ono
što bi u globalnim razmjerima zauzelo mjesto nekad najniže klase na društvenoj
ljestvici?
Ili se takvo što možda već i naslućuje?
Tijekom mog života doživio sam već dva takva globalna
sustava; prvo onaj iz 1960-ih kada je svijet bogatih bio u ekonomskoj
ekspanziji dok se u siromašnim zemljama umiralo od gladi, te u 1990-ima i
kasnije kada se stvaran rast prihoda u većini događao među najsiromašnijima na
svijetu. U sljedećoj fazi rekao bih da bi čovječanstvo moralo izbjeći povratak
imperijalizma i nerazvijenosti. No i Kina i Indija danas su takve sile da su u
stanju same stajati na svojim nogama, tako da je na Zapadu sada to da se
pobrine oko užasnog problema nejednakosti i siromaštva ovdje, jer to je ono što
pokreće ksenofobiju i fašizam u zapadnim društvima.
Dakle, nacionalizmi, ksenofobija, rasizam, ekstremno
desničarski pokreti i vjerski fundamentalizam, kako takvi procesi mogu utjecati
na procese stvaranja jednog novog, pravednijeg društva? Već i ono što ste
opisali kao “blagi tremor iz 2008. prije pravog ekonomskog potresa”
dovelo je do eksplozije nevjerojatno nazadnih političkih pokreta i u EU i u
SAD-u.
IAN NICHOLSON/PRESS ASSOCIATION/PIXSELL
Kada je moja knjiga
izišla 2015. godine, glavni neprijatelj čovječanstva bile su neoliberalne
elite. Danas je to alt-right, alternativna desnica, autoritarni nacionalistički
pokreti kojima u jedra pušu Trump i Putin. To je jako velika promjena. Ono što
se dogodilo jest do da pojedine nacionalne elite pokušavaju spasiti
neoliberalni projekt provodeći ga samo na nacionalnoj razini, na štetu
globalizacije, i misle da mogu koristiti neofašiste kao korisno oružje protiv
ljevice. To je bila upravo ona pogreška koju je njemačka elita napravila između
1931. i 1933. godine i to se naprosto mora zaustaviti, spriječiti, prije nego
što dovede do istog onakvog rezultata kao što je bio slučaj onda.
Koliko vremena bi trebalo za provođenje tih promjena koje
opisujete u “Postkapitalizmu”?
Pretpostavljam, po ovakvoj logici, ne baš još sto godina…
Najmanje sto godina. I prijelaz iz feudalizma u kapitalizam trajao je najmanje
200 godina. To je ono što se klasičnim marksistima ne sviđa u mojoj knjizi, to
da je za tranziciju u društvo poslije kapitalističkog potrebno tako mnogo
vremena.
U takvoj jednoj tranziciji, što je s onih jedan posto ili
čak onih 0,1 posto globalnog svijeta današnjice, koji su očito dovoljno bogati
i moćni da bi bili u stanju umiješati se u stvaranje globalnog društva ili bi,
u najmanju ruku, bili u stanju prouzročiti velike štete u slučaju da svoje
pozicije moći odluče braniti do samoga kraja?
Oni su zabrinuti. Dio elita koje su neraskidivo povezane s
liberalnim vrijednostima, vladavinom prava, NATO-om i sličnim, ovakve procese u
cjelini mogu vidjeti kao stanje koje im izmiče kontroli. Pogledajte samo
građanski pokret u Poljskoj. Želio bih imati priliku ući u iskrenu raspravu s
liberalnim političkim centrom i reći im: Prestanite udarati po ljevici kao po
glavnom neprijatelju, prestanite inzistirati na svojim potporama ekonomiji
slobodnog tržišta ili će nam se dogoditi da će nas ovaj val autoritarnog
desničarskog populizma potopiti sve skupa.
