SVJEDOČANSTVA
POVODOM PRESELJENJA NA AHIRET OBNAVLJAMO INTERVJU SA MUNIROM-HANUMOM SMAJLOVIĆ, UDOVOM DR. AHMEDA SMAJLOVIĆA
FOTO: Latić, Smajlović (TBT)
Osobe koje se spominju u intervjuu:
SMAJLOVIĆ, dr. Ahmed (1938.-1988.) – jedna od najistaknutijih bošnjačkih ličnosti u XX.st. na planu islamskog mišljenja i aktivnosti, predsjednik Starješinstva IZ-e za BIH, Hrvatsku i Sloveniju i, uz profesora Huseina Đozu, najistaknutiji profesor Islamskog teološkog fakulteta u njegovoj 40-godišnjoj povijesti. Nakon završene Gazi Husrev-begove medrese upisao se na al-Azhar, gdje je doktorirao o temi: Filozofija orijentalistike. Prvi doktor nauka u Islamskoj zajednici. Predavao je Akaid i Islamsku filozofiju. Izabran za redovnog profesora 1988.g. na tome fakultetu. Za svoga kratkog života (naprasno je umro ili je ubijen pod misterioznim okolnostima u 50. godini života!) objavio je preko 250 radova, originalnih ili prevedenih, o različitim islamskim temama, više prijevoda brošura i knjiga na bosanskom i arapskome jeziku. Pisao je i prevodio na našem i arapskome jeziku. Nakon misterioznog ubistva Mehmed-ef. Handžića tokom Drugog svjetskog rata, koga su u Koševskoj bolnici izveli komunisti, zatim strijeljanja Mustafe Busuladžića 1945.g., 15-godišnjeg zatvaranja i kućne internacije Kasim-ef. Dobrače te naprasne smrti Husein-ef. Đoze, prof. dr. Ahmed Smajlović je peta žrtva komunističke torture. Svi spomenuti islamski intelektualci i aktivisti moralne su karijatide bošnjačkog naroda tokom najgoreg mraka koji se ikada nadvio nad njim i koji je progutao – i još uvijek guta – sve što islamski misli u ovom narodu od 1945. do danas.
HADŽIABDIĆ, Naim-ef. (1918.-1987.) – reisu'l-ulema IZ-e u Jugoslaviji u periodu od 1975. do 1987.g. Učesnik partizanskog pokreta tokom Drugog svjetskog rata.
MUJIĆ, hafiz Husein-ef. (1918.-1991.) – reisu'l-ulema IZ-e u Jugoslaviji od 1987. do 1989.g. Po njegovoj želji, na ovu funkciju je postavljen u Beogradu ( u Bajrakli džamiji), da bi demisionirao dvije godine nakon postavljenja usljed političkih previranja u Jugoslaviji i IZ-i. Aktivni sudionik Narodnog fronta i Socijalističkog saveza.
ŠETA, Ferhat-ef. – predsjednik Starješinstva IZ-e za BiH, Hrvatsku i Sloveniju, postavljen nakon nasilne smjene dr. Ahmeda Smajlovića; kasnije ambasador naše zemlje u Libiji; danas penzioner.
EMINOVIĆ, Hasan-ef. – dugodišnji visoki službenik Starješinstva IZ-e za BiH, Hrvatsku i Sloveniju; danas penzioner.
RENOVICA, Milanko (1928.-2013.) – predsjednik Izvršnog vijeća /Vlade SR BiH od 1974. do 1982., predsjednik Predsjedništva SR BiH od 1984. do 1985. i predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije od 1986. do 1987.
ZGONJANIN, Duško – šef komunističke tajne službe u BiH 1980-tih godina, srpske nacionalnosti.
HUKIĆ, Abdurahman – visoki funkcioner IZ-e u Jugoslaviji, siva eminencija svih reisu'l-ulema, konspirativac, urednik Glasnika IZ-e od 1976. do 1989.g.
ČEMERLIĆ, Hamdija (1905.-1990.) – akademik i rektor Univerziteta u Sarajevu i prvi dekan Islamskog teološkog fakulteta; učesnik ZAVNOBiH-a.
NEIMARLIJA, doc. dr. Hilmo – svršenik Gazi Husrev-begove medrese i marksističkog Fakulteta političkih nauka; nekadašnji predsjednik Sabora IZ-e; doktorirao na Filozofskom fakultetu nakon 32 godine rada u nastavi na Islamskom teološkom fakultetu, današnjem Fakultetu islamskih nauka; pisac najnovijeg Ustava IZ-e i ostrašćeni zagovornik teze da Komunistička partija nije osnovala Islamski teološki fakultet niti da ga je kontrosila u kadrovskom i nastavnom pogledu.
