KOLUMNA
Neka djevojčice imaju
slobodu osjetiti vjetar u kosi dok se igraju sa svojim drugarima.
Piše: Shappi Khorsandi, thebosniatimes.ba
Neena Lall, direktorica škole u Istočnom Londonu, donijela
je odluku o zabrani hidžaba za djevojčice mlađe od osam godina, ali je ona
ubrzo ukinuta. Nije uredu; ne smije nam se braniti da kritiziramo i u isto
vrijeme budemo tolerantni a da nas se ne zove ”rasistima”
Prije nekoliko godina, u Leicesteru, ispred mene je sa dvoje
male djece išla muslimanka s hidžabom. Zatim je naišla grupa mladića koji su ih
okružili i vikali: “Skini tu krpu s glave!” Nasmijali su se, protutnjali
pored njih i, nemam sumnje, nastavili svojim putem na predavanje iz filozofije.
Dotrčala sam do gospođe. Bilo je uznemirujuće. Tješila me,
rekla mi da se ne brinem jer posvuda ima idiota, ali većina ljudi su tolerantni
i dobri. Zahvalila sam joj što se brine za mene; rekla mi je da “ostanem
pozitivna”. Rekla sam njenoj djeci da imaju vrlo jaku mamu, djelovali su
kao da im je neugodno i svi smo otišli za svojim poslom.
Podržavam svakoga ko želi nositi hidžab. Izašla bih na ulice
u borbi za njihovo pravo da sam u subotu bila slobodna. Ja to ne razumijem, ali
koga briga? Ko kaže da moramo razumjeti sve što je važno drugim ljudima? Koga
to briga kako drugi ljudi izražavaju svoja uvjerenja sve dok se ona negativno
ne odražavaju na druge.
Samim tim – i veoma oprezno biram svoje riječi jer ne želim
nikoga uvrijediti – da djevojčice nose hidžab u nižim razredima osnovne škole
je ludost.
Neena Lall, direktorica škole St Stephen u istočnom Londonu,
zabranila je nošenje hidžaba u toj školi djevojčicama mlađim od osam godina.
Nakon te odluke, neki iz njene zajednice uporedili su je s
Hitlerom u videu parodije. Hitler je odgovoran za istrebljenje miliona ljudi;
Lall je odgovorna što je obazrivo istaknula da islam ne traži od žena da se
pokrivaju prije puberteta pa kako bi bilo da ne pravimo suvišne podjele u
učionici?
„Šta je s turbanima sikha?“ Ne čujem da se iko žali. U
slučaju da je tako, razlika je ogromna. Nisam nikakav vjerski učenjak, ali znam
da su turbane nekad nosili samo pripadnici viših klasa. Odlučeno je da ih svi
sikhi nose, bez obzira na društveni status, kao simbol jednakosti. Dodatni
bonus je što turban štiti lijepe muške uvojke.
Hidžab je druga priča. Njegov princip je skromnost žene i
islam ne zahtijeva od djevojčica da ga nose.
Čula sam ljude koji kažu, „Ali ga ona želi nositi.“ Svi koji
su ikada imali djecu oko sebe znaju da su ona mali prevrtljivci. Jedan dan žele
nositi hidžab, drugi dan Batmanovo odijelo. Ako nose ijedno od to dvoje svaki
dan od svoje četvrte godine, moramo razmotriti činjenicu da ih na to
primoravaju njihove porodice – što je u oba slučaja pogrešno.
Naravno da bi djevojčica željela nositi hidžab da „bude kao
mama“. Ali dozvolimo li djevojčicama da kopiraju mamin „izgled“ u školi, onda
će ih se vjerovatno veliki broj pojaviti sa šminkom na licu, u cipelama na potpetice
i, u slučaju moje kćeri, neuredne kose i s crvenim karminom. Ne dozvoljavamo to
jer bi to oko našeg djeteta podiglo zid i dovelo do podjela.
