POLEMIKE
Ono zbog čega smo poštovali Mustafu ef.
Spahića, kao robijaša iz grupe muslimanskih osuđenika 1983., bilo je i to što
si bio protiv stavljanja vijenaca na mezar muslimanima. Ako si tad smio i htio
podići svoj glas protiv novotarija u vjeri, zašto ovu hutbu nisi poslao
spomenutim organizatorima dočeka Nove godine?!
FOTO: Konaković, Skaka (Radiosarajevo.ba)
Bošnjak sam bio, onaj koji vjeruje da je
vjera, da je Islam, da je din i iman, u najvećoj mjeri sadržan u tome da odem, obavim
i čestitam Bajram namaz, ispostim prvi dan, zadnji dan i dan uoči Lelejtu-l-kadr
u mjesecu Ramazanu, i tome slične male, sitne stvari koje su svakako lijepe i
korisne, ali, da li i dovoljne? Ko zna? Samo Gospodar, naravno. Kažem bio sam.
Promijenio sam se ima godinaa, hvala Gospodaru, i uživam u nastojanjima da moju
vjeru razumijem i da je živim.
Čvrsto vjerujem, svakim danom sve čvršće,
da je biti dobar vjernik upravo proporcionalno sa biti bolji čovjek. Kako
vrijeme odmiče, to je ovu tezu sve teže održati kao istinu među preplašenim,
zaluđenim dezorjentiranim muslimanima, vjerovatno i globalno, ali među
bošnjacima sigurno. Razne su nedaće posljednih stotinjak godina dovele do toga.
O svim tim i kojim sve još razlozima i nedaćama neću ovaj put, niti ih znam
nabrojati, niti objasniti, a neke niti shvatiti.
Ja ću malo o onim nedaćama koje sam
shvatio, hvala Bogu. O onima za koje sam se uvjerio da su razlog zbog kojeg
veliki broj Bošnjaka još uvijek vjeru drži daleko od sebe, daleko od lijepog,
daleko od svoje kuće i svoje porodice. Razlog zbog kojeg su Bošnjaci ljubitelji
tradicije, a ne Islama, leži upravo u ovome što sam shvatio, a potvrdio ponovo
na hutbi, u Petak, 29.12.2017. godine po Miladu. To su te nedaće.
Naravno, Bošnjaci nemaju pravo da zbog ovih
stvari ne budu na Pravom putu, na Istini, jer njihov odnos prema Allahu dž.š.
je samo njihov, a način na koji to trebaju činiti je objašnjen, dostavljen i
objavljen, rekao bih nema isprike. No, Bošnjaci uzimjau k srcu i pameti samo
ono sto će im poslužiti kao argument da opravdaju svoje odstupanje i svoje
udaljavanje od Islama, tako da im obaveze i odgovornosti ne izgledaju važne.
Važnije im je da imaju kakav god razlog da se opravdaju. Nedaće oni koriste
upravo kao opravdanje.
Ali nije čudo što su takvi, apsolutno nije
Tog dana, prilično iscrpljen nakon dva dana
borbe protiv prehlade, uzvračajući joj čajevima, preznojavanjem sa 5 jorgana na
sebi i sa što manje medikamenata, ustanem, spremim se i krenem na džumu-namaz.
Jah, kako bih da ne odem, ne daj Bože?! Nekako mi je, iako nisam dugo, ni ne
sjećam se kada, na džumi bio u Čobanija džamiji, pa zbog toga ne znam ni ko je
hatib džamije, ona mi je bila pod nogu i
odlučim u njoj klanjati. Petnaestak minuta hoda do džamije od kojih sam se već
na prvoj minuti počeo preznojavati i stignem pet minuta prije 12 sati. Stignem
i pronaći mjesto tamam tako da sam gdje je manje onih koji me okružuju, na
kraju safa. Sve mislim zbog prehlade, da kome ne pređe, ne daj Bože, pa je tako
manji rizik, a oznojen sam niz čitava leđa.
Džamija puna, hvala Bogu, vani hladno pa
smo se tiskali da što više ljudi uđe unutra. Hatib je poznati nam profesor, do
prije nekog vremena prilično javan i jasan kritičar raznih deformacija koje se
dešavaju u našem društvu uzrokovanih potezima naših velikodostojnika, javnih
ličnosti, kako u politici, Islamskoj vjerskoj zajednici, akademskoj zajednici i
mnogim drugim sferama društva.