Otkad sam, u emisiji Federalne tv „Pošteno“, mahinalno uzvratio dr. Zdravku Grebi da je Komunistička partija osnovala (tadašnji) Islamski teološki fakultet i kontrolirala ga u kadrovskom i nastavnom smislu, i ne spomenuvši osnivače ovog fakulteta ispred Islamske zajednice i njegove vakife – jer o tome, naprosto, nije bilo riječi i jer je ta politička polemika trajala svega jednu-dvije minute – ne prestaju šikaniranja ovog autora iz vrha današnje IZ-e, o čemu je ovaj portal detaljno izvještavao. No, nije samo ova afera bila povod da zamolimo Muniru-hanumu Smajlović, svjedoka komunističke torture nad njezinim poznatim mužem, da nam govori o tim vremenima i zbivanjima; svaki historičar i svaki pažljiviji čitalac koga zanima historija IZ-e, kao i nacionalna historija Bošnjaka, iz ovog intervjua će saznati mnoge važne pojedinosti ne samo iz života jedne historijske ličnosti, dr. Ahmeda Smajlovića, za koga je hadži hafiz Halid-ef. Hadžimulić govorio da je „mudžeddidu'd-din“ („obnovitelj islama“) u Bosni, nego i o strašnoj i, nažalost, nezavršenoj komunističkoj eri u našoj zemlji.
Razgovor sa Munirom-hanumom, koja je već u godinama, skrhana bolešću, ali ipak bistrog uma, krenuo je preoprezno s naše strane, a spontano s njezine strane. Najprije smo se pred njom izjadali kako su doktora Smajlovića namjerno zaboravili i nipodaštavali ga čak i nakon njegova preseljenja na Ahiret – kako bi uza se pridobili muslimansku javnost i opravdali svoje sramne postupke služenja našem zajedničkom dušmaninu i čuvanja svojih fotelja.
UDBA KUCA NA VRATA IZA PONOĆI
MUNIRA-HANUMA: … da bi narod pokrenuli…I narod je kriv…Da Bog sačuva!
DŽ: A kad oni, (kako kažete), u dva po ponoći, pokucaju, Profesor se rahmetli dizao i otvarao?
MUNIRA-HANUMA: Jašta radi!Ustanemo pa izađemo obodvoje, pa…, moj sinko…Inače mi smo kod kuće bili,…eto ti…A oni ne znaju čiji je to stan, ne znaju ko tu stanuje, ne znaju…
DŽ: Kobajagi ne znaju?!
MUNIRA-HANUMA: Kobajagi ne znaju! …I eto tako, prepadnu nas…, iza sna…! Policija, pa ne znaš ni šta je ni kako je.
DŽ: A jesu li oni u uniformi policajci ili…?
MUNIRA-HANUMA: Bogami u uniformi!
DŽ: U uniformi…
MUNIRA-HANUMA: Aha…
DŽ: A onda, kad je osamdeset treća bila…?
MUNIRA-HANUMA: E onda je bilo…Ja sam odnekud čula da su oni bili planirali i Ahmeda odmah uhvatiti i zatvoriti, moj sinko… A oni nisu imali osnova!Moraju oni ipak imati nekakav dokaz. Vi ste išli u Iran pa su oni vas progonili zato što ste išli tamo. Moj Ahmed je sve imo…,kad bi kuda pođi, bilo je to nekakvo…, pa se s nekim moro dogovorit…, kako se to zvalo?
N: Komisija za vjerske odnose.
MUNIRA-HANUMA: Komisija za vjerska pitanja! On se moro dogovorit s njima pa im kazat šta i kako je…
N:…gdje putuje…Je l’ to on kad bi putovo negdje?
MUNIRA-HANUMA: Jeste, kad bi imadni poziv pa trebalo otputovat na nekakav kongres,…znaš…
N: …i on objasni šta će govorit, i kad se vrati, onda opet kaže šta je bilo…?
MUNIRA-HANUMA: Jest, jest…, šta je bilo…, kako…, i …
N: …izvještaj…?
MUNIRA-HANUMA: …i što je iš’o…To je, ja mislim, Reisul-ulema…On je, da mu ovako reknem, Bože oprosti, đubre…On je bio ljubomoran…Njega nije niko šljivio…
N: Tačno tako.