Lall se suočila s neviđenom osudom. Bivši gradonačelnik
Blackburna, Salim Mulla, nazvao je „podlom rasistom“ a na adresu njene škole je
pristiglo oko 500 mailova sa sličnim uvredama. Protest je doveo do toga da
školski odbor samo sedam dana kasnije poništi njenu odluku „zabrana hidžaba za
djevojčice mlađe od osam godina“.
Bilo mi je drago vidjeti da je Amanda Spielman, glavna
inspektorica Ureda za standarde u obrazovanju, pomoć djeci i razvoj njihovih
vještina, stala uz Lall. Kazala je: „Škole ne smiju, uz potpuno ispravan cilj
promoviranja tolerancije, izbjegavati da dovode u pitanje fundamentalističku
praksu ukoliko se ona javi.“
Izljev islamofobije određenih medija i pristalica krajnje
desnice koji ne prave razliku između terorista fanatika i onih koji mirno
slijede ovu vjeru Ibrahimovu znači da se
mi, koji nismo idioti, prema muslimanima ponašamo zaštitnički.
Jedan je dječak iz sinove škole napravio maketu džamije za
školski projekt i svi smo mi, liberalni roditelji, od toga napravili frku.
Previše frke, ustvari, jer su je, imajući u vidu detalje i prilaz za invalidska
kolica, očito napravili dječakovi roditelji. Jedan roditelj je arhitekt, a
drugi radi u vijeću.
Ali biti tolerantan i zaštitnički nastrojen ne znači da ne
bismo trebali samouvjereno prigovoriti kada nam određene stvari ne leže.
Prešutimo li iz straha da će nas zvati „rasistima“, ostavljamo prazan prostor
koji će zauzeti huškači.
Ima i muslimana koji se protive nošenju hidžaba – to nije
islamofobija. Neka djevojčice imaju slobodu osjetiti vjetar u kosi dok se
igraju sa svojim drugarima.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina Drljević)
KOLUMNA
Neka djevojčice imaju
slobodu osjetiti vjetar u kosi dok se igraju sa svojim drugarima.
Piše: Shappi Khorsandi, thebosniatimes.ba
Neena Lall, direktorica škole u Istočnom Londonu, donijela
je odluku o zabrani hidžaba za djevojčice mlađe od osam godina, ali je ona
ubrzo ukinuta. Nije uredu; ne smije nam se braniti da kritiziramo i u isto
vrijeme budemo tolerantni a da nas se ne zove ”rasistima”
Prije nekoliko godina, u Leicesteru, ispred mene je sa dvoje
male djece išla muslimanka s hidžabom. Zatim je naišla grupa mladića koji su ih
okružili i vikali: “Skini tu krpu s glave!” Nasmijali su se, protutnjali
pored njih i, nemam sumnje, nastavili svojim putem na predavanje iz filozofije.
Dotrčala sam do gospođe. Bilo je uznemirujuće. Tješila me,
rekla mi da se ne brinem jer posvuda ima idiota, ali većina ljudi su tolerantni
i dobri. Zahvalila sam joj što se brine za mene; rekla mi je da “ostanem
pozitivna”. Rekla sam njenoj djeci da imaju vrlo jaku mamu, djelovali su
kao da im je neugodno i svi smo otišli za svojim poslom.
Podržavam svakoga ko želi nositi hidžab. Izašla bih na ulice
u borbi za njihovo pravo da sam u subotu bila slobodna. Ja to ne razumijem, ali
koga briga? Ko kaže da moramo razumjeti sve što je važno drugim ljudima? Koga
to briga kako drugi ljudi izražavaju svoja uvjerenja sve dok se ona negativno
ne odražavaju na druge.
Samim tim – i veoma oprezno biram svoje riječi jer ne želim
nikoga uvrijediti – da djevojčice nose hidžab u nižim razredima osnovne škole
je ludost.
