GEOPOLITIKA
Brutalna stvarnost je da bez obzira što Washington radi,
Bliski istok će vjerovatno i dalje biti autoritaran i nestabilan.
FOTO: Trump (Mandel Ngan/AFP/Getty Images)
Postalo je banalno reći da je Bliski istok ludnica i da je
apsurdni vrtlog smrti, nasilja, degradacije, korupcije, ekstremizma i
autoritarizma regije pogoršan očitim odsustvom ikakve strategije administracije
Donalda Trumpa. Trumpov pristup regiji na prvi pogled izgleda kao retorika
opakog tipa koji suludo mlatara mačevima, a kojoj opasno nedostaje suštine.
Svakako je zabavno to i misliti. No, bližim uvidom, nedavni
posjet regiji državnog sekretara Rexa Tillersona otkriva sveobuhvatan temeljni
plan. I za razliku od politike koja destabilizira domaću politiku ili u Evropi,
Sjevernoj Americi i Aziji dovodi u pitanje američku posvećenost obostranoj
odbrani i slobodnoj trgovini – obilježjima poredaka nakon Drugog svjetskog i Hladnog
rata – tu je određeno poznavanje pristupa Trumpove administracije Bliskom istoku.
Ustvari, on oživljava regionalnu strategiju koja dugo uživa široku dvostranačku
podršku i koja je nekad bila standard za predsjednike SAD-a – a ne samo ove
posljednje.
Moglo bi biti teško uočiti ovu strategiju s obzirom na
Tillersonov izgled neprekidne razdražljivosti. I zašto ne bi bio ljut?
Izgledalo je da će njegova petodnevna turneja u pet zemalja Bliskog istoka ovog
mjeseca zasigurno povećati njegovu vidljivu nadnaravnu iziritiranost. U svojoj
prvoj stanici, Egiptu, Tillerson se sastao s predsjednikom Abdelom Fattahom
al-Sisijem koji trenutno ismijava predstojeće predsjedničke izbore 26. i 28. marta
zatvaranjem i diskvalifikaciranjem više protukandidata. Iz Kaira se uputio u
glavni grad Kuvajta na sastanak anti-islamske državne koalicije, gdje je
Tillerson morao podsjetiti članove da se fokusiraju na borbu protiv
ekstremista, a ne jedni na druge. Sudjelovao je i na željno iščekivanoj
konferenciji o obnovi Iraka i obrazložio ulaganje u zemlju koju je SAD razvalio.
Slijedeći dan, američki je glavni diplomat sletio u Amman
radi razgovora sa omiljenim monarhom svakog američkog političara, kraljem
Abdullahom II, koji je i dalje ljut što ga je Trumpova administracija potkopala
i priznala Jeruzalem kao glavni grad Izraela. Zatim je kratko svratio u Liban –
prvi posjet američkog državnog sekratara u četiri godine – “potvrditi
[američku] podršku Libanu dok se suočava s nizom izazova.” I konačno,
prošlog petka je posjetio Tursku, gdje se Tillerson suočio sa valom ljutnje
zbog američke podrške snagama sirijskih Kurda koje Ankara smatra dijelom
terorističke organizacije koja prolijeva tursku krv od sredine 1980-ih.
Kroz silnu buku oko očitog neuspjeha konferencije za obnovu
Iraka i prijetnje turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da bi američki
vojnici mogli dobiti “otomanski šamar”, osnovna poruka Tillersonovog
putovanja je da će SAD prednost dati interesima nad vrijednostima u regiji. To,
slučajno, izgleda više poput američkog pristupa Bliskom istoku 1980-ih i
1990-ih nego nekog koji su američki
komentatori očekivali. Nema sumnje da je tokom prošle godine bilo nekoliko problema,
u posljednje vrijeme odluka o Jeruzalemu, ali se čak i to uredno uklapa u raniji
obrazac američke politike. Ako ljudi ne vole Trumpovu politiku na Bliskom
istoku, to vjerovatno ima manje veze s Trumpom – koliko god skandalozno i istinski
odvratno bilo njegovo liderstvo do sada – od nedostataka dugogodišnje američke
politike u regiji.
Dakle, kakva je onda ta politika? Postoje tri osnovne
komponente: borba protiv terorizma, kontrola Irana i pružanje podrške Izraelu.
Zato su Tillersonovi susreti u Kairu sa Sisijem i ministrom vanjskih poslova
Samehom Shoukryjem bili najlakši dio puta. Razlog je što Trumpov tim oživljava
politiku podržavanja “naših gadova” sve dok dijele američke interese.
Naravno, jedan anonimni dužnosnik State Departmenta potvrdio je da je Tillerson
iskazao “zabrinutost” Washingtona zbog egipatske izuzetno represivne
politike, no susreti sa Sisijem i Shoukryjem bili su pretežno zbog borbe protiv
terorizma, sigurnosti i vraćanja odnosa SAD-Egipat na stratešku osnovu iz prošlosti.