Znači do prije nekog vremena koje je
prestalo, kako sam uspio zaključiti iz reakcija javnosti u posljednjih
dvadesetak dana i onih koji situaciju poznaju malo bolje, onda kada je porodicu
pozapošljavao na visoke pozicije.
U svakom slučaju uvaženi imam i hatib
Čobanija džamije Mustafa ef. Spahić Mujki je bio spreman održati hutbu.
I tako, dođe Mujki na temu. Razlog koji ga
je nadahnuo da održi ovu hutbu je vezao za reakciju, za potrebu, za obavezu da,
zbog napada kojima smo svi mi građani Sarajeva izloženi posljednjih dana, mi
muslimani, kaže šta je TO čemu smo izloženi, od čega je TO nastalo i šta nam je
činiti da TO preživimo i odbranimo se.
TO?! TO je okićen grad, petarde, svjetiljke,
pripreme za doček nove 2018-te godine. TO je sve ono što se poduzima da bi
doček bio organiziran, da bi mu se odazvalo što više građana, gostiju,
turista… TO se promovira, postaje najvažnija tema, zaokuplja našu pažnju i
energiju. Uz TO je povezan alkohol, droga, zinaluk i sve drugo loše i griješno.
Objašnjava Mujki TO na najvatreniji način, kako samo on to zna i kako ga
vatrenog svi znamo, diže glas, naglašava, argumentira, sve da bi nas ubjedio da
su TO šejtanska posla, da je TO davni paganski običaj, da je učešće u TOME
grijeh. I zaista, hem što me znoj i dalje obliva od prehlade, to se curci niz
leđa sve više pojačavaju od straha zbog grijeha kojeg mi Mujki objašnjava i
kojeg ja počinjem shvatati na način da i ako dišem zrak u kojem se dešava TO već
sam u grijehu.
Zašto nas Mujki prepadaš?!
Prvi put izgovorim sebi u njedra, poluglasno,
estagfirullah, otpuhnem tiho, želeći nekako da sebi olakšam, da od sebe odagnam
taj ogroman pritisak kojeg mi Mujki stvara, ali ne umanjuje on već pojačava i
slikovito ilustrira dijelove iz pojedinih ajeta iz časnog Kurˈana u kojima
Gospodar, Svojom odredbom, udijeva noć u dan, a Mujki to u nekom svom značenju
vidi i tumači kao razlog zbog kojeg se TO upravo dešava noću. Zbog tog nekog
razloga, kojeg Mujki zna, a kojeg ja nisam uspio shvatiti, doček nove godine je
noću. Ok, računam tu je to negdje, završit će, ja je ne dočekujem, ne
učestvujem u tome, ne radujem joj se, nadam se da će mi Allah oprostiti što
ranijih godina jesam, još malo i klanjat ćemo farze od džuma-namaza, jer ja sam
u međuvremenu sav mokar. Međutim Mujki ne prestaje. Ja onako, računam ni kriv
ni dužan moram slušati ovo i onda, valjda prvi put, bacim pogled po ostalim
pristunim u džamiji. Odsutni rekao bih, odsutni vidi se, odsutni od ovog
Mujkijevog performansa. Čitam im sa lica da li se pronalaze među griješnicima
ili čekaju farze kao i ja. Nisam uspio pročitati i iskreno se nadam da su od
ovih drugih. I tada mi, valjda jer sam se već počeo isključivati od slušanja, ispred
očiju prođe dnevnik koji sam gledao na nekoj televiziji prethodnu noć. Sjetim
se živog gostovanja gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skake, sa nekog trga u
Sarajevu na kojem se rade posljednje pripreme za doček nove godine. I priča
gradonačelnik sav ustreptao od ponosa i zadovoljstva kako pripreme teku
izvanredno, kako se očekuje mnogo gostiju, kako Sarajevo postaje regionalni
centar, kako je mnogo angažmana uloženo u doček nove godine. Ali nije
gradonačelnik stao na tome, pa nije više dovoljna jedna noć, pa je ovaj put
