ANALITIKA
Ljevica se našla pred dilemom: tokom posljednjih nekoliko
decenija socijaldemokratske stranke sve više privlače podršku kozmopolitskih
birača srednje klase koji pozdravljaju raznolikost, ali veliki dijelovi njihove
baze tradicionalne radničke klase odbacuju imigraciju, posebno iz zemalja s
muslimanskom većinom.
Piše: Rafaela M. Dancygier, thebosniatimes.ba
U posljednjih nekoliko godina, više od dva miliona pretežno
muslimanskih izbjeglica stiglo je u Evropu – činjenica koja i dalje dominira
naslovima i izborima širom kontinenta. Ovaj veliki priljev potaknuo je
desničarski populizam i gurnuo neke mainstream konzervativne stranke ka desnici
što se tiče migracije kako bi zaštitile svoj dio glasova. No, iako je
izbjeglička kriza dovela do okreta desnici, također je istaknula strateški
problem ljevice: kako pristupiti imigraciji i imigrantskim biračima bez
tjeranja njihove baze radničke klase.
Na primjer, iako se mnogo komentiralo o tome koliko je dobrodošlica
izbjeglicama kancelarke Angele Merkel skupo stajala njene dragocjene glasove Kršćansko-demokratske
unije (CDU) srednje desnice na njemačkim izborima 2017., stranke ljevice
izgubile su pristalice koje su se krenule antiimigrantskoj Alternativi za
Njemačku za skoro isti broj glasova. Dijelom i zbog tih gubitaka, izbori su
bili historijski poraz socijaldemokrata koji su dobili 20,5 posto glasova –
njihov najgori rezultat od 1949. godine.
U međuvremenu, u Austriji, Austrijska narodna stranka desnog
centra, nedavno je pristala vladati s žestoko ksenofobičnom i nacionalističkom
Strankom slobode (FPÖ), ostavivši tako po strani poražene socijaldemokrate. Na
izborima u kojima su birači na prvo mjesto kao problem stavili imigraciju,
zapanjujućih 59 posto austrijske radničke klase glasalo je za FPÖ, dok je samo beznačajnih
19 posto glasalo za nekadašnju radničku stranku.
DILEME UKLJUČIVANJA
Ljevica se našla pred dilemom: tokom posljednjih nekoliko
decenija socijaldemokratske stranke sve više privlače podršku kozmopolitskih
birača srednje klase koji pozdravljaju raznolikost, ali veliki dijelovi njihove
baze tradicionalne radničke klase odbacuju imigraciju, posebno iz zemalja s
muslimanskom većinom. Prepoznavši tu dilemu, neke stranke počele su se
agresivnije dodvoravati imigrantima i drugim nedovoljno zastupljenim manjinama
u nadi izgradnje široke koalicije socijalno liberalnih glasača. Demokratska
stranka usvojila je ovaj pristup u SAD-u iako s nejednakim uspjehom.
U Evropi, međutim, moje istraživanje pokazuje da će ovaj put biti puno teži.
Zapravo, kako sam iznio u svojoj novoj knjizi, načini na koje evropske stranke uključuju
birače imigrante zapravo mogu produbiti dilemu.
Centralni problem za evropsku ljevicu je ovo: najveće i
najbrže rastuće skupine birača imigranata potječu iz zemalja s muslimanskom
većinom i često sa sobom donose društveno konzervativne tradicije svojih domovina.
To se događa baš dok se ljevičarske stranke rebrandiraju kao prvaci
sekularizma, kozmopolitizma i feminizma kako bi privukli svoju sve liberalniju
bazu glasača srednje klase. Rezultat je sukob vrijednosti, koji se najčešće
odigrava u gradovima, gdje muslimanske zajednice kopiraju seoske veze,
patrijarhalne strukture i vjerske prakse svojih domovina odmah pored
svjetovnih, progresivnih enklava srednje klase. U Briselu, samo jedan primjer,
više od 80 posto muslimana misli da bi žene trebale raditi manje “radi
svoje porodice”, dok se samo 37 posto nemuslimana slaže.
Izborno tijelo evropskih muslimana nije jednolično. U njemu
ima pobožnih glasača koji su društveno liberalni, sekularnih glasača koji
osjećaju kulturnu povezanost sa svojom vjerskom pozadinom i glasača koji ne
osjećaju nikakvu vezu s religijom. U pridobijanju kandidata i glasača
muslimana, stranke imaju veliki izbor strategija na raspolaganju.