DŽ: Vas je narod volio doktora Smajlovića, Alla (h) rahmetile…
MUNIRA-HANUMA: Bio im blizu, govorio sa narodom…Ali, i narod je pokvaren…Kad je ono zakuhalo, amanjarabbi…, mi odi, iziđi da popijemo kahvu…, mi samo što smo sjeli, čovjek iza nas – čita novine!…A prisluškuje šta mi govorimo…Mi zaista, zaista…, nije što je moj Ahmed, nije da ga branim, ali stvarno nije imo oraha u džepu…, nikoga on nit je progonio nit je prijavljiv’o…, kome je mog’o – pomog’o je…
DŽ: Meni je, vala, pomogo…On je meni dao stipendiju, znate li to?
MUNIRA-HANUMA: Ne znam ja to.
DŽ: Ja sam prvi (učenik iz Medrese) koji je dobio indeks studenta književnosti u Jugoslaviji (budući da komunistički režim nama nije dozvoljavao da se upišemo na bilo koji fakultet osim na marksistički Fakultet političkih nauka u Sarajevu i na Orijentalistiku u Prištini), a i ovdje sam se upisao (na Islamski teološki fakultet, kako se tada zvao), u isto vrijeme, i Profesor me pozove, bilo mu drago, i kaže mi: Evo ti stipendija od Starješinstva… ( ali kad završiš književnost i srpsko-hrvatski jezik, da nam predaješ taj predmet na Medresi)…
MUNIRA-HANUMA: Nije on, Boga mi, nikome štedio, samo on nikada nije sebi uzeo! Nikada nije sebi uzeo, ono što kažu, dnevnice…Radi do ponoći, čita, piše, i mene nekada uzurpira, i ja mu ponekad morala pomagati…
IZLUĐIVANJE TELEFONSKIM POZIVIMA; UGRAĐIVANJE PRISLUŠKIVAČA U STANU
DŽ: Kad je počelo suđenje, onda su i njega privodili?
MUNIRA-HANUMA: Jašta su!…Jašta su!… Nisu oni njega privodili…, da ga zaustave…, nego ga ispitivali tamo…, šta li…Ovo-ono…Alija Izetbegović, pa onda ovaj…, od onih doktora otac? … Munir Gavrankapetanović, pa onda…, ne znam ja…, ali moj Ahmed se nije ni sa Alijom Izetbegovićem družio…, nije ni sa ovim Gavrankapetanovićima…, ja ne znam je l’ im ijednom otišo…To tako…
DŽ: Kad sam ja Vama na žalost došo (heftu dana poslije preseljenja rahm. Profesora), Vi ste meni pričali kako su dolazili pa ga odvedu oko jacija pa se vrati oko sabaha…
MUNIRA-HANUMA: Oni nisu dolazili, nego samo telefonom!… I onda mu je jednom dodijalo i kaže: Pošaljite policiju po me, vodite me tamo gdje treba, gdje sam zaslužio, pustite me, ljudi!…Pa nije ni njemu svejedno kad ga neko vidi ode u onaj…, ode tamo u njihovu policiju…, onaj…
N: SUP!
MUNIRA-HANUMA: U SUP (Sekretarijat za unutrašnje poslove, tadašnja obavještajna agencija)!…On stvarno nikad nikoga nit je prijavljivo nit je imao…, on je samo pomagao ljudima…, i on se borio da se radi, da uključi što više…onaj… tiju ljudi koji će raditi, moj sinko…, a ni protiv koga nije radio…
DŽ: …I kad su oni njega sa funkcija skinuli?
MUNIRA-HANUMA: Pred kraj! …Za stan! …Aman, stan, stan, stan! Kažem ja Ahmedu:Hajmo, bogati, Ahmede, ove stvari iznijet pred kuću pa neka rade šta hoće, nek usele koga hoće… Moj sinko… Čekaj, kaže, … i pojavi se Opština…, za ovaj stan…, valjda su oni to sa Islamskom zajednicom petljali oko ovoga stana, i pitaju Ahmeda: Hoćeš li vidit … sa ženom, i on mene doveo ovdje… To je bilo da Bog sačuva, … to su rupe ovda bile po ovome parketu, tu… Ja kažem: Ja neću! Neću, ne do mi Bog, ni po koju cijenu!… Pa napraviće se, pa ovo, pa ono… E onda počelo se popravljati ovo, ja došla…, vidim, nekako ide, znaš, i na mjestu je što kažu, ima i ambulanta, i džamija, i prevozno sredstvo, i sve…, eto tako…Eh, kad smo mi u ovaj stan se počeli useljavat, da prenesemo stvari odonda, ne mereš više trpit, onaj se Šeta ražđapio tamo, i ala Šeta, … i eto tako, i onda se to počelo završavat…, ali interesantno je to koliko su oni radili na tome, provodili telefonske linije, i one… prisluškivače, Ahmed je i umro, a ti su prisluškivači… (ostali)…
DŽ: Onda (su to razvodili)?!
