KOLUMNA
Došlo je vrijeme da se prebacimo na pravu prijetnju
budućnosti čovječanstva: onu u vašem džepu ili na vašem stolu
Piše: Ross Doutthat, thebosniatimes.ba
Dosad sam, u svom serijalu kolumni kojima se
zalažem za nevjerovatne ideje, popravio međurasne odnose i riješio problem
nezaposlene radne klase. Tako da je došlo vrijeme da se prebacimo na pravu prijetnju
budućnosti čovječanstva: onu u vašem džepu ili na vašem stolu.
Prebirajte malo po svojim osjećanjima, i shvatit
ćete da je istina: vi ste zarobljenici interneta. Definitivno ako ste mladi, a
sve više ako ste stari, vašim svakodnevnim postojanjem dominira kompulzivna
potreba da provjeravate mail i Twitter, i Facebook, i Instagram s frekvencijom
koja nema nikakvo utemeljenje u komunikacionim potrebama.
Kompulzije su rijetko bezopasne. Internet vas
vjerovatno neće ostaviti opustošenim i osiromašenim. Ali on zahtijeva od vas da
se intenzivno fokusirate, i to bijesno, i da budete stalno na efemeri koja
popunjava taj maleni ekran, i da iskusite tradicionalnu milost postojanja u
stanju distrakcije na neodređeno vrijeme.
Ovi uređaji daju nam i nove načine postojanja.
Ali mi ih ne koristimo na razuman način. Oni su gospodari; ne mi. Oni su
napravljeni tako da nas navuku, kao što navodi socijalni psiholog Adam Alter u
svojoj novoj knjizi Neodoljivi – i da nas izlude, da nas odvrate, da nas uzbude
i da nas prevare. Lickamo se za njih i udvaramo se kao što bismo ljubavniku;
predajemo svoju privatnost njihovim zahtjevima. Smartphone je u sedlu, i obada
čovječanstvo.
Zato nam je potreban pokret – digitalna
trezvenost, nazovimo ga tako – kako bismo povratili makar dio kontrole.
“Trezvenost?”, mogli biste da se
pobunite, dok jednim okom čitate neki bijesni post vaših prijatelja na
društvenim mrežama. “Misliš, kao, prohibicija? Za nešto od čega skoro
svima zavisi svakodnevni život i posao, koji je osnova naše ekonomske –
sačekaj, samo da fejvujem ovaj tvit…”
Ne, ne kao prohibicija. Trezvenost ne mora da
znači potpuno skidanje; ono može da bude oličenje kulture uzdržavanja koja
pokušava da zadrži pojedini proizvod na svom mjestu. A internet, kao alkohol,
može da bude primjer tehnologije koja treba da bude razumno ograničena i
zakonom i običajima.
Prerano je da shvatimo šta je online život
uradio od nas u cijelosti. On svakako isporučuje neke socijalne benefite, neke
intelektualne prednosti, i predstavlja važan dio ekonomskog rasta. Ali postoje
i jasni razlozi koji upućuju da online život hrani narcisizam, otuđenje i
depresiju, da je to opijum za nižu klasu i da na one politički angažovane djeluje
kao da nisu normalni, i da nam više uzima od kreativnosti i razmišljanja nego
što nam daje. U isto vrijeme, doba interneta je zasad era mehura, stagnacije i
demokratskog truljenja – teško da je zlatno doba u čije običaje ne treba da
diramo.
Pokret digitalne trezvenosti mogao da počne
pobunom protiv povezanosti svega, i inicijativom da se stvori više prostora na
kojima je upotreba interneta ilegalna, gdje se na nju ne gleda sa odobravanjem
ili je skroz zabranjena. Donesite strože zakone o upotrebi mobilnih telefona u automobilima,
uklonite računare iz učionica, stavite posebne “kutije za telefone” u
restorane gdje će gosti morati da ih ostave, konfiskujte telefone koji pište u
muzejima, crkvama i bibliotekama, donesite korporativne uredbe koje zabranjuju
čekiranje maila na sastancima.
A onda dolaze ozbiljniji koraci. Uklonite
kompjutere – sve kompjutere – iz osnovnih škola, jer ne postoji nikakav dokaz
da oni poboljšavaju učenje. Neka djeca prvo uče iz knjiga, a onda traže online;
neka se igraju malo u pravom životu prije nego što ih ophrva virtuelni.
Onda nastavite. Neka bude podignuta donja
starosna granica za pristup Facebooku, na 16 godina sa sadašnjih 13. Učenici
srednjih škola da ne donose telefone u školu. Djeca ispod 13 godina ne treba
uopšte da ih imaju.
Pretpostavljam da će jedan dio više klase da
prihvati neki segment mojih ideja za mog života, a garant će to uraditi neke
religiozne porodice. Ali mase će i dalje biti navučene, a tehnologija će
evoluirati i naći još načina da se imerzira u naš život, efikasno i kompletno.
Ali šta ako bismo odlučili da je ono što je
dobro za naše vladare iz Silicijumske doline, koji šalju djecu u obične škole
bez računara, dobro i za nas? Naši uređaji neka budu s nama stalno, ali hajde
da biramo pod kojim uslovima. Samo moramo da odaberemo zajedno, da prihvatimo i
trezvenost i paternalizam.
(TBT, The New York Times)