Neena Lall, direktorica škole St Stephen u istočnom Londonu,
zabranila je nošenje hidžaba u toj školi djevojčicama mlađim od osam godina.
Nakon te odluke, neki iz njene zajednice uporedili su je s
Hitlerom u videu parodije. Hitler je odgovoran za istrebljenje miliona ljudi;
Lall je odgovorna što je obazrivo istaknula da islam ne traži od žena da se
pokrivaju prije puberteta pa kako bi bilo da ne pravimo suvišne podjele u
učionici?
„Šta je s turbanima sikha?“ Ne čujem da se iko žali. U
slučaju da je tako, razlika je ogromna. Nisam nikakav vjerski učenjak, ali znam
da su turbane nekad nosili samo pripadnici viših klasa. Odlučeno je da ih svi
sikhi nose, bez obzira na društveni status, kao simbol jednakosti. Dodatni
bonus je što turban štiti lijepe muške uvojke.
Hidžab je druga priča. Njegov princip je skromnost žene i
islam ne zahtijeva od djevojčica da ga nose.
Čula sam ljude koji kažu, „Ali ga ona želi nositi.“ Svi koji
su ikada imali djecu oko sebe znaju da su ona mali prevrtljivci. Jedan dan žele
nositi hidžab, drugi dan Batmanovo odijelo. Ako nose ijedno od to dvoje svaki
dan od svoje četvrte godine, moramo razmotriti činjenicu da ih na to
primoravaju njihove porodice – što je u oba slučaja pogrešno.
Naravno da bi djevojčica željela nositi hidžab da „bude kao
mama“. Ali dozvolimo li djevojčicama da kopiraju mamin „izgled“ u školi, onda
će ih se vjerovatno veliki broj pojaviti sa šminkom na licu, u cipelama na potpetice
i, u slučaju moje kćeri, neuredne kose i s crvenim karminom. Ne dozvoljavamo to
jer bi to oko našeg djeteta podiglo zid i dovelo do podjela.
Lall se suočila s neviđenom osudom. Bivši gradonačelnik
Blackburna, Salim Mulla, nazvao je „podlom rasistom“ a na adresu njene škole je
pristiglo oko 500 mailova sa sličnim uvredama. Protest je doveo do toga da
školski odbor samo sedam dana kasnije poništi njenu odluku „zabrana hidžaba za
djevojčice mlađe od osam godina“.
Bilo mi je drago vidjeti da je Amanda Spielman, glavna
inspektorica Ureda za standarde u obrazovanju, pomoć djeci i razvoj njihovih
vještina, stala uz Lall. Kazala je: „Škole ne smiju, uz potpuno ispravan cilj
promoviranja tolerancije, izbjegavati da dovode u pitanje fundamentalističku
praksu ukoliko se ona javi.“
Izljev islamofobije određenih medija i pristalica krajnje
desnice koji ne prave razliku između terorista fanatika i onih koji mirno
slijede ovu vjeru Ibrahimovu znači da se
mi, koji nismo idioti, prema muslimanima ponašamo zaštitnički.
Jedan je dječak iz sinove škole napravio maketu džamije za
školski projekt i svi smo mi, liberalni roditelji, od toga napravili frku.
Previše frke, ustvari, jer su je, imajući u vidu detalje i prilaz za invalidska
kolica, očito napravili dječakovi roditelji. Jedan roditelj je arhitekt, a
drugi radi u vijeću.
Ali biti tolerantan i zaštitnički nastrojen ne znači da ne
bismo trebali samouvjereno prigovoriti kada nam određene stvari ne leže.
Prešutimo li iz straha da će nas zvati „rasistima“, ostavljamo prazan prostor
koji će zauzeti huškači.
Ima i muslimana koji se protive nošenju hidžaba – to nije
islamofobija. Neka djevojčice imaju slobodu osjetiti vjetar u kosi dok se
igraju sa svojim drugarima.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina Drljević)