MUNIRA-HANUMA: Po kući! Po hodniku! I po tavanu!
DŽ: Kobajagi opravljaju stan…?
MUNIRA-HANUMA: Nisu ti, nego došli iz Pošte! Iz Pošte došli pa to rade!
N: A na tavanu…, pisalo je…, da je ovaj jedan što je im’o ovu zidarsku firmu, i on je sam priznao da je pravio na tavanu prisluškivače vama!
MUNIRA-HANUMA: Ma jašta je! Oči na oči!…Svukuda…! To nema, to se ne krije!… I to je Ahmeda strašno pogodilo! Kaže: Otkud toliko nepovjerenje?…
DŽ: I s kojih su oni njega funkcija skinuli?
MUNIRA-HANUMA: Prvo, sa ovoga, … on je bio predsjednik Starješinstva Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju… I tamo ga, hajde eto, tamo…, onaj…, kao profesor na Fakultetu, i eto, Ahmed je pristo…
DŽ: Da bude profesor na Islamskom teološkom fakultetu?
MUNIRA-HANUMA: Da bude profesor na Fakultetu!…Ali je procurila vijest negdje…, ne daju oni njemu ni da bude profesor na Fakultetu! Onaj Tuzlak…, kako se zvao?
HTJELI SU GA OTJERATI I SA ISLAMSKOG FAKULTETA
N: Mujić!
MUNIRA-HANUMA: Mujić!…Nisu ga skinuli, ali su bili pripremili za koji dan da ga skinu!
DŽ: Sa Fakulteta?
MUNIRA-HANUMA: I sa Fakulteta!…Šta je ono bilo dalje?
DŽ: U Starješinstvu je bilo njih nekoliko koji su to vodili protiv njega?!
N: Eminović (i drugi)? K'o za neke pronevjere?
MUNIRA-HANUMA: A jest!…Došli su bili i napravili komisiju da pregleda stanje Starješinstva, i da se vidi gdje su se pare trošile, i oni su došli, Boga mi su radili na tome mjesec dana…, mogu (oni) samo slagat,… a i tome ima kraj … A moj dragi Ahmed …nikada! … Nego, onaj, uzmi bi od mene (blagi smijeh), kad bi’ ja svake godine: Daj bogati mi kurbane, materi mi i ocu…, ja, jadna, svoju platu…, Boga mi…, sve je to tako bilo… I on bi stavi u džep, odnese tamo…Nije on njiha (članove te komisije) ni kleo ni…
DŽ: A jesu li ovi, iko, njega branio sa Fakulteta islamskih nauka?
MUNIRA-HANUMA: Ma i nisu! Oni su, ‘vako, cirkuzali o time! Oni su znali da Ahmed nije takav kao oni što hoće da dokažu… Tamo-‘vamo…
N: Sreo sam ja njega ovdje jedno par puta…
MUNIRA-HANUMA: Koga? Ahmeda?
N: Pa ja, Ahmeda!…I on meni priča šta mu je radio Milanko Renovica, kako ga je ponižavo za pasoš, a zato što nije htio javno osudit njega (Džemala, moga brata), a ovaj ih Hadžiabdić, reis tadašnji,… u jednom intervjuu osudio sve, a on nije htio, i tada mi je on isprič'o…
MUNIRA-HANUMA: Jah, jah!… Po njemu (misli na reisa Hadžiabdića) bi pola ih bilo…
N: On se meni žalio na Rešida Musića… iz Tuzle…
MUNIRA-HANUMA: Ja mislim da jeste…
N:…ovog udbaša…
MUNIRA-HANUM: Ja mislim da je on.