doček nove godine u trajanju od tri dana. Počinje dan prije, tačnije noć prije
nekim koncertom ispred katedrale, a trajaće i noć poslije, 01.01. 2018. godine,
također nekim dernekom. Sve to kako kaže gradonačelnik da bi duže trajalo i da
bi nam gosti duže ostali i bili zadovoljniji. A onda se ponovo preznojim jer
sjetih se da je gradonačelnik u sve to uključio i nas kojima je to grijeh, a na
što nas Mujki podsjeća. Uključio nas je jer nas poziva na druženje, na
proslavu, na to da budemo dobri domaćini, da uživamo, ali i na jedan drugi
način, još ozbiljniji, teži, sve to plaća našim novcima, novcima muslimana
Sarajeva. Trznem se malo iz tog razmišljanja, osjetim ljutnju, djelimični bijes
u njedrima. Šta me ti Mujki prepadaš kad me gradonačelnik Abdulah Skaka sokoli
i organizira sve to. Pa on je musliman, Bošnjak i to ne obični. On je Bošnjak
iz temeljne bošnjačke i bosanske stranke iz SDA, a to su pravi Bošnjaci, valjda
su i muslimani. On je, kako čujem tvoj učenik iz mekteba, jer ti si imao ekskluzivno
pravo da podučavaš mektebskoj nastavi djecu odabranih familija –asju Sarajlija.
Šta me ti, onda, maltretiraš? Pa ti me za svake izbore nasalametiš, ti mi kažeš
da glasam za njega i za njih, ti i tvoji, ulema, ti njima pripadaš. Opet sebi u
njedra prošapućem estagfirullah piatjući se ko je ovdje mahnit. Pogledam prema
mimberu, a Mujki u nekoj vrsti ekstaze i transa ne kani završiti. Oslušnem
spominje grijeh i odgovornost za 80 000 eura potrošenih na jelku u Beogradu.
Estagfirullah! Valjda hoće da se ja sada brinem i za grijehe beogradskih Srba.
Počeo me ljutiti, ali vratim se još malo u svoja sjećanja i naum pade mi kako
je premijer Vlade Kantona Sarajevo Elemedin Konaković u vezi prošlogodišnje
proslave nove godine nadugo i naširoko likovao i pred i u toku i nakon
realizacije tog dočeka. Isto tako na sve načine podržava i sve u vezi sa ovim
sada dočekom, uključujući da i on parama muslimana Sarajeva plaća ta, nama
muslimanima, zabranjena dešavanja koja su šejtansko djelo, kako Mujki kaže. A i
Konaković – hem premijer, hem hadžija sa jakim ćokom bonjačkim, nije šala?! Kad
ono hoće, kad se počnem prisjećati, a kod mene to uvijek tako bude kad mi hoža
počne besjedu i basnu umjesto hutbe, kad drži političke i poltronske govore
umjesto da mi približava nur mog Islama i time me očara i održi moju pažnju,
prisjetim se svačega nečega.
Tako se ja, već dobro nervozan, sjetim da
Mujki ima zeta, da mu je zet dio porodice i da je Mujki, kako na početku napisah,
porodicu nazapošljavao. Zet Mujkijev je savjetnik, savjetnik nekog iz SDA,
znači također temeljnog bošnjaka. Zet Mujkijev je bio prije nekoliko dana u
centru medijske pažnje zbog primitivnog izražavanja, a savjetnik je, jah! Na to
ga je mjesto zaposlio Mujki i nakon što je to uradio prestao je kritizirati
naše dužnosnike i prvake kako sam već i to napisao.
I sad nekako počinjem sumirati svoje misli,
počinjem razumijevati gdje me ta moja ljutnja može odvesti ali i odakle je
crpim, odakle je došla? Prizivam Gospodara da mi podari sabur i strpljenje, jer
bez toga bih prekršio pravilo, bez toga bih, ovako ljut, ustao na hutbi i
postavio pitanje i to kakvo. Kao što sam i ranijih hutbi, kod drugih hatiba
imao istu potrebu da reagiram, da pitam, da mi se objasni, kad god su hutbe
bile posvećene nebulozama, ali nisam.
