KOLUMNA
Predstavnici Beograda i Prištine
sastali su se 16. januara u Bruxellesu u okviru nastavka pregovaračkog procesa.
Piše: Guy Verhofstadt,
thebosniatimes.ba
Ali, istog dana, lider srpske
manjine na Kosovu Oliver Ivanović ubijen je u srpskom dijelu Kosovske
Mitrovice, a razgovori su prekinuti. Od kraja kosovskog rata 1999, Zapadni
Balkan postigao je mnogo napretka u suočavanju sa nacionalističkim i
reakcionarnim silama koje su dovele do tog brutalnog etničkog sukoba. Ali
Ivanovićevo ubistvo, vjerovatno djelo kriminalnih grupa, kojima je dozvoljeno
da bujaju na sjeveru Kosova, sada prijeti da dolije ulje na vatru koja tinja.
Regionalni nacionalistički duhovi počinju da se dižu iz drijemeža.
Zemlje Zapadnog Balkana također
se bore sa mnogim izazovima. Korupcija je velika zahvaljujući mrežama organiziranog
kriminala nastalih iz sigurnosnih aparata komunističke ere. Utjecaj SAD-a u
regionu opada, dok Rusija postaje sve više revanšista. I za većinu zemalja iz
regiona veliko pitanje lebdi nad putem ka pristupanju EU.
To treba da se promijeni.
Makedonija (provizorno poznata kao Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija ili
FYROM) je kandidat za članstvo u EU od 2005, ali pregovori o pristupanju još
nisu krenuli sa polazne tačke. Grčka je uvijek obećavala da će uložiti veto na
članstvo Makedonije prije svega zbog spora zbog imena zemlje. I sama Makedonija
je podijeljena povodom domaćih pitanja koja se tiču korupcije, zloupotrebe moći
i etničkih manjina.
Ipak, postoji razlog za nadu. Na
nedavnom Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu u Švicarskoj makedonski premijer
Zoran Zaev sastao se sa grčkim premijerom Aleksisom Ciprasom, pa su se
saglasili o preimenovanju najvećeg aerodroma u zemlji. Aktuelni naziv aerodroma
„Aleksandar Veliki“ već dugo nervira Grčku.
Sa druge strane, Crna Gora je
prihvaćena za članicu NATO-a juna 2017. Ali također, mora se postići dogovor u
vezi sa sve jačim utjecajem Rusije, uključujući i navodnu zavjeru da se svrgne
aktuelna vlada u Podgorici. Crna Gora i Srbija započele su procese
pridruživanja EU, ali pred njima je dug put. Od 35 poglavlja o kojima se mora
pregovarati, Crna Gora je otvorila 30, a provizorno zatvorila tri. Srbija je, u
međuvremenu, otvorila dvanaest i provizorno zatvorila dva.
Mnoge druge zemlje ostaju potpuno
blokirane bilo vetom EU-a bilo domaćim preprekama. Bosna i Hercegovina, na primjer,
se i dalje suočava sa ograničenjima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Milorad
Dodik, lider Republike Srpske koga podržava Kremlj, igrao se sa idejom o
referendumu o nezavisnosti.
Rusija očigledno ima interesa da
obeshrabri zemlje Zapadnog Balkana da pristupaju NATO-u i EU, tako da Unija ima
više razloga da pojača svoje angažovanje u regionu. U tom cilju, predsjednik
Evropske komisije Jean Claude Junker, u svom obraćanju „Stanje Unije“ septembra
prošle godine, ukazao je na „vjerodostojnu perspektivu proširenja“ za region. U
februaru, Evropska komisija planira da usvoji novu „strategiju o proširenju“,
koja će postaviti ciljeve do 2025. za pristupanje Srbije i Crne Gore.
Da bi ova strategija bila uspješna
morat će biti praćena evropskim reformama na Zapadnom Balkanu da bi se
približila zahtjevima za članstvo u EU. Štaviše, EU mora jasno da stavi do znanja
da će pristupanje konačno biti zasnovano na zaslugama te da su ciljni datumi
poželjni kao cilj, a ne obavezujući. Priključenje Rumunije i Bugarske je
pokazalo da kada se potencira na arbitrarnim datumima to može biti
kontraproduktivno jer slabe podsticaje za značajnu reformu.
Strategija EU o proširenju EU
zahtijevat će podršku od pojedinih članica EU koje bi trebalo da podsjete da
neuspjeh zadržavanja Zapadnog Balkana pod evropske skute može imati za rezultat
povratak krvoprolića iz 1990-ih ili gore. Također će zahtijevati podršku
evropskih partnera i saveznika, naročito SAD-a, koje bi trebalo da podsjete na
geopolitički značaj izbjegavanja takvog ishoda.
Što se tiče samog regiona, političke
elite bi trebalo motivirati da se bave neophodnim reformama umesto da svoje
ekonomske interese stavljaju na prvo mjesto. Najveći prioritet trebalo bi da
budu pravosudne reforme, koje će pomoći ovim društvima da internaliziraju
vladavinu prava i regionalno pomirenje, bez kojih neće biti napretka ka
pristupanju. Pored ovih fundamentalnih imperativa, regionu će također biti
potrebne masovne investicije u saobraćajnu i komunikacionu infrastrukturu kako
bi se povezali sa ostatkom Evrope umjesto sa Kinom i Rusijom, što je trend u
proteklih nekoliko godina.
Alternativa evropskom angažiranju
na Zapadnom Balkanu je je uspon nacionalizma i mogući povratak nasilnim
sukobima. EU mora učiniti sve što je u njenoj moći da bi izbjegla takav
scenario.
/Autor je bivši premijer Belgije.
Predsjednik je Saveza liberala i demokrata za Evropu (ALDE) u Evropskom
parlamentu/
(TBT, Project Syndicate)