N: Bila su trojica glavnih udbaša ovdje: onaj Zgonjanin, i ovaj jedan…drugi Srbin, i Rešid Musić u vrhu, i taj iz Tuzle se njemu natovario…, on je njemu govorio…, provocir’o ga, optuživ’o ga da je koljač…
MUNIRA-HANUMA: Moj Ahmed da je koljač?!
N: Ja!
MUNIRA-HANUMA: Ja mislim da on nije ni mrava zaklo!
N: Eh…, eto, … ali tako je on se njemu naklatio bio na kosti, i to mi je (rahm. Smajlović) prič’o, da ga je on najviše smorio…, taj Rešid Musić… Ali pošto sam ja ovamo iščačko ovu priču pa smo se ti i ja čuli…
MUNIRA-HANUM: Ja?
N:… i ti si meni ispričala taj zadnji dan sa njim…, kako je bilo…?
MUNIRA-HANUMA: Sa Ahmedom?
N: Jeste…, kako ste ono izišli u šetnju…, kad ti je reko da mu odneseš majci…, to bi, da Džemo čuje…
MUNIRA-HANUMA: Da vam kažem, onaj…
N:Taj zadnji dan-dva…?
NAPRASNA SMRT ILI…?
FOTO: Smajlović (Arhiv)
MUNIRA-HANUMA: Oni su nas haman išćerali bili iz stana, i to tako, i ja sam prešla… i ostala tamo (na nekom drugom mjestu u gradu) njegova majka…Nisu stvari prenešene, nije pola stvari… Ja i Ahmed smo prešli, Ahmed je negdje izašo, ja pripremila večeru…, kad se vratio, ja sam ovdje nešto peglala, kokad se ovo seli, pa, onaj, hajde da se šta uradi…, i ovaj, dođe Ahmed, ja kažem… On nije imo ni zdravstvene knjižice…
DŽ: Nije bio bolestan?
MUNIRA-HANUMA: Nije imo potrebe! Ja (da uzmem tabletu), da mene zaboli glava, on: Nemoj, proći će… I, moj sinko, dođe Ahmed, ja kažem: Hajde odnesi staroj majci večeru, predvečer je to bilo, i on hoće odmah, … i ja pripremim i stavim mu večeru, a on će se vratit ‘vamo… I ode on tamo, međutim, bila je tamo ona Hemijska čistiona pred Begovom džamijom, i on je imo tamo hlače na čišćenju,… i, moj sinko, eto ti ga ide i nosi one hlače, digo ih sa čišćenja…Obuko je on te hlače… E, hajmo, molim te, hajmo malo prošetat, hajmo prošetat, pa hajmo… Ali ja mislim da on nije bio baš, onaj, (dobro)… Ah, kad si tako navalio, pa hajde… I ja ostavim, ovdje mi je bio onaj sto za peglanje, i to, i ja to sve ostavim, i hajde, reko’, al nećemo puno, moram ja ovo završavat, i kad smo mi tamo pošli… A oni su vazdan…, prije na dva dana…, pun je hodnik bio tiju špijuna i snimanja telefona…, i jedan je …, ma nosi ih đavo, nisam ih dobro ni gledala… I tako to, e, hajmo, spremimo se, hajmo malo prošetat, pa ćemo kad dođemo radit, ove poslove završavat…Međutim, mi smo, onaj, za vrata izašli, a on je…, duša mu je bila zaključavat i otključavat vrata…, i on zaključa vrata… , ja dolje siđoh na onaj podij, kod prozora, ne čujem ni da zaključava ni otključava, ni da klapa, ni ništa… Ja se obazre ovako, a moj Ahmed ‘vako … podbočen…, a ja mislim nešto zaboravio…“Ahmede!“ Ja kako reko’:“ Ahmede!“, moj Ahmed isto ko da ga…, pade pred vratima, i ja odozdal… vriska, galama, one se komšije iskupiše, pozvaše doktora…, on ne dolazi sebi! … Ja, poslije, da mu dajem ono vještačko disanje, ko što smo učili na fakultetu,… i prenesemo ga na krevet, i dođe doktor, Hitna…, i ja sa njima, ne znam ko je bio, i u bolnicu… I u bolnici… on dođe sebi. „Šta je ovo, Munira?“ Pa, reko’, pozlilo ti je, ružno ti je … On ovako…, i suze mu potekoše…, i opet zaspa…Ja uđem u…, gdje su ga smjestili, doktori dođoše, pitam ja: Šta ću ja sada? Hoću da ostajem, da budem kod njega. Oni kažu: Haj ti kući, pripremi pidžamu i papuče, kokad je čovjek, eto, pošo na ulicu, nije spremljen. Ja onako pogledam okolo…, tu se iskupe naši, i to tako…Pa hajde, pa hajde kući! I dođem ja ovdje, i tu Hadžera iz Slastičarne, znam ja nju.. Mi samo što smo ušle, … a meni nešto zlo, pa mi zlo, pa mi se nesvijesti, pa…, moj sinko…Ali ja mislim, ako ima istine u onome tvome…?