Zato sada koristim priliku da Mujkija
pitam, jer nekako ga moram pitati. Neću pitati zbog mene Mujki, ja sam tebe (vas
temeljne) prozreo, ja sam potpuno na čistac sa tobom (vama). Ja znam ko si (ste)
i kakav si (ste). Pitat ću te zbog onih Bošnjaka, onih muslimana koje
izludiste, koji više ne znaju hoće li slaviti novu godinu, jer ih na to zovu
stranačke kolege i prijatelji tvoga zeta i jer su te proslave plaćene parama
tih istih Bošnjaka pa je jazuk da ne učestvuju i da ne iskoriste, ili će se
udaljiti što dalje od tih proslava jer, kako im ti objasni na hutbi da to
predstavlja grijeh i to veliki. Shvataš li Mujki šta radiš (radite) tom jadnom,
napaćenom , Boga mi, izluđenom narodu i shvataš li koliko veliki grijeh činiš (činite)?
Ali evo nudim ti izlaz. Nudim ti da
pravilnim odgovorom na ovo što ću te pitati uništiš i za sva vremena sahraniš
svaku sumnju u ispravnost potupanja vas uleme, vas najuglednijih među nama, vas
za kojima bi se ovaj narod trebao usmjeravati i koračati.
Nemoj mi zamjeriti, ali ovom hutbom si sam
tražio, sam si izazvao, da preko tebe u stvari pitam sve ostale, sve ove koje
sam već nabrojao i one koji se podrazumijevaju. Preko tebe dakle pitam sve vas,
sve njih, “temeljne”. Budi oprezan u odgovoru, ne smije se lagati.
Pitam te Mujki da li si i kada rekao svom
zetu koji je član SDA i kojeg je si zaposlio kao savjetnika ni manje ni više
nego lideru SDA Bakiru Izetbegoviću, sve temeljni Bošnjaci i muslimani u
temeljnoj nam stranci, da (tvoj zet) odmah da ostavku na to radno mjesto i da
se odmah iščlani iz te paganske stranke? Ti si mu to Mujki, valjda, morao reći,
morao čak i narediti, da bi na taj način spasio svoju porodicu od grijeha i od
griješnika. Jer ako SDA i njeni kadrovi koji su premijeri i gradonačelnici, kao
što to i jesu, novcem nas sarajevskih muslimana plaćaju tako velike
manifestacije posvećene slavljenju i obilježavanju grijeha i grješnika, onda
svi mi koji znamo da je to grijeh (a ti si ovom hutbom potvrdio kako je to i
tebi potpuno jasno) moramo se udaljavati od njih, bježati od njih, da im uskraćujemo
podršku, povjerenje, oni nam ne smiju biti prijatelji, njih i njihove ne
smijemo ženiti, itd, itd,…
Jesi li Mujki? Jesi li zeta iščlanio iz te
stranke, stranke čiji kadrovi promoviraju, pozivaju i finansiraju grijeh, ako
sam te dobro razumio na hutbi to si rekao, doduše u prenesenom značenju?
Mujki ako ti je zet i dalje član SDA i
savjetnik SDA-ovcu znaš li šta si onda ti? Znaš li ko ste, onda, svi vi? Jasno
ti je?
Dalje, ono zbog čega smo te poštovali, kao
robijaša iz grupe mulsimanskih osuđenika 1983., bilo je i to što si bio protiv
stavljanja vijenaca na mezar muslimanima. Ako si tad smio i htio podići svoj
glas protiv novotarija u vjeri, zašto ovu hutbu nisi poslao spomenutim
organizatorima dočeka Nove godine?! Zašto nas vjernike maltretiraš svojim
vatrenim tiradama o kolektivnom grijehu?!
Ovaj narod
će i dalje biti izluđen i on vam se neće znati osvetiti za sav nered
kojem ste ga izložili i sav nemar kojim mu se obraćate, ali ti znaš ko je
vlasnik svih odluka, i ako Bog da, zna se kad će vam se sve vratiti. Zbog tvog i
uopće zbog vašeg takvog postupanja i nereda kojeg činite, ovaj pitomi i dobroćudni
narod se udaljava od svoje vjere Islama. A, kako i ne bi kad ga jedni pozivate
na nešto, a drugi ga upozoravate da je to veliki grijeh. Estagfirullah!
/Ime i adresa čitaoca, autora teksta
poznati redakciji/
(TBT,
A.B.)