EVROPSKE STRANKE, MUSLIMANSKI GLASAČI
Da bih razumjela kako evropske stranke integriraju
muslimanske kandidate i glasače, analizirala sam hiljade izbirnih kampanja u
skoro 300 gradova širom Austrije, Belgije, Njemačke i UK-a. Moje istraživanje
je otkrilo da su stranke primjenjivale različite strategije bazirane na
veličini i strateškoj važnosti muslimanskog izbornog tijela.
Mnoge stranke lijevog centra žele pridobiti muslimanske
kandidate koji se uklapaju u sekularne i društveno liberalne preference
njihovih komponenata. Žele i jedno i drugo: biti privlačni njihovoj
kozmopolitskoj bazi djelujući tolerantno u isto vrijeme signalizirajući
muslimanskom izbornom tijelu da su zainteresirani za njihove glasove; ovu sam
strategiju nazvao „simbolična inkluzija“. Stranke obično pokušavaju ostvariti
simboličnu inkluziju odabiranjem sekularnih i progresivnih muslimana i
muslimanki feministkinja. Ovi kandidati su često žene budući da prostom
kandidaturom, muslimanka može odavati utisak da je prilagođena društvu i da je
ne koče patrijarhalne norme – ovo je još i izražajnije ako ne nosi mahramu.
Musliman ne može tako lahko djelovati progresivnim, a ranije istraživanje je
pokazalo da je ovakva praksa bitna kada glasači evaluiraju kandidate.
Ovakva simbolična inkluzija vjerovatno će se desiti kada
glas muslimana nije ključan za pobjedu na izborima. Umjesto toga, usmjerena je
na nemuslimanske glasače kojima nije prijatno glasati za svemušku,potpuno
bijelu i svekršćansku stranku – privlačnost muslimanima je plus, ali je ona
sekundarni cilj. Simbolična inkluzija objašnjava zašto se muslimanke često
pojavljuju u vidljivim dodijeljenim pozicijama, čak i u zemljama i strankama s
niskim ukupnim brojem političara muslimana.
Također objašnjava zašto lokalne stranke u Austriji i
Njemačkoj nominiraju neproporcionalno više muslimanki kandidatkinja nego
njihovi suradnici u Belgiji i UK-u. U svim ovim zemljama, integracija muslimana
je izuzetno ispolitizirana tema i muslimani čine skoro sličan procenat
populacije. Ali, Austrija i Njemačka imaju restriktivnije režime državljanstva,
što znači da su manji broj muslimana državljani tih zemalja. Kao rezultat, oni
su manje važan dio biračkog tijela. Budući da većinu stranaka pokreće pobjeda
na izborima kao krajnji cilj, za razliku od održavanja ideoloških opredjeljenja
inkluzivnosti – stranke u Austriji i Njemačkoj uključuju manji broj muslimana
kandidata. Njima općenito ne treba muslimanski glas; umjesto toga, odaberu
nekoliko kandidata muslimana koji će poslati simbolične poruke svojoj
progresivnoj bazi.
Suprotno od toga, u Beligiji i UK-u, procenat izabranih
muslimanskih kandidata nekoliko puta je veći nego u Austriji i Njemačkoj, a dio
kandidatkinja muslimanki je mnogo niži. Na primjer, skoro pola lokalnih
političara muslimana u austrijskim i njemačkim gradovima u kojima sam studirala,
bile su žene, a u britanskim gradovima samo 14%.
Otkud ovo odstupanje? Muslimani u Njemačkoj i Austriji nisu
bitno sekularniji niti progresivniji od onih u UK-u. Radije, u mnogim
britanskim i belgijskim gradovima, stranke su prešle na ono što zovem
„inkluzija bazirana na glasovima“. Ovo se dešava kada stranke imaju poticaj
aktivno se dodvoravati muslimanskim glasačima.
Zahvaljujući njihovim fleksibilnijim zakonima o
državljanstvu, Belgija i UK imaju relativno više muslimanskih glasača.
