REGIONAL
U svakom slučaju, potvrda prvostepene presude hercegovačkoj
šestorci nije nikakva katastrofa za Hrvatsku. Dapače, moglo bi biti od značajne
koristi da se – za razliku od većine Srba – hrvatsko društvo počne ponovno
suočavati sa zločinačkim aspektima Tuđmanove politike prema BiH
FOTO: (Index/ICTY)
Kako se približava izricanje drugostepene presude
hercegovačkoj šestorki u Haagu 28. novembra, u hrvatskoj se javnosti zahuktala
desno-klerikalna kampanja kojom se građane želi uvjeriti da su bivši lideri
Herceg-Bosne Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Valentin Ćorić, Bruno Stojić,
Milivoj Petković i Berislav Pušić veliki heroji Domovinskog rata.
Svi u Hrvatskoj bi trebali biti jako bijesni ako ih se posve
ne oslobodi svake krivnje za ono što im je već sveukupno presuđeno 111 godina
zatvorskih kazni 2013. godine. Bivši predsjednik Vlade Hrvatske zajednice
Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane
Bruno Stojić na 20 godina zatvora, dvojica načelnika stožera HVO-a Slobodan
Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina, zapovjednik Vojne policije HVO-a
Valentin Ćorić na 16 godina, a predstojnik Odjela za zatočene Berislav Pušić na
10 godina zatvora.
Suci Haaškog suda zaključili su 2013. da je hercegovačka
šestorka sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu s prvim hrvatskim predsjednikom
Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Jankom Bobetkom te
još nekim ljudima iz vrha RH i Herceg-Bosne kojemu je cilj bio etničko čišćenje
prostora Herceg-Bosne i njezino pripajanje ili stvaranje nove hrvatske
republike na tom prostoru. “Vijeće je većinom glasova odlučilo da je sukob
između HVO-a i Armije BiH bio međunarodni. Vojnici HV-a zajedno su se borili s
vojnicima HVO-a”, napisali su suci i dodali kako su optuženi počinili
zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te kršili zakon
i običaje ratovanja.
I dalje je nejasno
zašto bi Tuđmanova politika prema BiH bila u interesu Hrvatske
Narativ koji nameću desno-klerikalne snage jest da Hrvatska
danas treba opravdati svaku odluku Franje Tuđmana iz HDZ-a iz 1990-ih, ali je
posve nejasno zašto bi to uopće bilo u hrvatskom interesu. RH se tako želi
držati taocem Tuđmanove politike prema BiH, zbog koje je – ne zaboravimo,
Hrvatska drugu polovicu devedesetih provela u međunarodnoj izolaciji. Dakle,
Tuđmanova politika prema BiH i podržavanje Herceg-Bosna – svojevrsnog
ekvivalenta Republike Srpske, u kojoj je postojao i zloglasni logor za Bošnjake
Dretelj – nisu bili u interesu RH ni tada, a nisu ni sada. Umjesto da se
Hrvatska distancira od i suoči s Tuđmanovim promašajima (a politika prema BiH
je samo jedan u dugom nizu; tu su još pljačkaška privatizacija, ograničavanje
demokratskih sloboda, tajne službe koje su masovno prisluškivale novinare,
ratni zločini nad civilima i zarobljenicima itd.), cijela propaganda halabuka
oko drugostupanjske presude hercegovačkoj šestorci ima cilj zauvijek nas vezati
za sve to, te od te šestorke stvoriti još jedan set heroja i/ili mučenika za
“našu stvar”, koji će onda u hrvatskom društvu uredovati o tome što se smije
govoriti i propitivati. Za Hrvatsku može samo biti dobro ako se sve katastrofe
Tuđmanove politike razotkriju i osude, nikako loše. Nije nacionalni interes
zataškavati zločine, nego ih raščišćavati.