Smatrate da visokotehnološki razvoj vodi čovječanstvo vodi
prema pravednom društvu. Jer već danas svjedočimo stvarima poput Wikipedije,
mnogim načinima za pristup besplatnom obrazovanju, besplatnoj glazbi i sličnim
primjerima. Međutim, slučaj Ubera pokazuje nam da rezultat može biti i prekarni
rad. Ili novinarstvo sa svojim besplatnim medijskim sadržajima ili evolucijom
određenih business modela. Može li se to promatrati i kao signal određenih
opasnosti u budućnosti?
Bit Ubera nije u dijeljenju. Moje je mišljenje da je riječ o
dugoročnoj investiciji kojom bi se u idućih 20 godina stvorio automatizirani
transportni sustav kojim bi dominirala automatizirana vozila čije bi se
korištenje naplaćivalo mikroiznosima, da ne bi bila riječ o centraliziranom,
besplatnom javnom prijevoznom sustavu. Što se tiče smrti novinarstva, ono se
samo treba prilagoditi, prepoznati da je danas moguće i običnim građanima da
stvaraju vlastite vijesti, te da će nas ono što ćemo mi pritom napraviti,
dovesti ili do toga da ćemo svom radu dodati vrijednosti ili ćemo biti
ekskluzivni ili ćemo naprosto izumrijeti.
Što se tiče utopije u kojoj bi čovječanstvo konačno bilo
pošteđeno egzistencijalne tjeskobe, to bi se moralo odnositi i na hranu,
odjeću, stambene građevine, sve ono što spada pod tzv realni sektor. Kako bi
bilo moguće premostiti trenutak između stanja u kojem bi besplatno bilo sve ono
što je moguće downloadati i onoga u kojem bi besplatno bilo i sve ono što se
odnosi na poljoprivrednu, industrijsku i drugu realnu proizvodnju? Da tako
kažem, ne možemo downloadati kilogram krumpira ili sira.
Vi danas možete proizvesti kilogram proteina iz DNK
predloška. Vi možete upravljati Boeingom 787 na virtualnom simulatoru za
letenje 186 milijuna puta prije nego što komad metala pustite u proizvodni
proces. Informatičke tehnologije nam dopuštaju da fizičke proizvode promatramo
kao dizajn plus sirovi materijal plus rad. Ako sirovine recikliramo u
stopostotnom udjelu, što bi značilo takozvanu cirkularnu ekonomiju, ako mnoštvo
niskoobrazovanog rada zamijenimo strojevima i podatke o dizajnu učinimo
besplatnima, onaj tržišni udio proizvoda na kraju bi ostao njegov jako mali
dio.
Njemačka je sa svojim gospodarstvom pokazala da je u stanju
upošljavati do milijun useljenika godišnje kao nove radnike. To je već je vrlo
snažno demografski utjecalo na neke druge europske zemlje. Kako to može
utjecati na budući politički i društveni razvoj o kojem govorite u svojoj
knjizi?
Europa u cjelini treba oko 50 milijuna migranata izvan
svojih granica u narednih 50 godina kako bi se nastavila biti demografski
uravnotežena. No, Njemačka još uvijek tih milijun migranata nije uspjela
kvalitetno asimilirati – i vjerojatno ćemo tek za 20 godina znati hoće li joj
to i uspjeti. Kako bismo očuvali konsenzus o migracijama, to bismo ubuduće
morali provoditi demokratskije, i unutar i izvan EU. Unutar EU moralo bi
postojati strukturirano radno tržište na kojem bi zemlje članice mogle
privremeno zabraniti slobodan protok ljudi, za rad, ne za putovanja, naravno, a
cijela EU morala bi imati sustav zelene karte kojim bi privlačila useljenike
najviših kvalifikacija, slično kao što se ti primjenjuje u SAD-u, i kako bi na
taj način ostajali na određenom poslu ili u određenom gradu prvih nekoliko
godina. Ako bismo to proveli na takav način, mislim da bismo mogli opet doći do
sveopćeg konsenzusa o izrazito useljeničkoj ekonomiji. A mi očajnički trebamo
takav konsenzus.
(TBT, express.hr)