Britanske elektorske granice, pak, povučene su na način koji ide u prilog
prostornoj koncentraciji: grupe čiji su članovi nastanjeni u blizini – često
vjerske manjine poput muslimana u Evropi ili ortodoksnih židova u SAD-u – mogu
imati veliki utjecaj na izborima. Štaviše, vjerske manjine obično imaju guste
socijalne veze koju mogu povećati broj glasova na izborni dan.U Londonu,
Briselu i Rotterdamu, izbori se često dobijaju oslanjajući se na vođe i imame
koji mogu okupiti njihove sljedbenike.
Ipak, inkluzija bazirana na glasovima dosta je
problematična. Zavedeni privlačnošću glasova muslimanskog bloka, lideri
ljevičarskih stranaka prave se da ne vide kontroverzne stavove koje usvajaju
muslimanski kandidati i njihove pristalice u vezi s pitanjima poput religijske
edukacije ili ponašanja prema ženama i djevojkama. (Ovaj kompromis nije
jedinstven političkoj regrutaciji evropskih muslimana nego se može primijeniti
na sve vjerske manjine u liberalnim, sekularnim demokratijama.)
Doista, oslanjanje na etnoreligijske veze za mobilizaciju
birača osnažuje društveno konzervativne tradicionaliste (kao i kandidate i
blokove glasača) čiji se stavovi o socijalnim pitanjima sudaraju sa službenim
pozicijama stranke i pogledima njene sekularne, liberalne baze. Na primjer,
muslimanski lokalni političari u prošlosti nisu uspjeli surađivati s policijom
kada je u pitanju borba protiv porodičnog nasilja ili ugovorenog braka u njihovim
zajednicama. Također su sabotirali ulazak muslimanski u politiku. Muslimanke su
u Birminghamu nedavno podnijele žalbu na lidera Laburističke stranke Jeremyja
Corbyna, navodeći da se muslimanski političari, uz suučesništvo lokalne
Laburističke stranke, već godinama bave “sistemskom mizoginijom” i pokušavaju
narušiti reputaciju muslimanski koje su željele biti politički kandidati.
U stvari, budući da uključivanje na temelju glasova
proizvodi muslimanske kandidate koji su gotovo uvijek muškarci, kada stranački
lideri slijede ovu vrstu uključivanja, oni učinkovito i namjerno smanjuju broj
žena koje dobivaju izabrani ured. Ljevičarske stranke (ali i one na desnoj
strani) promoviraju ravnopravnost spolova u njihovim redovima samo kada to ne
utječe na njihov konačan izborni ishod.
SUOČAVANJE S POSLJEDICAMA
Uključivanje na temelju glasova ima posljedice van etničkih
enklava. Postavljanjem klana kao prioriteta a ne klase, evropska ljevica gubi
priliku da izgradi novu, etnički raznoliku koaliciju baziranu na klasi i
umjesto toga ističe elemente kulturne različitosti. Ova strategija ide na ruku
desničarskih populista koji su previše željni iskoristiti pitanja kulture kako
bi sklonili glasače radničke klase iz ljevičarskih stranaka – problem s kojim
se ljevica suočava i u SAD-u. Međutim, budući da su evropske stranke često
privlačne društveno konzervativnim manjinama, one, za razliku od demokrata,
riskiraju otuđivanje i njihove društveno-liberalne baze.
Konačno, niti simboličko, niti uključivanje na temelju
glasanja nužno ne unapređuje muslimansku društvenu i ekonomsku integraciju.
Stranke često upotrebljavaju kandidate kao simbole namijenjene da ugode
nemuslimanskim kozmopolitima, ali ne bi trebali djelovati kao agenti stvarne
promjene. Uključivanje vjerskih tradicionalista na osnovu glasanja različito je
motivirano, ali također šteti mnogim muslimanskim biračima koji žele izabrati
predstavnike koji će se boriti za dobre škole, poslove i stanovanje.
Istraživanje konstantno pokazuje da se evropski muslimani suočavaju s ozbiljnom
i rasprostranjenom diskriminacijom na svakom od tih područja. Ipak, kada
stranke ljevice za cilj imaju glasove muslimana, njihov primarni cilj je
odabrati kandidate na temelju njihovih mobilizacijskih sposobnosti umjesto
njihove ekonomske politike ili antidiskriminacijskih stavova.
(TBT,FA, Prevela Jasmina Drljević)