Znakovito je pak koliko je taj val propagande oko
hercegovačke šestorke kao ljudi o čijoj konačnoj presudi ovisi cijela Hrvatska
nekoherentan. Vesna Alaburić, odvjetnica Milivoja Petkovića, tako je već više
puta u javnosti napomenula da presuda čelnicima bosanskohercegovačkih Hrvata
nije presuda Hrvatskoj, pogotovo ne za agresiju. “Žrtve zločina ne mogu tražiti
odštetu od Zagreba”, izjavila je neki dan Alaburić. Ako je tako, onda u čemu je
problem? No, ako i nije tako, u čemu je problem? Zašto bi to bilo katastrofalno
za Hrvatsku da u Haagu bude osuđena Tuđmanova politika prema BiH iz 1990-ih?
Sve te nedavne promocije knjiga po crkvenim prostorima i
ostale propagandne aktivnosti pokušavaju hrvatsku javnost uvjeriti da je sve
što je Hrvatska 1990-ih činila u BiH bilo “čisto kao suza” (usput, iznimno
idiotska fraza; ako je sve čisto, čemu suze?), pa i to da su se iz Zagreba
smjenjivali predsjednici HDZ BiH, imenovali vojni zapovjednici HVO-a itd.
Tuđman i Šušak su de facto odlučivali tko će biti čelni ljudi stranaka i
paravojnih struktura u susjednoj državi, ali to je sve bilo košer? Pa u to ni
srednjoškolci ne bi povjerovali.
Bosanskohercegovački
Hrvati kao instrument politike Zagreba
Priča o Herceg-Bosni je zapravo priča o tome kako su se
bosanskohercegovački Hrvati iz pozicije političkog subjekta u BiH, ljudi npr.
koji imaju premijera države, odlučili prevesti u poziciju objekta i instrumenta
politike iz Zagreba, dakle politike neke druge države. To zapravo najviše
dokazuju uobičajeno teze desno-nacionalističkog narativa o HVO-u i Herceg-Bosni,
primjerice često ponavljana kako se u Hercegovini obranio Split i slično. HVO
je dakle branio vojne interese druge države, a ne svoje vlastite – Bosne i
Hercegovine. Pokušava nas se uvjeriti unatoč samim Tuđmanovim riječima iz
pregršt objavljenih transkripata s Pantovčaka da su njegove namjere bile samo
plemenite, da nikad nije htio dijeliti BiH ili dovodio u pitanje njenu
državnost.
Dapače, ne samo da ne smijemo vjerovati svemu onome što je
Tuđman govorio, nego ne smijemo vjerovati ni izjavama jednog ih hercegovačke
šestorke, kada je 2001. razgovarao s haaškim istražiteljima. Tada je Jadranko
Prlić rekao za HDZ BiH da je i u ratno i poratno doba imala “snažnu primjesu
klerofašističkih elemenata”. “Svjestan sam činjenice da sam odmah protiv sebe
dobio i Crkvu i ostale, ali to me ne interesira. Želim u toj borbi ne
pobijediti, nego želim izvesti i moj narod i Bosnu i Hercegovinu na put koji je
moguć. Te fašiste trebate kazniti i ja ću reći koje su to snage”, govorio je
tada Prlić. Kasnije je naravno promijenio ploču, kao i mnogi drugi u vezi
svojih izjava i postupaka iz 1990-ih, a od hrvatskih se građana sad očekuje da
sve to zaborave i još jednom padnu u nacionalističku vrućicu zbog Herceg-Bosne
Želimo li lagati sebe
i druge kao što to rade Vučić i Dodik?
Koliko je u pitanju pogrešna i manipulativna politika
pokazuje i to da sve zajedno jako podsjeća na ono što se iz Srbije i RS-a može
čuti u vezi rata u BiH i nedavne osude Ratka Mladića. Dok se u Hrvatskoj
organiziraju mise za hercegovačku šestorku, patrijarh SPC-a Irinej Haag opisuje
kao sotonski, a Mladića kao junaka. Hrvatska predsjednica Kolinda
Grabar-Kitarović o Praljku govori kao o “hrvatskom uzniku” čiji je “doprinos
obrani Hrvatske i BiH od velikosrpske agresije te obrani i opstojnosti
hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od
velike je važnosti”, što zvuči skoro pa isto kao skandalozne izjave
predsjednika RS-a Milorada Dodika o ratnom zločincu Mladiću kao “legendi
srpskog naroda” i to “bez obzira na presudu”. Treba biti doista kratkovid i
nacionalistički zadojen ako se de facto prevladavajući narativ poricanja u
Srbiji i RS-u smatra dobrim i za Hrvatsku i njenu budućnost, sa sitnim
preinakama u skladu s nacionalnom mitologijom.