N:Eh?
MUNIRA-HANUMA: Kako sam ja njemu dala ono vještačko disanje, ja ipak povukla….
N: Eeeh?…A kad se desilo ovo kad ste bili u Slastičarnici, ovaj kolač?
MUNIRA-HANUMA: Nije ni bio! Nismo ni bili taj dan…, nego, ako je bilo, ako je on išo po one hlače…
N: Aha?
MUNIRA-HANUMA:…pa se tad svratio,… pa otišo po te hlače…?
N: E tako…
MUNIRA-HANUMA: … možda je nekoga vidio? … A sa mnom nije bio ( u slastičarnici).
NE ZNAM ZAŠTO JE I MENI POZLILO
DŽ: I šta kad je Vama pozlilo?
MUNIRA-HANUMA: Nije meni pravo ni pozlilo, ja samo ne mogu hodat, drhtim sva, ja samo što sam na vrata, pošla u spavaću sobu, ja samo što sam pala na krevet, telefon zazvoni…, ja na telefon, oni kažu: Primi moje saučešće…
DŽ: A ono kad ste u Zagrebu bili…? Jeste li i Vi bili?
MUNIRA-HANUMA: Jesam, jesam…Što se tiče Zagreba, on je letio i dan i noć u Zagreb…Bila se i zapalila ona džamija u Zagrebu…, aman, on je odletio…, prije sabaha on je odletio…. I hajde, stišalo se to, Ahmed je opet išo tamo u Saudijsku Arabiju, tražio pomoć, i, eto, završila se džamija, hoće se otvorit, a već je se zakuhalo ‘vamo, ono osamdeset treća, ne znam koja…, već je se to ‘vamo zakuhalo, i mislimo, nećemo ni ić, međutim, Ahmed moj kaže: Dobio sam pozivnicu da dojdem na otvorenje džamije…, drago mu, … hajde, šta nam je briga, mi smo se već ovdje smjestili. Opet Ahmed: Ja bi’ išo kad bi ti išla sa mnom… A njemu je duša bilo da ja idem ko uz njega, ko u pratnji, ko ne znam…, i ovaj,…Nemoj mene, reko’, bogati. E neću ni ja…, Neću, kaže. Pa eto, ako ti je to toliko stalo… Kokad je on uložio, što kažu, život u tu Zagrebačku džamiju, sve, poleti tamo, poleti ‘vamo, pare iskupljaj, pronalazio davaoce, to tako… Pa hajde! I odemo gore, i moja sestra bila sa mnom… I sjedemo mi tamo u Zagreb, oni se samo ‘vako izvratiše kad nas ugledaše…! Hukić je tuj bio, pa je bio… muftija, kako se zvaše…
DŽ: Šefko Omerbašić.
MUNIRA-HANUMA: … i oni ti najdoše čas prije svoje pijune, eto da nas vode tamo gdje se jede i pije, u restoran…Nikakvoga ni prijema, ni ništa… Kaže Ahmed: Fala lijepo, imamo mi…
DŽ: A oni ne žele da on sjedne u njihovo društvo?
MUNIRA-HANUMA: Ma kakvi! Ne daju mu ni blizu…! Ni blizu! Ni u prostorije mu ne daju tamo unić, gdje su oni, moj sinko… Odemo mi, nađemo hotel sebi, rezervišemo i platimo… Eto oni imaju uplaćeno hotel za njega… Nećemo mi! … I onaj, eto tako to…, mi smo prinoćili… Kažu da je svunoć Šeta oko hotela hodo, i ne znam ko je još sa njim, eto kako smo pripremili udar nekakav…
DŽ: Ja se samo sjećam, jer su mene taj dan htjeli ponovo da hapse…
MUNIRA-HANUMA: Eto i Ahmeda su!
