KOLUMNA
Macron nestrpljivo čeka novu
vladu u Berlinu. Kako stvari stoje, daleko je od jasnog da li će nova njemačka
koalicija podržati reformsku agendu EU
Velika Britanija je riješila da
napusti EU, SAD su izabrale predjsednika koji “navija” za
bregzitovce, a populisti koji su učestvovali na izborima u Francuskoj i Njemačkoj
predstavljali su jasnu opasnost za evropske integracije.
Kako se približavamo 2018.
situacija je veoma drugačija. Evropski projekat ne samo da je preživio, već
možda dobija i novi zamah. Barem unutar mjehura institucija EU u Briselu osjeća
se novo povjerenje.
Više nego iko drugi, francuski
predsjednik Emanuel Makron je u centru ovog preokreta. Njegov postizborni govor
u maju ispraćen je himnom EU – Betovenovom “Odom radosti” – što je
jak simboličan gest. Od tada Makron je pokrenuo ili predložio jednu inicijativu
za drugom u cilju jačanja institucija EU preuzimajući vodeću ulogu u evropskoj
spoljnoj politici. Sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel koja se bori da
formira vladu nakon septembarskih opštih izbora sve oči sada su uprte u
Makrona.
Na promjenu raspoloženja u Evropi
tokom protekle godine naročito su uticala tri faktora. Prvi je Bregzit koji
nesumnjivo uzrokuje probleme Britancima, dok istovremena većina Evropljana
počinje da shvata u kojoj mjeri su njihove ekonomije i društva isprepletani.
Nekada slavna zemlja Velika
Britanija sada je država političke agonije jer pokušava da razmrsi svoju
politiku, ekonomiju i logistiku napuštanjem bloka. Malo je vjerovatno da će
birači u bilo kojoj državi članici zavidjeti britanskom iskustvu.
Drugi faktor je Donald Tramp,
čija administracija ima niži profil u Evropi nego bilo koja do sada. Prema
jednom nedavnom istraživanju javnog mnjenja, Njemci sada Trampa smatraju većom
prijetnjom interesima njihove zemlje od ruskog predsjednika Vladimira Putina
ili sjevernokorejskog diktatora Kim DŽong Una. U istinskoj trci do dna, Tramp
vodi.
Tokom protekle godine, evropski
lideri prihvatili su da Evropa mora preuzeti više odgovornosti za svoje
poslove. Poslije velikog susreta sa Trampom na samitu G7 u Italiji u maju,
Merkelova je sumirala osjećanje koje većina evropskih lidera sada dijeli.
“Mi Evropljani moramo se boriti za našu budućnost i sudbinu”, kazala
je tokom kampanje. “Mi Evropljani istinski moramo uzeti sudbinu u svoje
ruke”.
Treći faktor je Putinova Rusija,
koja nastavlja da se miješa u zapadne izbore i djeluje agresivno u Ukrajini.
Jednom riječju BTP efekat – Bregzit, Tramp, Putin – ubijedio je čak i skeptične
Evropljane da je neophodna saradnja na nivou EU.
Ali, pored impulsa BTP efekta,
Evropu pokreće snažni ekonomski rast. Mračni dani krize eura počeli su
postajati uspomena, kao i izbjeglička kriza s kraja 2015, koja je imala dubok
politički uticaj na Njemačku, Švedsku i druge zemlje. Iako ogromni zadatak
produbljivanja integracija EU ostaje nezavršen, politički i ekonomski uslovi za
ostvarivanje tog procesa su poboljšani.
U isto vrijeme, EU se iznenada pojavila
kao zastupnik liberalnog svjetskog poretka. U septembru je stupio na snagu
sveobuhvatni Ekonomski i trgovinski sporazum (CETA) između EU i Kanade. Od
tada, EU se približila finalizaciji čak mnogo važnijeg trgovinskog sporazuma sa
Japanom, a posebno sa zemljama osnivačima Mercosur – Argentina, Brazil,
Paragvaj i Urugvaj. Britanija možda ide, ali ostatak svijeta se izgleda zalaže
za dogovor sa EU.
Ipak, nema prostora za
zadovoljstvo. Uprkos mnogim pozitivnim razvojima, upravljanje u nekim evropskim
zemljama postaje sve komplikovanije zahvaljujući sve raspolućenijem političkom
pejzažu. U Njemačkoj, formiranje nove vlade nakon izbora trebalo je da bude
jednostavan posao. Međutim, sada bi zemljom mogla vladati prelazna vlast do
marta jer je sve neizvjesnije koja će vlada moći da bude formirana. U
međuvremenu, Njemačka teško da može igrati svoju uobičajenu ulogu evropskog
utočišta stabilnosti.
U zemljama dunavske regije –
Mađarskoj, Austriji i Bavarskoj, nacionalizam je u usponu. I u Italiji malo ko
bi se usudio iznijeti bilo kakvo solidnije predviđanje šta će se dogoditi na
narednim izborima, koji moraju biti održani prije 20. maja 2018.
Štaviše, Evropljani ne mogu
neograničeno da se oslanjaju na niske kamatne stope koje su doprinijele
trenutnom oporavku. Lideri EU će morati staviti jači akcenat na strukturalne
reforme nego do sada. Iako je Španija oživjela svoju ekonomiju važnim reformama
i Makron se uhvatio u koštac sa zloglasnim francuskim vizantijskim zakonom o
radu, EU se i dalje bori na mnogim frontovima. Na primjer, uprkos herojskim
naporima Estonije da kreira agendu digitalnih reformi tokom svog predsjedavanja
Savjetom EU potrebno je još mnogo toga učiniti u toj oblasti.
Naredna godine biće posljednja
prilika za sprovođenje reformi na nivou EU prije sudbinske godine za svođenje
računa. U martu 2019., Britanija će napustiti EU sa ili bez sporazuma o
razvodu. Potom, u maju slijede izbori za Evropski parlament kada će biti
imenovani i novi lideri za ključne institucije EU. Prije toga isteći će mandat
Žan-Klod Junkera na mjestu predsjednika Evropske komisije.
Makron nestrpljivo čeka novu
vladu u Berlinu. Kako stvari stoje, daleko je od jasnog da li će nova njemačka
koalicija podržati reformsku agendu EU. I sa svakim danom koji prođe Evropskoj
komisiji će isticati vrijeme da nastavi nove inicijative koje bi realno mogle
biti završene prije 2019. Stoga, iako su se mrak i zla sudbina 2016. možda
udaljili, oni bi mogli suviše lako da se vrate. Održavanje trenutka izazvanog
Makronovim izborom u Francuskoj i ostvarivanje obećanja da će to održati zahtijevaće
odlučujuću akciju u narednim mjesecima.
/Autor je bivši premijer i šef
diplomatije Švedske/
(TBT, Project Syndicate)