U Kuvajtu Tillerson nije ponudio mnogo za rekonstrukciju Iraka – Trump vjeruje
da je SAD učinio svoje pa i više – s obzirom da je vladina politika Iraka prerasla
u kontrolu iranske moći sada kada prijetnja ISIL-a Iraku više nije realna.
Drugi dio njegovog putovanja u Kuvajt bio je posvećen održavanju borbe protiv
ekstremizma i terorizma.
U Ammanu je Tillerson pokazao da bez obzira na to koliko je
ljutit strateški saveznik, poseban odnos SAD-a i Izraela će biti snažniji. Kako
bi ublažio različite stavove između SAD-a i Jordana oko Jeruzalema, Tillerson
je došao s memorandumom o razumijevanju koji obećava dodatnu pomoć.
Zaustavljanje u Libanu trebalo je pokazati podršku libanskoj državi u
regionalnoj strategiji administracije da kontrolira Iran. Državni sekretar možda
je zakomplicirao situaciju priznavanjem važne pozicije Hezbollaha u libanskoj
politici, ali cjelokupni cilj bio je poduprijeti anti-iranske snage u zemlji.
Konačno, u Ankari, Tillerson je pokazao da čak ni bijes NATO saveznika neće
odvratiti SAD od borbe protiv terorizma i kontrole Iranaca, oko čega se upravo
vrti odnos Washingtona s YPG-om. YPG je učinkovit partner u borbi protiv ISIL-a
– čak i ako je povezan s Radničkom strankom Kurdistana, koja već tri decenije
vodi pobunu protiv Turske – i bit će dio dugoročne američke prisutnosti u
Siriji i težnje da spriječe i uspostave kontrolu nad Iranom.
Ako se sve ovo podsjeća na 1999. ili čak 1989, to je zato
što zaista i podsjeća. Pored svih kolektivnih šokova o Trumpovom bezočnom
kršenju normi i principa koji su bili presudni za američku moć i uspjeh tokom
posljednjih 70 godina, na Bliskom istoku, barem, on udaljava američku politiku
od radikalizma njegovih dvaju prethodnika. Predsjednik George W. Bush obećao je
da neće jačati nacionalni identitet u inozemstvu, ali je situacija nakon napada
na New York i Washington u septembru 2001. godine stvorila nastojanja da
izmijeni Bliski istok uz kombinaciju sile i moralnog ubjeđivanja. Promocija
demokratije bila je nešto o čemu su prethodne administracije samo govorile.
Nedavno, predsjednik Barack Obama smatrao je da je najbolji način stabiliziranja
regije bio da uvede Iran u nju – prvi korak bio je iranski nuklearni sporazum –
i tako smanji napetost i pobudu Teherana za rizicima. Nijedan pristup nije funkcionirao,
pa je Trump učinio nešto što je za njega radikalno: obnovio je američku strategiju
na Bliskom istoku koju establišment odavno favorizira.
To je pristup kojem nedostaje mašte, ali je također savršeno
razumljiv jer se SAD vraća osnovama na Bliskom istoku – osiguranju protoka
nafte, pomaganju Izraelu, kontroli Irana i borbi protiv terorista. Ako
Washington mora raditi s nekim lošim tipovima u borbi protiv drugih loših tipova
kako bi osigurao te interese, onda neka bude tako. Radio je i prije, zar ne? I
jeste, ali ne uvijek tako dobro i ne tako lahko kao što bi moglo sugerirati
sagledavanje zadnjih 15 teških godina na Bliskom iFstoku. Pristup Trumpove
administracije također odražava prethodnu verziju Bliskog istoka koju
Tillerson, bivši izvršni direktor ExxonMobila, dobro zna. A za ministra odbrane
Jamesa Mattisa i savjetnika za nacionalnu sigurnost H.R. McMastera, to je povratak
u vrijeme prije nego što su bili poslani u borbu u nesretni rat i prije nego
što je američka vojska bila prisiljena jačati nacionalni identitet, boriti se s
teroristima, odvraćati neprijatelje i posredovati između saveznika u regiji.
Vraćanje na ono što se čini kao jednostavnije vrijeme radi
zaustavljanja krvarenja može djelovati kao dobra ideja. Možda će funkcionirati.
Ali svijet se nekoliko puta promijenio od kada je egipatski predsjednik Hosni
Mubarak organizirao konferencije za borbu protiv terorizma u Sharm el-Sheikhu.
Strategija prošlosti izgrađena je na ideji američke prevlasti u regiji. Ali
iako SAD još uvijek može primijeniti ogromnu silu protiv različitih regionalnih
neprijatelja, njegovi saveznici više ne obraćaju pažnju na američke interese.
Dani kada su Izraelci, Saudijci, Emiraćani, Turci i drugi tražili dopuštenje
Washingtona da se upuste u željenu politiku ili očekivali od Bijele kuće da
uspostavi red i stabilnost odavno su prošlost. Sada stvari uzimaju u svoje
ruke, što ima posljedice za regiju bez obzira na želje Washingtona. Brutalna
stvarnost je da bez obzira što Washington radi, Bliski istok će vjerovatno i dalje
biti autoritaran i nestabilan.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)