Kada je riječ o odnosu prema ratovima iz 1990-ih, Srbija i
RS Hrvatskoj mogu biti samo uzor u tome kako se ne bi trebalo raditi i kako ne
treba lagati sebe i druge o svojoj tadašnjoj ulozi, ali ono što se ovih dana
nudi o strane niza medija, iz Crkve, od nekih desničarskih povjesničara i same
predsjednice RH jest da Hrvatska treba lagati baš kao Srbija. Aleksandar Vučić
i Dodik kao uzor, to može pasti na pamet kao dobra ideja samo falsifikatorima i
poricateljima činjenica s hrvatske klerikalno-nacionalističke desnice. Zapravo
je to izjednačavanje Hrvatske i Srbije u kontekstu ratova devedesetih!
Zašto bi Hrvatska
izjednačila prava pripadnika HV-a i HVO-a?
O tome da narativ o bezgrešnosti Tuđmana i njegove Hrvatske
koji se ovih dana propagandno nameće nema smisla pokazuje i novi prijedlog
zakona o braniteljima, u kojem se predlaže izjednačavanje prava pripadnika HV-a
i HVO-a. Zašto bi RH dala ista prava vojnim formacijama iz neke druge države?
Odnosno, ako je HVO bio pod kontrolom Zagreba i djelovao po naredbama Zagreba –
a zakon baš to sugerira – kako onda Tuđman, Šušak i ekipa nisu odgovorni za
zločine HVO-a? Ili je jedno ili je drugo, ne može oboje.
U svakom slučaju, potvrda prvostepene presude hercegovačkoj
šestorci nije nikakva katastrofa za Hrvatsku. Dapače, moglo bi biti od značajne
koristi da se – za razliku od većine Srba – hrvatsko društvo počne ponovno
suočavati sa zločinačkim aspektima Tuđmanove politike prema BiH. Moguća
oslobađajuća presuda bi zapravo donijela više problema Hrvatskoj, jer bi dobili
još kanoniziranih nacionalnih junaka pred kojima bismo morali ničice padati od
oduševljenja, jer će nas inače razne veteranske udruge proglašavati
veleizdajnicima i pokušati dodatno ograničavati našu slobodu govora. U tom
slučaju bi pak bilo jako zabavno što bi Haag isti oni koji su ga do jučer
pokušavali posve diskreditirati sada koristili kao neupitnu instancu i argument
s kojim se želi okončati propitivanje.
Kakva god bila
presuda hercegovačkoj šestorki, ona neće biti kraj rasprave
No stvari načelno stoje isto i u slučaju hercegovačke
šestorke kao i u slučaju Tomislava Horvatinčića. Sudske odluke trebamo
poštovati, što ne znači da se s njima trebamo slagati ili da je sud zaštićen od
kritike. Bila hercegovačka šestorka za dva dana osuđena ili oslobođena, to
sigurno neće biti kraj rasprave o Tuđmanovoj politici prema BiH, niti bi trebao
biti. Hrvatska iz 2017. godine ništa ne duguje ni Tuđmanu ni Herceg-Bosni, niti
si treba oko vrata vezati takav kamen. Hrvatska ne bi bila ni prva ni zadnja
država na svijetu koja ima crne mrlje u svojoj povijesti, uostalom toga su SAD
(genocid domorodaca, ropstvo itd.) i Njemačka (nacizam) najpoznatiji primjeri.
Stvar je u tome kako se društvo prema tome odnosi, želi li to nadići ili slaviti.
Ključni je sadašnji nacionalni interes Hrvatske njena
budućnost i ako to znači da treba radikalno preispitati dio hrvatske prošlosti,
onda to treba i učiniti. Bilo kakav rezultat presude hercegovačkoj šestorki u
Haagu trebao bi prvenstveno biti poticaj za to. Naime, već imamo dovoljno
ratnih heroja i ”heroja”, veterana i “veterana”, budžet ih više ne može
preživjeti.
(TBT, Autor Gordan Duhaček, Index.hr)