DŽ: … Profesor sjedi u džamiji, Zagrebačkoj, sam, niko mu ne smije prići…Teška atmosfera! A meni zaprijetili da će me uhapsiti ukoliko se sastanem sa bilo kojom arapskom delegacijom. (Muftija Šefko je dan uoči otvorenja džamije odveden u zagrebačku Udbu, i tu su ga držali sve do pred akšam, a sigurno je bio i ranije u Udbi, zato se on tako ponašao, bojao se da ne uhapse doktora Smajlovića, a, inače, on je poslao pozivnicu Profesoru da dođe na otvorenje, i zbog te pozivnice i moga prisustva „ribali“ su ga u Udbi.) Da je Profesor prišao nekoj delegaciji, ili neka delegacija njemu, ja mislim da bi oni (udbaši) napravili neki skandal!
MUNIRA-HANUMA: Bi sigurno! … I ništa, Ahmeda ne spomenuše, niti Ahmed otvori džamiju, niti… Oni Šetu razapeli tamo, Šeta im je glavni i odgovorni… Ma eto, hajde…, samo da je moj Ahmed osto u životu…, džaba im sve… A kad oni počnu sada prigovarat: A stan!? A u mene stan, eto… da sam bogdom u nečijem podrumu a da mi je moj Ahmed uza me, da mi je živ… I eto tako… Ma svašta je bilo, nego se ne mogu momentalno ništa sjetiti…
DŽ: Meni se čini da mu je majka bila živa kad sam ja došo na žalost ovdje (sa profesorom Ibrahimom Džananovićem, profesorom Mesudom Hafizovićem, rahmet im duši, i Dervom Pindžom)?
MUNIRA-HANUMA: Jest, jest. Ona je tri godine poslije njega kod mene živila.
DŽ: Bože, Bože!
MUNIRA-HANUMA: Eto ti… Ovde živila i sa mnom deverala, i eto tako… A kad je se ono zaratilo, devedest druga, ustvari, ona je prije otišla…, kokad je tamo odrasla, udala se, djecu izrodila…, kažem ja djeveru Mensuru: Bogati, Mensure, odvedi je, pa heftu dana, deset dana, pa koliko budu mogli da je zbrine, pa ti nju opet dovedi… Bila ovdje napravila krevet njezin, nju će njezin krevet i sve što njoj treba čekati, i, moj sinko, zove me Mensur, kaže: Boga mi išo po majku, ali joj ne daju, evo ramazan, pa Bajram se primako, šta je pa joj ne daju, snaha sama pa mora na poso…, ona je bila malo posenilila, pa kaže kako će, pa ne mere… Kako god hoćete, nek vam nije do mene, ako hoćete, dovedte je…
FOTO: Smajlović (Arhiv)
KAKO SMO SE UPOZNALI
N: A Vi ste iz Prusca?
MUNIRA-HANUMA: Jesam.
N: Kako ste se vi upoznali?
MUNIRA-HANUMA: Uh, to je duga priča…
DŽ: A kad ste se uzeli?
MUNIRA-HANUMA: Sedamdeset pete! U avgustu ‘75. A upoznali smo se ‘71.
DŽ: On je nama došo u razred…
MUNIRA-HANUMA: Di?
DŽ: U Medresu.
MUNIRA-HANUMA: Ovde ( u Sarajevu)?
DŽ: Da. Ja sam bio u Medresi, on je nama došo u razred, mislim, ‘74. godine.
MUNIRA-HANUMA: Dolazio je on otuda (iz Kaira)?
DŽ: Predavo nam filozofiju islamsku i akaid.
MUNIRA-HANUMA. Ma ja. (Blagi smijeh.)…Na mene tetak i teka ljuti… Ma šta vam je? Kažu: Ma kakva ti ono pisma dolaze?… Oni su otvorili ta pisma, i čitali, i to tako… Tetka i tetak: Šta je?… On (jedan njezin komšija, tada student u Kairu) je kazivo tim studentima za me… Pa su se oni (tetak i tetka) prepali tih koverti, i eto tako smo se upoznali… A onda meni Ahmed piše da on nije iz Egipta, da je on iz Srebrenice, da je njegova želja da i njegove kosti u Bosni ostanu.
DŽ: Bio je lijep! Persona!
MUNIRA-HANUMA: On je bio duša od čovjeka!
DŽ: Pa znam, meni je profesor bio.
MUNIRA-HANUMA: Svakome je on dobar bio!
DŽ: Munira-hanum, ja nisam išo u Iran kad je bilo ono hapšenje.
MUNIRA-HANUMA: A nisi?
DŽ: Nisam. Drugi su išli, ja nisam, mene su uhapsili naknadno…
MUNIRA-HANUMA: Pa i ti si sinoć bio na televiziji (misli na emisiju u programu Al Džezire u kojoj je bilo riječi o Osamdeset trećoj).
NA KAHVI KOD NAŠEG BABE: NEPOSTOJEĆA KRIVICA
DŽ: Ali ja nisam išo u Iran. Kad su mene uhapsili, razumijete li me, Profesor je imao sastanak u Ključu…, ne znam jesam li bio osuđen, Nedžade, uglavnom, bilo je ljeto ‘83. Profesor nije dao da se ukine meni (i svima nama koji smo bili iz IZ-e) plaća… Nego, on je došao u Ključ na jedan sastanak u Odboru IZ-e, i on je samo vozaču rekao: Vozi me Sakib-ef., mom babi, koji je službovo u Biljanima (pokraj Ključa), i on je došo, a ja sam, mislim, bio pod istragom, … popio kahvu, pito babu i majku kako su, i vratio se.
N: Ovako je bilo…
MUNIRA-HANUMA: On je bio u džamiji.
N: Bio je seminar, i moj se babo sklonio u ćošak, jer hodže sa njim ne smiju blizu bit, a doktor Ahmed ga ugleda iz mihraba, i priđe mu, i onda ove sve hodže, kad su vidili kako mu je mahsuz prišo da ga podrži, a on se sam sklonio u ćošak, i babo otišo kući, on (doktor Ahmed) je još bio malo na čaršiji…
MUNIRA-HANUMA:… i onda otišo…
N: … i onda je reko šoferu: Ne u Sarajvo, vozi me Sakib-efendiji!
DŽ: Ja samo znam, jer mi je babo došo u posjetu u zatvor, i kaže mi: Dolazio mi doktor Smajlović!
N: To ja ne mogu znati… A drugo, on je naredio da tebi plate advokata…
DŽ: E, to nisam znao…
N: Pozvo ti ženu, da ne smije joj se oduzet plata iz Medrese…
MUNIRA-HANUMA: A nije samo njegova, on je troškove…
N:… i zovn'o mene…
MUNIRA-HANUMA: Svi oni koji rade, veli, da im se familijama daju plate!
N: … i zovno mene i reko: Nemoj da ovi (tj. udbaši) znaju, a mi smo spremni platiti advokata, i ja to tebi reknem, a ti izletiš, kad si (na sudu) reko: Kako da ja budem protiv Islamske zajednice kad oni meni plaćaju advokata… Sjećaš se? I to je propalo, ti si polup'o lončiće… Ja nisam znao za ovo u Ključu, ali meni babo isprič'o, i sreli se on (doktor Smajlović) i ja, i on meni kaže: Haj mi dođi gore! A ja neću nikog da bihuzurim!
MUNIRA-HANUMA: Tebi kaže?
N:Ja! …Da mu dođem u Starješinstvo!… I on meni kaže da dođem sa Fatimom, i on joj kaže: Neće ti biti ukinuta plaća, neće ti faliti ništa! … Kad sam uš'o kod njega u kancelariju, on je za mene bio toliko visok…, nisam znao ni pričat, bio sam mlad, dječak, samo ono gledam u njega, znaš…Pa bi’ se puno puta trefi sa njim tu na Mostu, i onda bi on meni ispričaj… Jedanput mu vidim oči krvave…
MUNIRA-HANUMA: U Ahmeda?!
N: Ja! Cijelu noć bio na tim (informativnim) razgovorima! Evo, kaže, nek vidiš. A prič'o mi je i Orhan Bajraktarević da ga je vidio u banci, isto tako sa krvavim očima…
DŽ: Od nespavanja?
N: Od nespavanja! Od brige! Bio kod njih!
MUNIRA-HANUMA: Pa ja, oni ga pozovu!
N: Oduzeli mu pasoš, oduzeli mu sve…
MUNIRA-HANUMA: … dok nije lupio šakom: Nemojte mi to raditi!
DŽ: A je li doktor Čemerlić, ili Hilmo Neimarlija, ili iko, jesu li išta za njega sa Fakulteta, da su upitali, da su…
MUNIRA-HANUMA: Mene nisu, ni Hilmo ni Čemerlić! Ne znam ni da su mu pomagali… , ne znam ni da su mu odmagali…
(Kraj.)
(The Bosnia Times, Razgovarali: Džemaludin i Nedžad Latić)